I danas nas dočekuje ista vijest. Bezobrazni uveliko magarče šutljive. Nije dovoljno da izbjegneš. Ne nestaje ako oči zatvoriš. Do kad će se pjevati ista pjesmica? Do kad? Noćas smo otkrili da se ne može lagati i biti. Sve je došlo u dvije ili tri riječi iskrenosti.
Nanovo spoznati razvaljeni asfalt, rupe na cesti, vreli životinjski i ljudski izmet pod nogama. Tijela se ponovo vide nakon mnogih zloslutnih dana smoga. Sunce ne prašta loš izbor šalova i čizama. Ćorsokak bez izlaza u glavama zaudara.
Borba je u glavama manjinske većine još pomalo predana, dok je u glavama većinske manjine odavno predata. Ipak, nema naznaka kontra-napada. Kapitulacija kao da je potpisana. Ruke su u zraku. Kul-tur-a je meta okačena na zidove i stalke sa kojih je skidaju svim oružjima i kalibrima. Gotovo šuteći trpi sopstveni odstrel. Pomalo je tužno. Param-pa-pa. Od ponedjeljka do nedjelje sva prava posustaju pred goropadnom rukom tvrdokornog papanluka.
Kad je bitka počinjala mnogi su prognozirali da neće trajati duže od pregršt dana. Dani se pretvoriše u pregršt mjeseci, a mjeseci u pregršt godina. Vizionari su nam truli. Neće proći još dugo da se godine pretvore u dekade i da zauvijek izgubimo osjećanje emocije filinga.
Bačeni smo u tranšee i rovove bez srca koja smo odlučili utihnuti i predati, možda prodati za porciju više. Majke, djeca, braća, sestre, cijele kolonije obezglavljene i razvraćene. Do kad ćemo pjevati ovakvu pjesmicu? Do kad?
I suze i smijeh – više suze nego smijeh – teku potocima umjesto salvama niz okrnjene pločnike sasušenog ponosa. Pucanj u prazno, spaljivanje iluzija, podrhtavanje guzica… karakteristike su obezglavljene peradi. Imuni postadoše. Prilagodiše se pošasti.
Slagana istorija je postala televizijska činjenica kojom protuhe grade postojanje budućeg. Suze više ne vrijede jednako kao prije. Danas su rekvizit. Smrt je kulisa predstave opijenog i obžderanog povraćajućeg organizma.
Sutra više ne postoji. Borba se više ne poziva. Tvrdnje o spasenju su zamijenile uzus o ispunjenju. Te besmislene pjesmice su, čini se, tu da ostanu. Zauvijek?
Tekst preuzet sa www.protest.ba