Kao poseban biser tog prigodničarskog vernisaža komentator splitskog lista apostrofira brončani portretni medaljon s likom Branimira Glavaša, djelo akademskoga kipara Nenada Lešine. I tvrdi kako ni članovi najužega vodstva HDSSB-a ne bi prepoznali da se radi o portretu njihova gurua kada na medaljonu ne bi pisalo da je to što je umjetnik odlio u bronci – »Branimir Glavaš, prvi osječko-baranjski župan u samostalnoj Hrvatskoj«. Jer da je Glavaš u izvedbi Nenada Lešine »pljunuti« Josip Broz Tito iz ratnih dana.
Meni, eto, taj lik na medaljonu više sliči na Vladimira Putina nego na Tita, a netko drugi bi pak na prvi pogled mogao pomisliti da je umjetniku, makar i nehotice, pošlo za rukom napraviti bižuterijski poluprofil pape Ivana Pavla Drugog… Ako je Lešini uopće stalo da itko prepozna Glavaša, ne čitajući što piše na medaljonu, bolje bi bilo da je umjesto za realističkim postupkom, koji mu očito ne ide od ruke, posegnuo za nekim hrabrijim, asocijativnim rješenjem, da se poslužio naprimjer selotejpom ili da je kao postament uzeo akumulator, e sad, da li dopola pun ili dopola prazan – to je već stvar umjetnikova pogleda na svijet.
Bilo kako bilo, uzmimo da je to što je Lešina izradio doista Branimir Glavaš i odajmo mu zasluženo priznanje što je svojim umjetničkim činom pokazao razumijevanje za specifičan likovni ukus organizatora izložbe, a i za društveni kontekst u kojemu će njegov artizam dobiti na cijeni.
Ako znamo, a znamo, da Kerum i kerumoidi u kontakt sa slikama i skulpturama najčešće dolaze, ne u muzejima i galerijama, nego u prostranim salama hotelskih restorana gdje se organiziraju aukcije kojima se financiraju troškovi obrane hrvatskih generala optuženih za ratne zločine, tada je Lešinin Glavaš, sve i kada bi više sličio na Hulka Hogana nego na onoga čije ime stoji na medaljonu – pun pogodak.
Stoga bi bilo pošteno prema umjetniku da se njegov medaljon pojavi na nekoj od tih donatorskih večera, gdje bi se splitski gradonačelnik i ostali uglednici, nakon lakoglazbene uvertire i obilnog predjela, upustili u nadmetanje tko će ponuditi veću svotu za umjetninu s likom osuđenog ratnog zločinca. Nakon što medaljon s Glavašem bude prodan za masne novce, štovatelji umjetnosti mogu mirno i zadovoljno sačekati da se pojavi kustos, pardon, konobar i da se po damastnim stolnjacima izlože novi vrijedni artefakti. I da se stave na vagu estetske prosudbe: »Bogati, Željko, kažu da na onomu medaljonu šta si ga sad platija ne moš pripoznat Glavaša… Najlakše je kritizirat! A ko bi, ajde pogledaj pa reci pošteno, u ovim medaljonima pripozna tele?!«
Tekst preuzet iz Novog lista