Dakako, ovo je samo
povod da se ozbiljnije pozabavimo raznoraznim izborima za ,,najljepšu djecu“.
Nije ovaj medij ni prvi ni posljednji koji, igrajući na emotivno-lihvarsku
kartu, podiže tiraž novini, dok se narod bjesomučno utrkuje u slanju
fotografija svojih najmlađih. Postoje čaki i specijalizovani časopisi kojima su
redovne rubrike izbori za ,,najcakanije dijete“ i koji bukvalno od toga žive.
Koliko je sve to pametno, etički i moralno, na uredničkoj duši je da ponaosob
odluči. Inače, nešto se ne primjećuju izbori za najinteligentnije dijete,
naboljeg školarca, najpožrtvovanijeg učenika. Ili ih možda i ima, ali su
popularni koliko i problem diskursa u postdmodernom društvu. Dakle, dosadni do
katataoničnosti. Elem, to sa ,,najljepšom djecom“ je stari fenomen, koji je gotovo
zamro i bio zaleđen na crno-bijelim fotografijama, ali su ga društvene mreže
vaskrsle. Tako su ponovo zaživjela golišava djeca ,,ljubimci i ljubimice“ mama
i tata, na čije fotografije rodbina, uža i šira. ali i poneki nepoznati
pojedinac, do besvijesti udaraju lajkove. I, kako stvari stoje, lupaće i
lajkati dječicu po fejsu na ovim prostorima duže vrijeme, jer ne postoji zakonska
regulativa kako i na koji način se može prikazati fotografija u javnosti. A
činjenica je da su društvene mreže, uz sve blokade koje interno postavite, ipak
javna stvar.
Pa čak i kad je to
,,privatna stvar“, upitno je kako se ponašati sa takvom dječijom fotografijom.
To su na svojoj koži najbolje osjetili Vuk i Verica Nastić, Srbi koji sa dvoje
djece žive u Staktonu (Kalifornija), i koji će zauvijek zapamtiti 6. jun prošle
godine, kada su im iz kuće u kojoj žive, policajci i predstavnici CPA (Agencija
za zaštitu djece) odveli sina Damjana (8) i ćerku Nastasiju (5).
Šta se, zapravo, desilo?Neko je iz kompanije, radeći na popravci laptopa, vidio fotografije nage djece Vuka Nastića, kojih je bilo 25 od ukupno 2000 fotografija. Odmah jeobaviještena Agencija za zaštitu djece, a Vuku i Verici nateret se stavljaju tri tačkeoptužnice – nepropisna briga o djeci, emotivna zloupotreba irizik od seksualnog zlostavljanja.
Naravno da je u mentalitetu ovdašnjeg
čovjeka da ležerno i olakotno shvata svoje dijete, njegovu nagost i da u tome
ne vidi ništa sporno. Međutim, kao što vidimo, svjetske regulative su po
pitanju bilo kakve eksploatacije djece rigorozne.
Inače, u svijetu su
poodavno od strane psihologa, psihijatara i sociologa takmičenja za ,,najljepše
dijete“ prepoznata kao deformisani društveni događaji, u kojima roditelji
zloupotrebljavaju djecu zarad sopstvenih želja i ambicija. Pojašnjenja radi, u
ekstremnim slučajevima, roditelji vode svoju djecu na tretmane uljepšavanja,
ponekad i na estetske invazivne korekcije, kako bi on ili ona, mamino i tatino
,,mezimče“, dobilo titulu malog mistera ili misice.
I prije nego što
proanaliziramo problem, hajde da se na momenat okrenemo ovom medijski
sponzorisanom – ,,takmičenju ljepote“.
Em je cakan, em može zaraditi
Organizatori kažu da
je, kako bi vaše dijete ušlo ukonkurenciju za izbor najlepšeg djeteta Srpske, potrebno prvo popuniti prijavni formular kojim se daje saglasnost da objave fotografiju djeteta. Kad se obavi ta
formalnost, za desetak sekundi, vaš mali ,,slatkiš“ može na medijsko tržište. I
ne samo to. Možete dobrano da unovčite njegovu ljepotu.
