Višesatno učenje anatomije postalo je s vremenom dosadno Wimu Wendersu početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Da je završio medicinski fakultet, Wenders bi nastavio slijediti očeve stope i vjerojatno bio dobar kirurg. U tom slučaju, Wim ne bi stao iza kamere. Filmofili ne bi mogli uživati u njegovim kirurški preciznim kadrovima napučenim likovima koji lutaju širokim krajolicima svijeta u potrazi za smislom i samima sobom, od Travisa Hendersona (“Pariz, Teksas”), preko Damiena (“Nebo nad Berlinom”) i Sama Farbera (“Do kraja svijeta”), do Finna (“Palermo Shooting”). Nakon odustajanja od medicine, Wenders se dugo tražio. Slikao je, svirao, fotografirao, pisao filmske kritike.
No, prigodom posjeta pariškim kinima zaljubio se u pokretne slike. Na snenu njemačku scenu zakoračio je s “Ljetom u gradu” (1970.). Prvu međunarodnu suradnju ostvario je, pak, na “Američkom prijatelju” (1977.) s Dennisom Hopperom. Vidjevši taj film, Wendersa je vrbovao Francis Ford Coppola da pod njegovim mentorstvom snimi “Hammetta” (1982.), što se za Nijemca pokazalo mučnim iskustvom zbog mimoilaženja oko vizije filma, prepiranja s američkim redateljem itd. Ipak, Wenders se nije dao pokolebati. Iste, 1982. godine, biva nagrađen Zlatnim lavom u Veneciji za “Stanje stvari”, nakon čega je prepoznat kao velika europska nada art filma. Internacionalni proboj napravio je s kultnim filmom ceste “Pariz, Teksas” (1984.), a vrhunac karijere doživio s “Nebom nad Berlinom” (1987.). Tijekom devedesetih, Wenders odr(a)žava plodnost na razini s filmovima “Do kraja svijeta” (1991.), “Priča iz Lisabona” (1994.), “Nasilju je kraj” (1997.)… Tu je negdje postao i predsjednik Europske filmske akademije.
Na početku novog milenija malčice kreativno posustaje (“Hotel od milijun dolara”, “Zemlja obilja”), no vratio se u formu s filmom “Palermo Shooting” (2008.) i, osobito, dokumentarcem “Pina 3D” (2011.). Potonji uradak za redatelja ima dvojako značenje. “Pina 3D” je… a) prvi projekt koji mu je nakon dugo vremena donio značajnu nagradu (proglašen je najboljim dokumentarcem na nedavnoj dodjeli nagrada Europske filmske akademije), b) još jedna prekretnica u njegovoj bogatoj karijeri – Wenders se upustio u 3D avanturu kojoj se, priznao je u intervjuu, ne nazire skori kraj.
Predsjednik ste Europske filmske akademije od 1996., a još uvijek ne posustajete kao filmaš. Kako uspijevate balansirati između tih dviju pozicija? – Znate, posao predsjednika Europske filmske akademije je honoraran. Zamjenik ima puno više posla. Bio sam na toj funkciji prije pa znam iz prve ruke. Ovako, stižem bez većih problema baviti se režijom, čak i držati predavanja, jer nisam uključen u rad EFA-e na dnevnoj bazi, iako sam, evo, posljednjih dana aktivno sudjelovao u radu na organizaciji ovogodišnje dodjele. No, često putujem. Prošle sam godine, recimo, sedam puta bio u Bruxellesu kako bih promovirao EFA-inu sugestiju na europski filmski program. Trenutno najviše radimo na programu namijenjenom klincima da nauče jezik pokretnih slika u školi.
Kad se osvrnete iza sebe, kako gledate na proteklih 15 godina, odnosno na 24 godine koliko postoji EFA?
