Uvodna razmatranja
Vodeći se fukodijanskim shvatanjem diskursa kao društvene prakse (1972), odnosno upotrebe jezika za određene svrhe, koji je (jezik) istovremeno i društveno zadan ili konstruisan, ali i determinišući (konstruišući), možda upravo analiza diskursa vodećih bosanskohercegovačkih (BiH) političara koji su manje ili više prisutni na sceni od 1996. naovamo može rasvijetliti razloge zbog kojih se čini da je BiH ’nemoguća država’ sa minimumom konsenzusa, ali i ponuditi odgovor na pitanje kakvi diskursi danas određuju ono što se može ili ne može reći ili zamisliti u vezi sa BiH. S jedne strane, činjenica je da je poslijeratno bh. društvo i 2010. godine takvo da u njemu nesmetano cvjetaju diskursi oštrih podjela. S druge pak strane, upravo ovi isključujući diskursi i prakse uslovljavaju i oblikuju društvenu stvarnost, stavljajući na dnevni red ono o čemu će građani/ke da misle, kao i isključujući ono o čemu ovi nikako ne smiju da misle jer će biti označeni kao izdajice vitalnog nacionalnog (etničkog) interesa.
Ova studiju imala je za cilj da tematizuje predizborno stanje i diskurse moći tako što bi obuhvatila glavne predizborne izjave i intervjue šest vodećih političara u BiH: Harisa Silajdžića, Milorada Dodika, Dragana Čovića, Dragana Čavića, Sulejmana Tihića, Zlatka Lagumžije i djelomično Bojana Bajića, u vodećim štampanim, sedmičnim i dnevnim medijima. Za svaki predizborni period (1997-1998, 2001-2002, 2005-2006), kao i za period od septembra do decembra 2009. godine, analizirani su članci sa eksplicitnim stavovima ovih političara o ključnim političkim pitanjima.
Najprije su obuhvaćeni svi dostupni članci koji se nalaze u online bazi štampanih medija „Infobiro“ ( www.infobiro.ba), bez obzira na njihov podžanr, u kojima su pomenuti političari govorili ili bili citirani u periodu 1997-2009. godina1. Tako je najprije postignuta neophodna familijarizacija s tim diskursima (tzv. immersion ili uronjavanje), a potom smo izdvojili one tekstove u kojima su naročito bili eksplicirani stavovi ovih političara prema:
1. društvenim reformama, a naročito ustavnoj, aktuelnoj u
periodu 2007-2009;
2. budućnosti BiH, prvenstveno evropskoj budućnosti; odnosima između tri
konstitutivna naroda, kreiranju ’nas’ i ’njih’, te negativnom i pozitivnom
predstavljanju određenog konstitutivnog naroda, kao i isključivanju
nekonstitutivnih naroda.
3. izbornim programima – očekivali smo da će analizirani diskursi ocrtati
konkretne izborne stranačke programe.
U konačni uzorak na kojem ova preliminarna analiza počiva ušlo je oko 60 članaka vodećih medija u BiH poput Slobodne Bosne, Dana, Nezavisnih novina, Novog reportera (oko 10 članaka po političaru) ali smo se po potrebi koristili i izvodima iz drugih medija koji su imali odjeka u lokalnim medijima. Takođe, nismo ulazili u statističku obradu podataka, već je ovdje riječ o kvalitativnoj studiji sa interpretativnom analizom koja je imala za cilj da obuhvati prvenstveno:
a. dinamiku i razvoj diskursa ovih političara tokom poslijeratnog perioda,
b. njihove početne i današnje političke pozicije, eventualno približavanje
odnosno razilaženje kad su u pitanju ključni problemi (ustavno uređenje,
odnos prema međunarodnoj zajednici i sl.),
c. glavne topose ili opšta mjesta oko kojih se konstruišu njihovi diskursi.
Pored toga, same diskurzivne prakse nisu mogle biti analizirane, već su samo ocrtani glavni trendovi u diskursima ovih političara. Naime, smatrali smo da bi detaljna analiza ovih diskursa u medijima, parlamentu ili intervjuima sa samim političarima i građanstvom tražila znatno obimnije istraživanje i veće istraživačke resurse.
Poslijeratni nastavak diskursa divide et impera: između genocidne tvorevine i referenduma o otcjepljenju
Gotovo svi političari su za reforme, ali su različita njihova tumačenja tih reformi, koja idu od tri federalne jedinice do centralizovane BiH. Ni kod jednog nismo pronašli detaljno obrazložen izborni program, već pretežno politiku afekta, kojom se u različitim momentima nastojala privući glasačka javnost i osigurati pobjeda ili visok plasman na izborima.