Dakako, ni nagrade
nisu zanemarive. Naime, kako kažu organizatori, najlepšu djecu, po izboru
čitalaca, očekuju vrijedne nagrade, i to:
1. nagrada, put u
Pariz
2. nagrada, dječija
soba
3. 4. i 5. nagrada štedna
knjižica na iznos od 1000KM
Utješne nagrade:
kolica za bebe, sjedišta za kola, bicikli, poklon paketi sa igračkama i
slatkišima, dječija kozmetika.
Što je najgore, živimo
u tako ruiniranom društvu, gdje je nekom roditelju prijeka nužda svaki pfening,
pa, ako treba stečen i preko ,,dječije ljepote“. Dakle, svakom je svoje dijete
najljepše, ali su neka ljepša od drugih, pa što i ne zaraditi na njima. I, kao
što je do etike uredničke, da li praviti ovakve izbore, tako je ponekad, nažalost,
i do praznog novčanika roditeljskog koji šalju djecu ,,po pare“.
Dakako, ,,najljepše
dijete“ se bira demokratskim i nezajažljivim SMS glasanjem, čime se dodatno
puni nacionalni budžet, kao i kasica dotičnog medija. I svi na dobitku. I
država i medij, i roditelji, i ponosna rodbina, i uredništvo časopisa, i poneki
pedofil. Veselje se širi na sve strane.
Nego, treba povući
ručnu i postaviti sam sebi i ekspertima nekoliko pitanja:
Da li su odvojeni
dječaci od djevojčica?
Postoje li starosne
kategorije za misicu i mistera?
Postoji li kakav dres
kod?
Šta znači djetetu, ili
bilo kome, prefiks ,,nacionalno“ u nazivu?
Pitanja se roje nad
ovim opskurnim takmičenjem. Ali, prije svega, trebalo bi se posavjetovati sa
strukom i naukom, preciznije sa psiholozima, glede ovog ,,velikog događaja“.
Psiholog Srđan Puhalo nema nekih posebnih dilema
kada su ovakva i slična ,,takmičenja“ u pitanju. U razgovoru za BUKU on kaže:
,, Ja mislim da je to još jedan pokušaj da dnevne novine postanu interaktivne, tj. da potaknu ljude da kupuju novine zbog toga što se neko dijete, njima blisk,o nalazi u njima. Da
prate glasanje za neko dijete i tako opet podižu tiraž tim novinama. Znači,
novine bi se kupovale zbog fotografija beba i njihovog nadmetanja u ljepoti, a
ne zbog njihovog očekivanog sadržaja. “
Puhalo napominje
kako je ovo zapravo takmičenje roditelja, a ne djece:
,,Važno je naglasiti da su ovo takmičenja
roditelja, a ne djece u kojima se nastoji steći 15 minuta slave, na osnovu
nečega što je potpuno irelevantno, a to je njihova ljepota. Mislim da djeca ne
trpe mnogo zbog ovoga, jer ona nisu ni svjesna da se takmiče, kao ni posljedica
nakon proglašenja pobjednika. Ustvari, tu su oni koji izgube u mnogo boljoj poziciji
od pobjednika. Možemo reći da su roditelji, rodbina i
prijatelji mnogo više pod stresom.”
Profesor
psihologije na banjalučkom Univerzitetu, Srđan
Dušanić, za BUKU je ovim povodom rekao kako zapravo roditelji ubacuju u
djecu svoje svjetonazore i nerealizovane želje:
,, Nedavno pročitah nekoliko knjiga o
kreativnosti kod djece. Autori su složni da su često sami roditelji najveće
ubice kreativnosti djece tako što pošto-poto žele da im u kodni sistem ubace
svoje svjetonazore (naravno, najčešće genijalne), sopstvene neispunjene snove, ljubav
prema pojedinim zanimanjima i ko zna šta sve još ne… Drugim riječima, od
potencijalnog i sjajnog bisera pravimo nešto što ima sve manje sjaja i sa
prilično ograničenim konturama. Ono najvrijednije s čim se rađamo, kreativnost i inteligencija jednostavno
ne trpe previše okvira.”