EFA polako ulazi u 25. godinu postojanja. Uskoro, dakle, slavimo četvrt stoljeća, što je vrlo impresivno postignuće. Sjećam se da smo najprije osnovali jedan redateljski klub iz kojeg se razvila EFA. Bili su to korijeni, sa svega 20 ljudi na početku, da bi brojka počela rasti, 50, 100… do današnjih 2500 članova koliko EFA ima. Od početka je plan bio da klub postane pravo kinematografsko vijeće, Akademija. Na prvom sastanku s Bergmanom, davne 1988. godine, razmišljali smo što nagrada može napraviti za boljitak europske kinematografije. Danas vidim da smo postigli više nego što smo sanjali. Nagrada Europske filmske akademije često se naziva “europskim Oscarom“.
Koliko stoji ta usporedba i smeta li vam, možda?
Od početka se EFA uspoređivala s Oscarima, da. Ako mene pitate, to je nepošteno. Uspoređivati Oscare s EFA-om je kao miješati naranče i jabuke. Američka akademija počela je s radom 50 godina ranije. Oscari su, nadalje, isključivo američki događaj, s posebnom nagradom za najbolji “strani film”, rezerviranom za ostale kinematografije, uključujući europsku. S druge strane, za EFA-u konkurira 50 različitih nacija. U usporedbi s Oscarima, EFA je multikulturalna, a opet američki film pokriva jezično najsnažnije tržište na svijetu. Svejedno, naša namjera pri pokretanju EFA-e nije bila natjecanje s Oscarima. Više smo htjeli imati vlastitu dodjelu kako bismo se pokupili sa svih kutova Europe, sagledali i slavili najbolje što se u svijetu europskog filma dogodilo, kao rezime godišnjeg stanja stvari, ali opet na nekoj intimnijoj, gotovo familijarnoj razini ako kinematografiju shvatimo kao obitelj, a redatelje, scenariste, glumce… kao braću i sestre, rođake.
Kao da pozivate na ujedinjenje Europe filmom?
U svijetu filma ujedinjena Europa je već postala stvarnost. Filmovi su sjajan način da se ljudi međusobno približe. Sadrže emocije, uče nas o sebi, ali i drugima, o tome što nas razdvaja, ali i može ujediniti. U ovo doba krize, treba podsjetiti na to da Europa nije samo birokracija, tržište, ekonomija i politika. Europa je zajednica, unija, kultura. Da se više ulaže u kulturu i o njoj vodi računa, imali bismo zdraviju Europu. Bez kulture nema emotivnog konteksta. Zato EFA i postoji, kako bi za filmove bila svojevrsna platforma, načinila ih prepoznatljivijima ljudskom oku i uhu, omogućila nominentima buduću distribuciju i općenito širu pozornost. To nam je obveza. Moramo ostati u kontaktu s publikom i potruditi se da nadolazeće generacije nauče jezik europskog filma.
Ove godine selekcija filmova bila je možda i najjača dosad?
Istina, teško je pronaći tako snažnu selekciju prijašnjih godina. Od šest onako jakih filmova, “U boljem svijetu”, “Melankolija”, “Dječak s biciklom”… svaki je mogao pobijediti. Svaki naslov posjeduje kvalitetu i visoku razinu filmske egzekucije. Glasači su pred sobom imali bogat izbor. Mene osobno veseli što je većina tih filmova bila zamijećena na europskim i stranim festivalima, te zapaženo prošla čak i na kinoblagajnama. Dakle, publika je čula za filmove koji nisu nužno opskurni art.
Čudi da Bela Tarr nije bio prisutniji u EFA-inim kategorijama?
Tako se poklopilo, da. “Torinski konj” je za mene remek-djelo, vidio sam ga dvaput i otad o njemu govorim s puno entuzijazma. Otvaranje filma nema premca, to je možda i najbolja uvodna sekvencija u povijesti. Nadam se da će Bela Tarr nastaviti snimati i dalje, a ne se povući u mirovinu, kao što je najavio.
Kako komentirate kategoriju najboljih debitanata?