Kada je riječ o početnom dinamizmu, moglo bi se reći da se ’dominantni’ diskursi ’dominantih’ političara vrte oko teritorijalnog i ustavnog uređenja, te se kao takvi tiču reformi, iako je očekivana proevropska isključivost danas dominantna kod hrvatskih i srbijanskih političara – koja bi interesu evropskih integracija potčinila etnički ili teritorijalni – uočena samo kao deklarativna. Također smo primijetili i velike manipulacije kad su u pitanju odnosi prvenstveno Srba i Hrvata na jednoj i Bošnjaka na drugoj strani (Silajdžićev diskurs o Bošnjacima kao jedinim stradalnicima i o RS-u kao genocidnoj tvorevini), ali i Dodikov diskurs etiketiranja opozicije u RS-u kao neprijatelja RS-a. Međutim, logično je da su najveća trvenja prisutna kod najmoćnijih ljudi na političkoj sceni u BiH, čiji se zahtjevi definišu kao ’maksimalistički’.
Jedan zahtjev – koji predstavlja ustrajavanje Harisa Silajdžića da Republika Srpska (RS) kao ’genocidna tvorevina’ treba biti ukinuta – oličen još u sloganu iz 2000. godine: ’BiH bez entiteta’, a kolektivizuje krivicu, potpuno marginalizuje stradanje nebošnjaka i želi ukidanje entiteta, prije svega RS-a. Drugi ’maksimalistički’ stav očit je u sloganu Milorada Dodika: ’Srpska – moja kuća’ koji u prvi plan stavlja Srbe u RS-u, marginalizujući ili stavljajući u drugi plan Bosnu i Hercegovinu. Ovaj stav karakteriše deklarativno ograđivanje od ratne SDS-ove politike, ignorisanje i potiskivanje stradanja Bošnjaka u Srebrenici ili Omarskoj, dok istovremeno, u skladu s odgovarajućim političkim momentom, poziva na referendum o otcjepljenju RS-a iz BiH.
U ovako nategnutoj atmosferi jasno je da su pomirljiviji diskursi van fokusa, ali je primjetno i da u predizbornoj kampanji nacionalistička retorika ima gotovo uvijek tendenciju porasta.
Ovi slogani na prvi pogled ne zvuče kao govor mržnje, pa čak, s jedne strane, mogu biti ocijenjeni i kao ’privlačni’. Međutim, oba imaju itekako isključujuće konotacije, kako za svoju tako i drugu stranu, kao i niz nedosljednosti. Diskurs Harisa Silajdžića o multikulturnoj i multietničkoj, jedinstvenoj BiH, bez entiteta i kantona, u isto vrijeme konotira da je RS izgrađena na genocidu i da kao takva treba biti ukinuta, podrazumijevajući da su samo Srbi počinioci zločina a Bošnjaci isključivo žrtve te eksplicitno uvodeći distinkciju između ’nas’ i ’njih’.
Silajdžić: Ipak, Bošnjaci su danas na optuženičkoj klupi? Nažalost! Apsurdno je da su samo žrtve na optuženičkoj klupi. (Dnevni avaz, 31.12. 2005.)
Silajdžić: Koliko je realno da sada, kad se kreator ideje o RS-u nalazi pred Haškim tribunalom, ta na genocidu nastala tvorevina opstane unutar BiH? Ukoliko bude pristupa arhivama… bit će dokazan genocid na cijelom teritoriju BiH, te ćemo imati pune dokaze o stvarnom cilju i rezultatima tog projekta. (Silajdžić, Oslobođenje, 19.9.2008.)
Silajdžić: Nažalost, i danas je problem velikosrpska ideologija i politika, koja se, kao što možemo čuti, ne odriče svojih ciljeva. (Silajdžić, Oslobođenje, 22.1.2008.)
Na drugoj strani, ovakav diskurs, kao i stanovita nedosljednost kod kombinovanja veoma izraženog antisrpskog sentimenta i praksi s uvjeravanjima o multietničnosti i građanskoj BiH, izaziva strah od majorizacije i islama, te se na takvu verziju BiH nikako ne pristaje.
