Kada je Ivo Josipović poslije nepune godine od dolaska
na Pantovčak već drugi put odlazio u Mostar, tamošnji dopisnik Večernjeg
lista toliko je otvorio srce da je napisao kako u posjet dolazi
‘istinski prijatelj Hrvata u BiH’. Naravno da je to bilo jako, jako
smiješno. Što bi, pobogu, hrvatski predsjednik mogao biti nego prijatelj
Hrvata, pogotovo ako su to još državljani susjedne zemlje koji
stjecajem krivo nasađenih okolnosti imaju i pravo sudjelovati na
izborima u Hrvatskoj.
Pa zašto je onda Josipović tako oduševljeno dočekan u hrvatskom dijelu
BiH kada se zna da ne ispunjava ni toliko domoljubne kardiologije da
drži ruku na srcu dok se svira himna? Svi to znaju. Josipović je ‘kupio’
hercegovačke Hrvate naprosto time što je došao na mjesto omraženog Stipe Mesića,
a kada im je još počeo dolaziti i u posjete, što njegov prethodnik
nikada nije htio, velikoj ljubavi više ništa nije stajalo na putu. Sada
nam se Večernjak opet javio u povodu posjeta Zorana Milanovića Bosni i
Hercegovini i radosno izvijestio da je to izraz ‘kontinuiteta’ u
Josipovićevom približavanju Mostaru, a ne samo Sarajevu, kao u vrijeme
Mesića.
Mesić je, kao što vidimo, uvijek tu da se njime obriše pod, jer se
tvrdilo da se odrekao bosanskohercegovačkih Hrvata i da su mu bliži
Bošnjaci, što je i on sam pothranjivao upornim održavanjem kontakata
samo sa središnjom državnom vlašću BiH. Ali, je li baš tako? On je,
istinabog, imao, a tako je i danas, pretjerano romantičarsku viziju
Bosne i Hercegovine, u kojoj sve pršti od velikih riječi o cjelovitoj
‘građanskoj’ BiH, u čemu je jedini problem što je ta država presložena
da bi stala, osim grubim trpanjem, u tu jednostavnu formulu. No Mesiću
govori u prilog to što je istupao kao vidar otvorenih rana izazvanih
rušilačkom politikom Tuđmana u BiH, i barem u tom pogledu njegovi
stavovi imali su dovoljno smisla.
Josipovićeva propala misija
Sve mi se čini da Josipović nije postigao ni toliko. On se, doduše,
pojavio s konceptom koji s puno više skrupula uvažava nacionalnu
složenost BiH (iako, zanimljivo, ni njega ni Mesića ne zanima i ništa
manja socijalna raslojenost te zemlje). Pa kada se to spoji s dobrim
odnosima i sa Sarajevom i s Mostarom, moglo je zbilja izgledati – to je
to. Puno uvažavanje cjelovitosti BiH, uz velike i nadaleko hvaljene
geste uvažavanja ratnih žrtava sve tri strane, ali i istodobno
razumijevanje pozicije Hrvata kao najmanjeg naroda. No, nije upalilo.
Štoviše, baš nekako kada je Josipović završavao te svoje
bosanskohercegovačke projekte, započela je najveća kriza središnje
državne vlasti u Sarajevu, kao da se tvrdoglava bosanska stvarnost
htjela narugati ambicioznom zagrebačkom reformatoru.
Što je najvažnije, ni hercegovački Hrvati, kada sjednu sami sa sobom, ne
mogu reći da im je Josipovićev ‘prohrvatski’ stav bogzna što donio.
Dobro, u međuvremenu je odblokirano sudjelovanje dva HDZ-a u središnjoj
vlasti u Sarajevu, ali ta je blokada toliko dugo trajala (blizu godinu i
pol) da mu to prije ulazi u minus nego u plus. U svakom slučaju, Zoran
Milanović nema baš razloga biti jako sretan zbog spomenutog
Večernjakovog ‘kontinuiteta’ s Josipovićem. To se vidi i iz incidenta
koji je priredio šef SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija,
demonstrativno se odbivši sastati s njim zbog, kako tvrdi, pretjeranog
inzistiranja na hrvatskom pitanju (mada nije ništa bolje ni Lagumdžijino
inzistiranje da nacionalno pitanje u BiH uopće ne postoji, što mu ne
smeta da se sam koristi biračkim kapacitetom bošnjačke većine).