Osobno, meni je to najdraža EFA-ina kategorija. Obožavam gledati prve filmove nekih filmaša i onda ih upoznati na dodjeli nagrada, nagovoriti da postanu aktivni članovi EFA-e. To je uvijek uzbudljiva kategorija i nagrada, ona koja nas najviše vodi u kinematografsku budućnost.
Spominjući budućnost, možete li reći da je “treća dimenzija” budućnost kinematografije nakon što ste režirali “Pinu 3D”?
– Rekao bih da jest. Primjerice, animiranim filmovima više nema povratka u 2D. Ja velikim očima gledam naprijed u tu budućnost. Pa ipak, 3D, po mojemu mišljenju, nije samo budućnost za blockbustere, nego i za nezavisne filmove i dokumentarce. Blockbusteri uništavaju 3D. Umjesto da koriste “treću dimenziju” kao novi filmski jezik, rabe je jedino u funkciji atrakcije iz lunaparka s predmetima koji izlijeću iz ekrana u publiku, zbog čega bi s vremenom mogli postati ljudima dosadni. Zato im treba kontrirati s 3D dokumentarcima i neovisnim autorskim filmovima poput “Pine”.
I vi i još jedan njemački art filmaš, Werner Herzog (“The Cave Of Forgotten Dreams”), istodobno ste se uhvatili 3D-a. Slučajno?
Da, nisam znao da on snima svoj film, niti je on znao da ja radim “Pinu” u 3D-u, dakle bila je to spontana odluka. Tek kad smo se sreli na Berlin Film Festivalu, shvatili smo da obojica imamo 3D dokumentarce.
Kakav vam je bio Cameronov “Avatar”?
Gledao sam ga nekoliko puta. Za mene je to remek-djelo, film od kojeg se može puno toga naučiti s režijskog aspekta u korištenju nove tehnologije. Nisam još vidio novi Scorseseov 3D film (“Hugo”, op.a.), ali o njemu čujem sve najbolje. Moglo bi se reći da sam službeno navučen na 3D nakon “Avatara”. Snimio sam još tri kratkometražna filma u 3D-u i jedva čekam vidjeti novu generaciju njemačkih redatelja koji će prisvojiti “treću dimenziju” kao vlastiti filmski izričaj.
U posljednje vrijeme svjedočimo trendu 3D konverzija starijih filmova. Biste li možda prebacili “Nebo nad Berlinom” u 3D?
Takve konverzije uglavnom su bile bez mirisa i okusa. Svi dosadašnji pokušaji retro konverzija bolni su za oči. Prije bih “Nebo nad Berlinom” prebacio iz crno-bijele tehnike u kolor nego u 3D.
Jeste li znali…?
– Wenders je rođen 1945. u Düsseldorfu kao Ernst Wilhelm Wenders
– visokje 1.91m
– ženio se četiri puta (aktualna supruga Donata Wenders) i sa svakom je ženom snimio barem jedan film
– donirao je 5000 dolara canneske nagrade za “Nebo nad Berlinom“ kanadskom filmašu Atomu Egoyanu
– najveći uzor mu je japanski redatelj Yasujiro Ozu, a u mnogim filmovima odao je “hommage“ Nicholasu Rayu
Citati
– “Seks i nasilje nisu nikad bili moja šalica čaja. Ja sam vam više za saksofon i violine.“
– “Na početku sam samo htio snimati filmove, ali s odmakom vremena putovanje nije bilo cilj, nego ono što pronađeš na kraju. Sada snimam filmove da otkrijem nešto što nisam znao, poput detektiva.“
Zahvala Pini Bausch
“Wim je nervozan, čak ni predsjednik ne zna hoće li osvojiti nagradu“, izjavila je Marion Döring, izvršna producentica i direktorica Europske filmske akademije u prigodnom govoru nma početku dodjele. “Istina je, ne znam“, dodao je Wenders. Nagradu je na kraju ipak dobio (naj-dokumentarac). Primajući EFA-in kipić, Wenders se zahvalio Pini Bausch, “ženi koja nije izgubila povjerenje da će se film o njoj kad-tad snimiti“.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije