Analizirajući važnost demonstracija za tjednik New Europe, ugledni ekonomist svjedoči o događajima temeljem bogatog osobnog iskustva – bio je na demonstracijema u Tunisu i Egiptu te razgovarao sa španskim'indignadosima’ i demonstrantima na Vol Stritu.
Stiglitz ističe da socijalne pokrete hrane upravo globalizacija i moderne tehnologije omogućujući da oni prelaze granice brzo poput ideja, a socijalni demonstracije svugdje nailaze na plodno tlo zbog osjećaja da je ‘sustav’ zakazao te uvjerenja da čak i u demokraciji izborni proces bez snažnog pritiska s ulice neće dovesti stvari u red.
Jednostavan slogan ‘Mi smo 99 posto’, koji je potekao s Vol Strita, reflektuje Stiglicovo ranije upozorenje o golemom povećanju ekonomske nejednakosti u SAD-u.
Grijesi ekonomske politike
‘Jedan posto stanovništva kontroliše više od 40 posto bogatstva i prima više od 20 posto prihoda. Pripadnici tog prorijeđenog sloja često su toliko bogato nagrađeni ne zato što doprinose društvu više od ostalih, već zato što su uspješni u lobiranju vlade za subvencije, podržava i carinsku protekciju’, napominje Stiglic.
Uz ogradu da je društvena korist od nekih inovacija pripadnika povlaštenog postotka uvelike nadmašila primanja inovatora, nobelovac konstatira da je ključnu ulogu u rastu nejednakosti širom svijeta odigrala ekonomska politika.
‘Porezni sistemi u kojima milijarder poput Vorena Bafeta plaća manje poreza (u postotku od svojih primanja) od svoje tajnice, ili u kojima se spekulanti, koji su pomogli u rušenju globalne ekonomije, oporezuju nižim stopama od onih koji im nose prihode, učvrstili su taj trend’, ilustrira Stiglic.
Istraživanja posljednjih godina, dodaje ekonomist, pokazala su koliko su važna načela pravednosti. Španski demonstranti, kao i oni u ostalim zemljama, imaju pravo biti ozlojeđeni: u pitanju je sistem u kojemu su bankari spašeni od propasti, a njihove žrtve ostavljene da se same brane. Još gore, bankari su ponovno zasjeli u svoje fotelje zarađujući bonuse koji dosežu cifre za koje se većina radnika nada da će zaraditi za cijelog životnog vijeka, dok mladi ljudi koji su naporno učili i igrali po pravilima ne vide perspektivu za stvarno zaposlenje.
Kupovina zakona
Rast nejednakosti proizvod je začaranog kruga, dijagnosticira Stiglic: bogati ‘lihvari’ novcem oblikuju zakonodavstvo, kojim štite i povećavaju svoje bogatstvo i utjecaj. Američki Vrhovni sud, u zloglasnoj odluci ‘Ujedinjeni građani’, dao je korporacijama slobodne ruke da utječu na određivanje smjera politike. Kontrast između preregulisane demokratije i neregulisanih bankara nije, međutim, prošao nezapaženo.
‘Dok bogati mogu novcem jačati vlastite pozicije, policija na ulici nije mi dopustila da se demonstrantima obratim putem megafona. No demonstranti su domišljati: prenosili su jedni drugima ono što sam govorio, tako da svi mogu čuti. Kako bi izbjegli prekidanje ‘dijaloga’ aplauzom, pokretima ruku izražavali su svoje slaganje’, opisuje Stiglic.
Demonstranti su u pravu, nastavlja nobelovac – s našim sustavom nešto nije u redu. ‘Širom svijeta, imamo neiskorištene resurse – ljude koji žele raditi, strojeve koji se ne koriste, zgrade koje su prazne, kao i ogromne potrebe – borbu protiv siromaštva, promociju razvoja i prilagodbu ekonomije globalnom zagrijavanju, da navedemo samo nekoliko. U SAD-u, nakon više od sedam milijuna ovrha nad američkim domovima u posljednjih nekoliko godina, imamo prazne kuće i beskućnike’.
Evolucija umjesto revolucije
Također u SAD-u, demonstranti i borci za ljudska i građanska prava iz 1960-ih godina skrenuli su pažnju na sveprisutni institucionalizirani rasizam u američkom društvu. To nasljeđe još nije nadvladano, ali izbor Baraka Obame za predsjednika pokazuje koliko daleko su ti demonstracije odveli Ameriku, ističe Stiglic.
Na jednoj razini, smatra ekonomist, današnji demonstranti traže malo: šansu da iskoriste svoje vještine, pravo na pristojan posao za pristojnu plaću, pravedniju ekonomiju i društvo. Njihova nada nije revolucionarna, već evolutivna. No na drugoj razini, njihovi su zahtjevi veliki – demokratija u kojoj će ljudi, a ne dolari, nešto značiti, kao i tržišna ekonomija koja ispunjava svoju svrhu.
Riječ je, uostalom, o povezanim stvarima, jer je sada poznato da neregulisana tržišta dovode do ekonomskih i političkih kriza. Tržišta funkcionišu onako kako bi trebala samo u okviru odgovarajućih vladinih regulacija, a taj okvir može biti postavljen samo u demokraciji koja reflektuje opšti interes umjesto interesa jednog postotka stanovništva. ‘Ni najbolja vlada koja se može kupiti za novac više nije dovoljno dobra’, zaključuje Stiglic.
Tekst preuzet sa Tportala