Protivnici formalne demokracije, koja narodnu volju posreduje
institucijama višestranačkog parlamenta podjelom vlasti, pluralistički
otvorenim javnim mnijenjem i višestranačkim izborima, u prvom su redu
desni i lijevi radikali. Oni jednostavno smatraju da stranački ideološki
i institucionalno razbucan narod nije kadar djelotvorno se suočiti sa
spoljašnjim, odnosno unutarnjim neprijateljem, i zato u ime očuvanja
narodne egzistencije najoštrije napadaju liberalnu demokraciju. Kako je
primjereno uočio Hermann Lübbe, pod njihovim nebom umjesto posredničkog
formalnog legaliteta imala bi nastupiti oplemenjena ili oblagorođena
demokracija (veredelte Demokratie) u kojoj je isključeno da se pomoću
parlamentarnog posredovanja izbriše zapovjednička narodna volja. Narod
navodno izravno zna što hoće i tu volju treba pustiti da izravno
djeluje. S ovim argumentom, s kojim se mučio već i Rousseau, izlazimo na
kraj tako što jedinstvenu i neposrednu narodnu volju suprotstavljamo
individualnim ljudskim pravima. Totalna homogenizacija naroda u cilju
rušenja poretka ili obrane od spoljašnjeg neprijatelja jeste realna
mogućnost. Njoj korespondira individualno ljudsko pravo na pobunu. I
pojedinac i narod imaju dakako pravo na pobunu u smislu kidanja svih
veza s postojećim ustavnim poretkom koji suštinski krši individualna i
kolektivna prava. To se zbiva u izvanrednom stanju i njegovu realnost,
pa i opravdanost, ne treba osporavati, ali izvanredno stanje jeste samo
ono što jeste, naime kratkotrajna iznimka. Najveća opasnost liberalnoj
demokraciji prijeti onda kada se izvanredno stanje proglašava normalnim i
kada se tvrdi da je izvanredno stanje direktne demokracije
civilizacijski i kulturno viši oblik demokracije, odnosno oblagorođena
demokracija. Stoga trajno sprječavanje izvanrednog stanja valja
sprovoditi ne sredstvima apstraktnog i moralno oboružanog autoritarnog
legalizma, nego izgradnjom takvog političkog sistema koji će zadovoljiti
pluralne ideološke, konfesionalne, političke i ekonomske interese
građana.
Liberalna demokracija mora se štititi i od onih političkih struja i
pokreta koji djeluju na temelju istine a ne većine. Nova liberalna
demokracija, izrasla na ruinama Drugog svjetskog rata, počiva na
temeljima većinskog odlučivanja, a ne odlučivanja na temelju više
moralne ili historijske istine. Za nju vrijedi geslo: većina, a ne
istina. Ova deviza prividno ide u susret zastupnicima onih narodnih,
religijskih ili klasnih homogenizacija koje su karakteristične za
totalitarnu demokraciju masa. Istina je da važi princip ”većina iznad
istine”, ali je evidentno da to većinsko pravilo može u liberalnoj
zajednici važiti samo zato jer su u njoj maksimalno limitirana životna
područja koja treba da budu podložna važenju većinskog načela. O čemu u
liberalnoj demokraciji nije moguće većinski odlučivati? Dakako o
ljudskim i građanskim pravima, o vjeroispovijesti, o nacionalnoj
pripadnosti, o jeziku, o porodičnim stvarima, o privatnom vlasništvu i
slično, ovisno od ustava do ustava. O tim pitanjima nije moguće
demokratski, odnosno većinski odlučivati zato jer kada bi se to
pokušalo, bili bismo suočeni s građanskom neposlušnošću onih građana
koji sebi ne dopuštaju da se odlučuje o njihovoj vjeri, narodnosti,
jeziku, imovinskom stanju, političkom uvjerenju itd. Dakako, ovako
interpretativno načelo većine iznad istine dijeli cjelokupni život na
onaj politički i onaj nepolitički. I upravo na toj i takvoj razlici
političke od ostalih sfera (djelomičnih sistema), u kojima vrijede
drukčiji principi odlučivanja i gdje većinsko odlučivanje nije
primjenjivo (kao u slučaju umjetnosti, nauke, religije), valja
inzistirati. Recimo, novinarstvo u pluralističkom društvu treba
razlikovati političko od nepolitičkog i štititi ljudsko pravo na
privatnost. Ili, ono isto tako mora moći neko vanpolitičko pitanje
politizirati kao i neko političko pitanje depolitizirati. Mora
istraživati javni život i otkriti političko u nepolitičkom i nepolitičko
u političkom. Recimo, država se ne smije miješati u privredu, pogotovo
ne u privatno vlasništvo. No ako neki koncern postane jači od same
države, onda država može odlučiti da ga se politički rasparča.
Liberalna demokracija se mora obraniti i od zastupnika teorije
totalne emancipacije čovjeka. Teorija totalne emancipacije čovjeka od
svih, pa i političkih alijenacija u sistemima posredničke liberalne
demokracije, izravno je suprotna teoriji neposredne ili direktne
konfesionalno, nacionalno ili klasno reducirane demokracije masa. Naime,
teorija totalne emancipacije polazi od pojedinca kao najviše
vrijednosti. Da bi takav pojedinac mogao neposredno (bez države i
institucija) koegzistirati s drugim pojedincima, ta ga teorija lišava
svih kontingentnih momenata njegovog prirodnog, historijskog,
biografskog ili interesnog porijekla i tako konstituira kao apstraktnog
pojedinca (čovjeka bez svojstava) u isto tako apstraktnom društvu.
