Pamti se još uvek nezaboravan prizor u Almodovarovom remek-delu „Pričaj s njom”, kada se gledalac u sali nekoliko puta rasplače posmatrajući pozornicu na kojoj čovek, najtužnijeg lica, izmiče stolove i stolice pred dvema ženama odevenim u kombinezone, koje se ovim pretrpanim prostorom kreću poput mesečara, čvrsto zatvorenih očiju. Jedna od tih žena u filmu bila je tadašnja Almodovarova muza Pina Bauš, a prizor koji je gledaoca rasplakao do ganuća,bila je zapravo scena iz jednog od najpoznatijih scenskih dela Baušove – „Kafea Miler”.
Almodovar je još te 2002. godine izrazio divljenje i „podigao spomenik” Pini Bauš, ali je ono što je u svom dugometražnom dokumentarnom filmu „Pina” učinio Vim Venders, nešto je još više od toga. Pravi filmski memorijal posvećen plesnim revolucionarima, samoj Pini (preminula u junu 2009) i njenim vernim sledbenicima, saradnicima i graditeljima čuvenog Tancteatra Vupertal. Ovo je i posveta umetnosti, ljudskom telu i ljudskom duhu, tragalaštvu za modernim i snažnim baletskim izrazom u kojem pokret, ples i pogled, nadomešćuju hiljade ljudskih reči. „Pina” je ujedno i prvi evropski 3D film, ali i prvi art-film rađen 3D tehnikom, dakle, još jedan Vendersov pionirski poduhvat,koji ga dodatno učvršćuje na poziciji neumornog istraživača i osvajača novih filmskih prostora.
Vendersova „Pina” vodi gledaoca nasenzualno, vizuelno zapanjujuće putovanje u novoj dimenziji, direktno na pozornicu sa legendarnim ansamblom Tancteatra Vupertal Pine Bauš, ali i izvan pozorišta u sam grad i okolinu grada Vupertala koji im je bio dom čak 35 godina. Film se gleda u jednom dahu, sa specijalnim naočarima koje gledaocu omogućavaju uranjanje u dubine pozorišne scene, stvarajući mu iluziju sopstvenog kretanja kroz prostor. Iza zavesa, uz same igrače koji ujedno svedoče o svojim iskustvima rada sa Pinom, njenoj posvećenosti igri. Njenim nezaboravnim koreografijama čiji se isečci smenjuju na velikom platnu, iz predstava: „Kafe Miler”, „Posvećenje proleća”, „Pun mesec” i „Kontakthof”.
Iskoristivši do sada neviđene mogućnosti tehnike „treće dimenzije” – posebno u scenama plesača snimanih iz velike blizine kada pojedini delovi tela „štrče” iz platna stvarajući utisak bezgranično dubokog i širokog filmskog ekrana i utisak da je pozorišna pozornica zapravo deo bioskopske dvorane – Vim Venders nepobitno dokazuje da je 3D tehnologija kao rođena za dokumentarni film i da joj je tu sigurna budućnost.
Za razliku od svojih američkih kolega koji „trećoj dimenziji” najčešće pristupaju poput neiživljenih pubertetlija, Vendersu 3D služi za poboljšanje dubine prostora i reflektovanje (post)modernosti koja krasi junakinju njegovog filma i njeno stvaralaštvo. Blagodati filmsketehnologije Venders je iskoristio i dabi prednje figure unutar kadra oštro izdvojio od enterijera i eksterijera: pozorišne dvorane, fabričke hale, parka, raskrsnice, divljine i stvorio utisak istupanja iz neke, bezmalo, ekspresionističke slike. Uz sve to, film je pun i autorove nežnosti i dubokih osećanja. Otkriva i sličnosti između Vendersa i Baušove. I jedno i drugo nisu skloni uobičajenim konvencijama već eksperimentima, radikalno istraživačkom, ali duboko emotivnom.
Iako je pokojna Pina sveprisutna u arhivskim snimcima i hipnostičkoj koreografiji, fokus filma „Pina” je na jeziku plesa kao zadovoljstvu pokreta, sirovoj emociji, kriku, plaču, smehu, pogledu u dušu. Biografska faktografija, uključujući i nadaleko čuveni Pinin savet: „Plešite, plešite, u suprotnom smo izgubljeni”, čuje se iz ispovesti naratora. Na ovaj način je Venders ispoštovao i Pininu želju da verbalno ne objašnjava svoja dela, već da ih pleše do večnosti. I zato se zavesa u Vendersovom filmu na kraju ne spušta već podiže. Film za uživanje i dugo pamćenje.
Tekst je preuzet iz Politike