Ovo se direktno
odnosi i na kreiranje jedne manifestacije, poput izbora ,,za najljepše dijete”:
,, Mame koje su ponosne na svoju lijepu djecu
(a vjerovatno i na same sebe) poletjeće da slikaju djecu u 101 pozi tražeći najljepši
osmijeh, frizuru, mašnu itd. Onda će sa nestrpljenjem da čekaju da li će dobiti
neku nagradu. Neko će poučen realnošću možda i da sa zapita ko o o tome
odlučuje, možda se može malo i izlobirati… U svakom slučaju komšiluk će o
svemu tome biti obavješten. A, ako kojim slučajem padne i neka nagrada eto teme
za razgovore za narednih par mjeseci. Sve izgleda onako idilično i
benigno. Ali ako pogledamo malo
iskrenije, zaista se postavlja pitanje koja je poenta takvih akcija. Spontani
odgovor koji mi se nameće je ”hljeba i igara”, tj. površna narodna zabava. S tim što ne treba zanemariti neke negativne
nusprodukte ove igrarije. Da li je etički reći i odrediti da je neko dijete
lijepo a neko manje lijepo ili ružno? Vezano za priču sa početka o kodiranju mladih mozgova, koliko je pametno
kod djece na ranom uzrastu potencirati fizičke atribute? Je li to možda početak
puta da jednom nosi neku lentu i priča na nekom izboru za miss kako se zalaže
za mir u svijetu, kako voli da volontira i kako voli životinje… I pri tom se
zbuni… Ako je to nekom cool, samo naprijed. Treba li spomenuti da će nad
slikama takve dječice, ni krive ni dužne, sigurno makar jedan pedofil da
slini…”
Licemjerje na
izvolite
Djetinjstvo samo po sebi, i vremenski i vrijednosno, predstavlja
korijen jednog čovjeka. Ako ćemo mi sa jedne strane odgajati djecu tako da budu
mali
puritanci i zabranjivati im stvari koje nas lično frustriraju, njegujući tzv
,,porodične vrijednosti”, a sa druge strane u isto vrijeme propagirati ovakve
izbore za miss, djeca će u najmanju ruku biti zbunjena. A, od tako zbunjene
djece, nafilovane duplim standardima, pa do delikvenata, izopačenih vrijednosti
koje ne poznaju odistinske vrijedne i prave autoritete, kratak je put.
I nisu tu problem izbori za ,,nešto naj”, pa makar to bilo i
najljepše dijete. Nisu problem čak ni urednici, niti roditelji, koji svjesno
stavljaju djecu u žižu javnosti, a bez da ista nemaju percepciju šta im se
dešava. Najveći problem leži u društvu, koje ili ne prepoznaje problem u ovakvom
vidu eksploatacije ili se pravi nezainteresovano, a sve pod pashom ,,imamo mi i
većih problema”.
Kasnije ćemo se iščuđavati otkuda fenomen društveno poželjne
prostitucije-sponzoruše ili društveno poželjnog mačo ponašanja-divljanja po ulicama,
lokalima ili stadionima.
Trn se oštri od malena, a mediokritet se stvara od prvih,
publikovanih dječijih fotografija ,,na izvolite”. Zato nemojmo biti licemjerni.
Ljepota, pedigre i medijska sveprisutnost su aduti uspjeha. Od kolijevke pa do
groba, bukvalno.
Poštenje, dobrota, požrtvovanje, empatičnost su (p)ostale,
nažalost, kategorije vezane za socijalne slučajeve.