Ukratko, Milanovićev posjet BiH bio je više opterećen nego olakšan
Josipovićevim inicijativama. Među tim inicijativama posebno strši
nepotrebno i glupo intimiziranje s ‘hrvatskim saveznikom’ Miloradom
Dodikom, zbog čega su ga čak stigle optužbe iz Sarajeva (ali i Zagreba)
kako to samo potvrđuje da se njegovim približavanjem s Borisom Tadićem
obnavlja matrica savezništva Milošević – Tuđman. Doduše, te su optužbe
pretjerane i bez realne osnove, a kada im se pridružio i aktualni
patrijarh muslimanskog nacionalizma reis Mustafa Cerić
one su definitivno postale isprazna retorička tutnjava. Ne zvuči
naročito slavno, ali moglo bi se kazati da se tek uz pomoć radikalnog
islamista Cerića Josipović iskobeljao iz ove priče.
No, tu priča ne završava. Sve to nije moglo prebrisati činjenicu da
njegovoj bosanskohercegovačkoj politici ne trebaju neprijatelji, jer
njihovu ulogu i sama dobro obavlja. Nakon početnih pomiriteljskih gesta
brzo se, naime, pokazalo da u njoj ničeg drugog nema, a i ono čega ima
krivo je postavljeno. Josipović je, doduše, pravilno uočio da je pitanje
ravnopravnosti naroda u BiH i dalje aktualno, uostalom cijela ustavna
konstrukcija države polazi od toga, a nema realnih znakova da će se nju
mijenjati. Nije načelno pogriješio ni kada je u tom sklopu zatražio
posebnu brigu za najmanji, hrvatski narod. Ali onda je sve to uprskao.
Pristupio je tome pravnički ograničeno i usukano, držeći se sitničavo
samo toga je li u vrhovima središnje države izvršena simetrična
nacionalna trodioba vlasti. Kao da se sve potrebe i interesi Bosanaca i
Hercegovaca iskazuju kroz političke vrhuške, kakve god –
nacionalističke, separatističke, lopovske… – te vrhuške bile. Na taj
način napravio je dobar advokatski posao za nacionalističke elite u BiH,
prvenstveno hrvatsku, a onda i srpsku, koje su jedva dočekale da se
netko tako učen zauzme za njih u neravnopravnoj borbi sa, m'oš mislit,
strahovladom bošnjačkog unitarizma i hegemonizma. Fotografije u
Večernjaku na kojima Josipović razmjenjuje srdačne poglede sa šefom
porobljenih Hrvata u BiH Draganom Čovićem za bogatom trpezom koju mu je
ovaj pripremio scenaristički su logičan epilog toga.
Banjalučki ćevap
Nedugo poslije slične fotografije njega i šefa porobljenih Srba u BiH Milorada Dodika
stigle su i iz Banjaluke, gdje je hrvatski predsjednik proglašen, blago
nama, i osobom godine. Naravno da se na ovom cirkusu, koji je naišao na
brojne kritike, ne može graditi nikakva politika u BiH, i izgleda da je
to shvatio čak i Josipović. Mjesecima se nije oglasio o situaciji u
susjednoj zemlji, i kada bi ga sada i zajednički pozvali Dodik i Čović
na slastan ručak i dodjelu nekakvog priznanja, sigurno bi se oglušio.
Jako mu odgovara što se to skladno dopunjuje sa šprancom hrvatske
vanjske politike, koje zapravo nema, nego papagajski preuzima sve što
kažu Washington i Bruxelles, a ni oni ne znaju što bi u BiH više radili.
Najavljuju, što nije prvi put, da će se povući iz izravnog nadzora nad
tom državom, i stvarno bolje da i odu nakon što više od petnaest godina
ne uspijevaju napraviti od nje normalnu, funkcionirajuću zemlju. Čovjek
bi ih jedino pitao kako to da im je bilo dovoljno jedva petnaest mjeseci
da dobar dio ‘arapskog proljeća’ pretvore u zimu zločinačkih i
radikalno vjerskih režima, puno gorih od onih koje se srušilo.
I onda je u tu nikome potrebnu BiH banuo Zoran Milanović, kojem ona
znači još i manje, toliko malo da je nedavno izvalio čak i
rečenicu-dvije razumijevanja za Tuđmanovu bosansku politiku. Tako je
napravljen puni krug. Od devedesetih kada je Hrvatska htjela progutati
BiH, do danas kada bi je najradije ispljunula jer ne zna što bi s njom.
Tekst preuzet sa Tportala