Gradić Lindau na otoku Bodenseea, mjesto je radnje četvrtog simpozija laureata iz ekonomije na koji je pozvano i oko 350 mladih ekonomista iz svijeta. Teme su zahvalne za diskusiju, ali katastrofalne za budućnost evropske populacije – ekonomska besperspektivnost kako Europe, tako i SAD-a. Premda se razlikuju u naglascima i detaljima problema i rješenja, svih 17 nobelovaca bilo je unisono u stavu da je Zapad na dugoj silaznoj putanji.
Edmund Phelps, profesor sa Univerziteta Columbia koji je 2006. dobio Nobelovu nagradu za teoriju rasta kao da citira kineske državne medije: ‘Zapad je predugo živio iznad svojih mogućnosti i na taj je način već konzumirao dio svoje budućnosti. To znači da SAD, baš kao i Europu, čeka dugi period stagnacije’, prenosi Die Welt.
Cijena prenapuhanog lifestylea definitvno je došla na naplatu, no ukoliko političari reaguju promptno i odgovorno, ona bi mogla biti nešto manja. Za sada, to izgleda kao nemoguća misija. S onu stranu Atlantika, fiskalna politika i razvojna strategija potpuno su paralizovane političkim ucjenama demokrata i republikanca, a poznavaoci situacija drće da će jaz biti sve veći i ekstremniji. Naime, u Kongres je prošle godine ušlo mnogo mladih republikanskih lavova kojima je umijeće kompromisa i ideal dugoročne stabilnosti zadnja stvar na popisu prioriteta.
U Evropi je problematika drukčija, no ništa manje politička. Phelps optužuje lidere Starog kontinenta da su stvorili sisteme u kojima se vlade slizuju s bankama, potonje ih opskrbljuju jeftinim kreditima, a države im zauzvrat omogućuju da posuđuju sredstva bez dovoljnih novčanih rezervi. Nakraju, argumentuje Phelps, novac se slijeva u ruke vladama koje ih troše na potrebe javne administracije. Posljedica je da banke nemaju dovoljno kapitala za ulaganje u poslovne inicijative – jedinu formulu ekonomskog rasta.
Zašto, dakle, evropski lideri toliko oklijevaju sa radikalnijim akcijama poput tješnje fiskalne unije, izdavanja euroobveznica ili blago pjesnički rečeno – da pokažu kako žele stvarno rješiti krizu eurozone i takvim stavom najefikasnije vratiti povjerenje investitora? Razloga je nekoliko, no održavanje statusa quo sa palijativnom mjerama poput posudbe stotine milijardi eura EU brodolomcima izravno pogoduje najboljim prijateljima svih europskih vlada – bankama. Kako su francuske i njemačke banke vlasnice pozamašnog dijela duga problematičnih zemalja, name šanse da nekim političkim aktom kompromitira vrijednost njihovih dionica. Kako se Europa bogatila, istom logikom sada i stagnira, pa barem za jedno ne možemo optužiti okolišanje EU čelnika da se smjelo suoče sa situacijom – a to je konzekventnost.
Mišljenje većine ekonomskih nobelovaca je da će euro preživjeti, no neke će članice ili biti otpisane, ili će same otići.
Recimo Myron Scholes je prilično optimističan po pitanju budućnosti Unije, samo ne u sadašnjoj konfiguraciji. Valutna unija sa centralnom bankom i nizom ministara financija koji djeluju nezavisno, neodrživa je. Dalje sugeriše kako bi porezna politika morala biti uniformirana za čitavu eurozonu, a kratkotočno bi Centralna evropska banka trebala nastaviti posuđivati novac vladama po sniženoj kamati.
Posebnu pažnju u Lindauu privukao je John Nash, nobelovac čiji je život poslužio kao inspiracija za film ‘Beautiful mind’. Ekonomski celebrity je pak mišljenja da budućnost eurozone ovisi o Njemačkoj koja napokon treba shvatiti da joj monetarna unija itekako koristi. Također, slutnje o vjerovatnom otpadanju nekolicine članica popratio je uvjerenjem kako euro ima budućnost ukoliko će ostojati politička volja za njegovim očuvanjem.
Opći je zaključak proslavljenih ekonomista da je pad Zapada gotova činjenica. Bez obzira na bilo kakvu intervenciju, vrijeme u kojem su Amerikanci i Zapadni europljani mogli trošiti preko svojih realnih mogućnosti je prošlo svršeno vrijeme. Dolar će još neko vrijeme funkcionisati kao dominantna valuta deviznih rezervi, dok ga ne zamijeni juan, zlato ili čak ‘super rubalj’, na što se kladi Nash. Predivni um, rekli bi Rusi.