Bilo je, međutim, i drugih masovnih krađa prethodnih godina, i možda bi prije trebalo govoriti o njima. U Bagdadu, poslije američke invazije – došlo je do paljevine i krađa u kojima su ispražnjene biblioteke i muzeji. I fabrike su bile pogođene. 2004. godine posjetila sam jednu u kojoj su se nekada proizvodili frižideri. Radnici su pokrali sve što je bilo vrijedno, a zatim su je potpuno spalili tako da je od hale ostala samo metalna konstrukcija.
Ljudi koji su to gledali na vijestima na kablovskoj tv mislili su da su krađe isključivo političke prirode. Govorili su da se to dešava kada režim nema legitimitet u očima naroda. Nakon što su predugo gledali kako Sadam Husein i njegovi sinovi slobodno uzimaju šta god i koga god žele, mnogi obični Iračani osjećali su da imaju pravo da i oni uzmu nešto za sebe. Ali London nije Bagdad, a britanski premijer, David Cameron, svakako nije Sadam, pa se iz ovoga sigurno ne može ništa naučiti.
Hajde onda da uzmemo neki demokratski primjer? Argentina, oko 2001. godine. Privreda je nezaustavljivo propadala i hiljade ljudi koji su živjeli u siromašnim četvrtima (koje su prije neoliberalne ere bile uspješne industrijske zone) poharali su velike trgovine u vlasništvu stranaca. Izlazili su gurajući kolica natrpana stvarima koje sebi više nisu mogli priuštiti – odjeća, tehnika, meso. Država je proglasila “vanredno stanje” kako bi uspostavili red, ali ljudima se to nije svidjelo pa su srušili vlast.
Masovna krađa u Argentini se zvala el saqueo – pljačka. To je bilo politički značajno jer je ista riječ korištena da bi se opisalo ono što su elite u toj državi uradile prodajom državnog kapitala u flagrantno korumpiranim privatizacijskim dilovima, skrivanjem svog novca u inostranstvu, zatim donošenjem zakona za narod sa brutalnim paketom mjera štednje. Argentinci su znali da se pljačka trgovačkih centara ne bi desila da nije bilo još veće pljačke države, i da su pravi gansteri bili oni na vlasti. Ali Engleska nije Latinska Amerika, i tamošnji nemiri nisu politički, tako barem kažu. Tu se radi samo o razularenim klincima koji koriste situaciju da bi prisvojili tuđe. A britansko društvo, kaže Cameron, osuđuje takvo ponašanje.
Ovo je izrečeno sasvim ozbiljno. Kao da se masovni otkup duga banaka nikada nije desio, nakon čega su banke uprkos svemu dijelile rekordne bonuse svojim menadžerima. Nakon toga su sazvani hitni sastanci G8 i G20, kada su lideri odlučili, kolektivno, da neće učiniti ništa da kazne bankare za bilo šta od ovoga, niti će učiniti išta ozbiljno kako bi spriječili slične krize u budućnosti. Umjesto toga će se svi vratiti u svoje države i zahtjevati žrtvu od najugroženijih. To će učiniti tako što će otpuštati radnike iz javnog sektora, žrtvovati prosvjetne radnike, zatvarati biblioteke, povećavati školarine, smanjivati kolektivne ugovore, vršiti brzu privatizaciju javnog kapitala i smanjivati penzije. A ko na televiziji drži predavanje o tome kako se treba odreći ovih “privilegija”? Bankari i direktori privatnih investicionih fondova, naravno.
Ovo je globalna pljačka, vrijeme velike otimačine. Vođeni patološkim osjećajem privilegovanosti, oni su ovu pljačku vršili na svjetlu dana, kao da tu nema šta da se krije. Međutim, uvijek je postojala određena doza straha. Početkom jula,Wall Street Journal navodi rezultate najnovijeg istraživanja prema kojem se 94% milionera plaši “nasilja na ulicama “. Ovaj strah je, kako se pokazalo, bio opravdan.
Naravno da nemiri u Londonu nisu bili politički protest. Ali ljudi koji su noću išli u krađu, više nego dobro znaju da su njihove elite pljačkale danju. Pljačka je zarazna. Torijevci su u pravu kada kažu da razlog nemira nisu mjere štednje. Razlog nemira je u velikoj mjeri ono što te mjere predstavljaju, a to je zarobljenost. Zarobljenost u nižoj klasi koja je sve brojnija, i kojoj se i ona mala šansa za spas – u vidu posla u javnom sektoru, dobrog obrazovanja po pristupačnoj cijeni – velikom brzinom oduzima. Mjere štednje su poruka. One govore svim sektorima društva: ostajete tu gdje jeste, slično migrantima i izbjeglicama koje vraćamo sa naših sve tvrđih granica.
Cameronov odgovor na nemire je da ova poruka postane i bukvalna: deložacije iz javnih stambenih zgrada, prijetnje o ukidanju sredstava komunikacije i nečuvene zatvorske kazne (pet mjeeci ženi koja je primila ukradeni šorc).Poruka koja se šalje je sljedeća: očajavajte, ali radite to tiho.
Na prošlogodišnjem samitu G20 o mjerama štednje u Torontu, protesti su prerasli u nemire, kada je spaljeno više policijskih automobila. To nije ništa u poređenju sa standardima koje je postavio London 2011, ali nas Kanađane je to ipak šokiralo. Ono što je tada bilo veoma kontroverzno je što je vlada potrošila $675m na “obezbjeđenje” samita (a ipak se činilo da ne mogu ugasiti paljevine). Mnogi od nas su tada ukazali na to da skupi novi arsenal oružja koji je policija dobila – vodeni topovi, zvučni topovi, suzavac i gumeni meci – nije bio namijenjen samo protestantima na ulici. Njegova dugoročna upotreba bila bi da se disciplinuju siromašni, koji će u novoj eri mjera štednje imati opasno malo šta da izgube.
To je ono u čemu je Cameron pogriješio: ne možeš rezati budžet policiji istovremeno kada režeš budžet i svima ostalima. Jer kada oduzmete od naroda ono malo što imaju, a kako bi zaštitili interese onih koji imaju više nego što bilo ko zaslužuje, morate očekivati otpor – bilo da se radi o organizovanim protestima ili spontanim krađama. A to nije politika. To je fizika.
Tekst originalno u The Guardian
Za BUKU prevela i prilagodila Milica Plavšić