Bi li jedna obitelj kojoj curi krov, a istovremeno stan vapi za farbanjem, prvo popravila krov ili ofarbala stan? Mislim da bi svatko razuman prvo popravio krov. Ni ova država, ni županija, a ni grad ne ponašaju se tako. Ponašaju se kao pijani klipani koji se u bircuzu razbacuju novcem dok su im gaće poderane. A svi troškovi, oni za piće i oni za gaće, oni za krov i oni za farbanje, oni za bolnicu i oni za Cvjetni trg – u krajnjoj liniji idu iz jednog džepa, onog našeg
Nedavno sam bila u jednoj zagrebačkoj bolnici. Između ostalog, morala sam vaditi krv u laboratoriju. Procedura je još uvijek duga i mukotrpna kao i prije pola stoljeća: prvo trebate ići po papirnatu uputnicu kod svojeg liječnika, kod kojeg, naravno, čekate bez obzira na to što ste naručeni u određeno vrijeme. Zatim se, drugi dan, u bolnici prijavljujete na šalteru, na kojem također čekate dok ne dođete na red, a to je barem 20 minuta, stojeći u zagušljivoj prostorijici u kojoj postoje doslovno tri stolice iako je pretpostavka da u bolnicu dolaze bolesni, a ne zdravi ljudi, pa bi im stolice dobro došle. Tek onda vas upute u laboratorij, gdje se također morate prvo prijaviti na šalteru – sve to, naravno, natašte. Treba li uopće spomenuti da je u većini europskih zemalja čekanje u redu na bilo kojem mjestu, a ne samo u bolnici – dakle, recimo, apoteci, banci, bilo kojoj instituciji – riješeno brojevima. Čovjek lijepo uzme svoj broj i čeka sjedeći na klupi. A i kod nas u bankama su već uveli ovaj sistem. No što ćemo kad u bolnicama ispred šaltera nema dovoljno klupa.
No ova nepraktična i birokratizirana procedura samo je dio priče. Najsnažnije su me se dojmili uvjeti koji vladaju u bolnici. Prolazim prvo kroz dugački mračni hodnik u kojem su ambulante, ali pacijenti stoje izvan čekaonica, naslonjeni na zidove jer u njima nema mjesta. Buka i gužva, kao u kafiću. Zatim silazim u podrum u kojem je laboratorij. U uskom prolazu u kojem je ‘čekaonica’ stropa gotovo da i nema, otpala je svaka druga ploča, pa vire cijevi i žice. Pacijent se provlači između raznih medicinskih aparata i zakračunatih frižidera koji stavljaju dojam da su za otpad, samo što ih još nitko nije odvezao, do prostorijice u kojoj se ponovno prijavljuje sestri. U nekoj špajzici osvijetljenoj neonom sjedi mlada cura. Da, ima i kompjutor, ali nije sasvim jasno čemu služi, kad je zatrpana hrpama fascikala. Upisuje me, uzima uputnicu. Čekam da me prozovu. U laboratoriju veličine osrednje kuhinje dvije sestre vade krv, stručno, brzo. Ljubazne su i strpljive. Treba dati i mokraću, to je valjda najgore: u mini zahodu vrata se ne daju zaključati, nema papira, a svaki dodir s kvakom ili bilo čime izaziva mučninu i osjećaj da ćete se – ako već niste – uskoro zaraziti kakvom kugom ili kolerom…
Ali čemu dalje opisivati tu strahotu kad je većina ljudi barem jednom imala slično iskustvo. U susjednom laboratoriju, kamo vas šalju da sami odnesete epruvetu, pet-šest mladih žena u isto tolikoj kuhinji radi na nekakvim aparatima gurajući se međusobno. I one su izuzetno ljubazne, kao da nesvjesno nadoknađuju za mukotrpnu proceduru i zastrašujuće uvjete u bolnici. Ali ne radi se samo o pacijentima, koji su samo povremeno izloženi tako gadljivim uvjetima – već ljudima koji ovdje rade svaki božji dan puno radno vrijeme, u prostoru dostojnom scenografije za kakav horor film. Čovjek se pita idu li naši gradski očevi i majke ikada u bolnice i je li ih možda sram? Ili ulaze na neka druga vrata, pa ih vode nekim drugim hodnicima tako da ništa ne vide? Boravila sam, silom prilika, u raznoraznim bolnicama, od Amerike do Bugarske, ali posjeta ovoj bolnici usred Zagreba čini mi se poput posjete trećem svijetu. U nekim bolnicama je situacija bolja, neke su dograđene ili se dograđuju, ali sve u svemu, standard nam je još uvijek jadan. I zato, kapa dolje ljudima koji tamo rade uglavnom za bijednu plaću. Trebalo bi im dati dodatak na uvjete rada, kao rudarima.
Tekst preuzet sa Tportala