Liberalna demokracija ne želi neposrednu intersubjektivnu koegzistenciju
bezličnih pojedinaca, nego institucionalno posredovani demokratski
sa-život historijskim i drugim porijeklom različitih osoba: ono što
jesmo – jesmo snagom slučajnog porijekla koje utemeljuje naš identitet.
Taj posebni (recimo seksualni, regionalni itd.) identitet nije brana
emancipaciji nego ono što u demokratskom pluralističkom poretku upravo
želimo biti: nenadomjestive osobe, a to nam u naše vrijeme omogućuje
jedino takav liberalno-demokratski poredak.
Sva ova tri tipa protivljenja koja ugrožavaju liberalnu demokraciju
natkriljena su jednom nadasve masivnom opasnošću. Posrijedi je opasnost
od politizacije morala ili moralizacije politike.
Navikli smo zastupati tezu o depolitizaciji religije, umjetnosti,
znanosti, jezika, armije, policije itd. Dakako, u tim je sferama
većinsko odlučivanje evidentno na krivom mjestu. Većinsko odlučivanje o
pitanjima Svetog Trojstva eklatantna je glupost. Ali to ne znači da se
sva ta područja ne mogu politizirati, dakako s katastrofalnim
konsekvencama. Zoran je Đinđić svojedobno politizaciju kulture (jezika,
tradicije, historije…) zgodno nazvao srednjeevropskim sindromom
u kojem se politika ”spušta u dubine u kojima gubi osećanje ravnoteže i
u kojima počinje da bunca”. No za liberalnu demokraciju najopasnija je
moralizacija politike, odnosno politizacija morala.
Moralne norme vrijede intersubjektivno, ali nemaju snagu formalnih
obligacija niti povlače za sobom izravne pravne konsekvence. Budući da
reguliraju život zajednice izvan okrilja državnih formi kao izraza
političke volje, njihova politizacija izravno ugrožava pravni poredak
liberalne demokracije. Politički moralizam je zapravo samoovlaštenje za
kršenje pravila općeg prava s pozivanjem na više pravo vlastite, prema
ideološkim mjerilima, moralno ”bolje stvari”.
Građanska pobuna, terorizam i nasilje bili bi puki kriminal kada se
ne bi pozivali na neku višu Istinu naspram vladajućeg morala i
pravno-političkog poretka. Politički moralizam ovlašćuje svoje
sljedbenike na kršenje zakona u ime višeg ili boljeg uvjerenja. Najveći
trijumfi moralizma politike ili političkog moralizma predstavljaju
fašizam i komunizam. Ubijanje drugih ljudi iz uvjerenja u svoju ”bolju
stvar”, i to bez zakona i suda, to je facit političkog moralizma. Paradigmatski ga imamo određena u govoru Heinricha Himmlera u Posenu 1943. godine: Von
Euch werden die meisten wissen, was es heißt, wenn 100 Leichen
beisammen liegen, wenn 500 daliegen oder wenn 1000 daliegen. Dies
durchgehalten zu haben, und dabei – abgesehen von Ausnahmen menschlicher
Schwächen – anständig geblieben zu sein, das hat uns hart gemacht. Dies
ist ein niemals geschriebenes und niemals zu schreibendes Ruhmesblatt
unserer Geschichte.
(Većina vas zna što znači kada 100, kada 500 ili 1000 leševa leži na
gomili. To izdržati i pri tome, neovisno o iznimkama ljudske slabosti,
ostati pristojan/uljudan, to nas je učinilo tvrdim. To je list slave
naše povijesti koji nije zapisan niti će ikada da bude zapisan.)
Dakle, skupina kriminalaca može srušiti državu, ali ako se organizira grupa koja se moralno
poveže nekom Idejom, nekom vrijednošću poput vjere, nacije, klase,
slobode, istine, i počne djelovati van zakona i ma kakvog pravila na
temelju čiste neposredne odanosti i pripadnosti Ideji, dakle na temelju
čiste savjesti kao jedine unutarnje policije, tada je konac svake pravne
države i liberalno-pluralističke demokracije.
Možemo na kraju dodati da u kompleksno strukturiranom savremenom
naučno-tehničkom životu pojedinci i čitave skupine postaju elementarno
nesigurni, jer im realnost postaje neprovidna i komplicirana. Ta
nesigurnost rađa dezorijentiranost. Otuda potreba za traženjem
neprijatelja koji su za sve krivi. Sasma je svejedno da li su za sve
krivi plemići, svećenstvo, buržuji, bankari, proleteri, crnci, Jevreji,
homoseksualci, Muslimani, Srbi, Albanci, Hrvati… Politizacija morala
oblik je simplifikacije stvarno kompleksnih životnih situacija.
Moralno-politički ”nervni slom” nipošto nije nešto što bismo smjeli
podcjenjivati.
Liberalno-demokratski nadahnuti mediji moraju ovdje i sada
razobličavati uzročnike moralne ogorčenosti ljudi, objašnjavati
strukturu neprovidnih situacija kako bi razgrađivali ogorčenje koje se
može pretvoriti u lavinu dezorijentiranog gnjeva, u izvanredno stanje, u
noć u kojoj su sve krave crne.
Tekst preuzet sa prijateljskog Peščanika