Dodik: Ako neko hoće da RS ostane u BiH, onda su neophodne garancije da neće prevladati majorizacija i radikalni islam – rekao je Dodik i precizirao da u BiH danas vlada strah svih od svakoga, jer ne postoji bazični konsenzus. (Večernje novosti, 3.9.2006.).
Kod Milorada Dodika, čiji su diskurs i praksa ignorisanja nesrba gotovo dijametralno suprotni Silajdžićevom, imamo i otvorenu kritiku međunarodne zajednice, koja svim antiglobalistima i antiimperijalistima može za trenutak zvučati pobunjenički. Međutim, njegov diskurs samo načelno prihvata, a suštinski ukida bilo kakvu BiH, perpetuirajući stav da je BiH neodrživa i da je krivica Srbima nametnuta, dok istovremeno odbija ostaviti prostora da se građanstvo današnje RS na bilo koji način suoči sa Srebrenicom, Keratermom i Manjačom i komemorira 11. juli kao minimum suočavanja s prošlošću.
Dodik: Bosna i Hercegovina dugoročno nije održiva zemlja – ocenio je predsednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik u intervjuu FoNetu i naglasio da je referendum o samostalnosti RS neizbežan. Neće nam ni Tihić, ni Silajdžić, ni Lagumdžija, nametati krivicu – poručio je Dodik i predvideo da bi na nekom budućem referendumu 99 odsto Srba u RS bilo za njen izlazak iz BiH. (ibid.)
Ono čega nema: Evropska BiH, izborni program i Ostali
Krenemo li redom i pratimo zadane teme poput reformi, budućnosti u BiH, odnosa tri konstitutivna naroda i Dejtona, vidimo da se one preklapaju u zavisnosti od konteksta i datog političkog momenta. U izbornom programu bi trebalo da dominiraju komisivi kao govorni činovi obavezivanja ili obećanja (Searle, 1989), obično bolje budućnosti. Međutim, eksplicitno predstavljenih izbornih programa u analiziranim diskursima gotovo da i nema. Sva ’politika’ se bavi samodopadnim hvalisanjem, pri čemu je javno potpuno marginalizovano u korist ličnog ili etničkog, definisanjem granica (promjenom Ustava) i zagovaranjem, ili bolje zazivanjem ’moderne i evropske’ BiH, liberalno-demokratske mantre koja je odavno izgubila svako značenje. Takođe je iz ovih diskursa prećutno izbačena svaka verzija BiH koja bi bila prihvatljiva za sve njene građane, ne samo one konstitutivne već i Ostale – koji nijednom nisu spomenuti, a za potrebe partikularnog viđenja BiH koje odgovara trenutnim političkim interesima.
Ciljevi pristupanja EU i NATO-u zajednički su bh. političarima, što se vidi iz njihovih diskursa:
Čović: “Mi, više i od vas samih, želimo demokratsku i europsku BiH, moderno ustrojenu, politički stabilnu i ekonomski samoodrživu BiH, koja to možepostati na načelu ustavno-pravne jednakopravnosti sva tri njena naroda”, rekao je hrvatski član Predsjedništva BiH. (Onasa, 28.10.2002.)
Dodik: Novi premijer RS je još rekao da je Vlada spremna da u što kraćem roku razmotri uslove za pristupanje Vojske RS programu NATO-a “Partnerstvo za mir” (Onasa, 18.1.1998.)
Silajdžić: Mi smo se našli na platformi očuvanja multietničke države BiH, zemlje koja želi da se integriše u Evropu (Dani, 14.6.2002.)
U ovim paragrafima zanimljiv je način na koji se ’evropska BiH’ predstavlja. Dok Čović pod evropskom BiH podrazumijeva onu BiH u kojoj su sva tri naroda jednakopravna, implicitno prizivajući treći entitet, Silajdžić, na primjer, pod tim podrazumijeva multietničku BiH koja isključuje i postojeće entitete. Ipak, čini se da je i diskurs o ’evropskoj BiH’ u sjeni velikih narativa o ustavnom uređenju koji idu etničkom ili unitarističkom linijom. U ovoj kakofoniji, ustavne promjene kao preduslov za ulazak BiH u Evropu su različito predstavljene, u zavisnosti od toga kako ih ko tumači, što ukazuje na to da su one prilično ‘rastegljiv’ pojam. U narednim paragrafima pogledaćemo glavne crte diskursa ovih političara i ukazati na njihove promjene u periodu od 1998. do 2009. godine.
Hrvati u BiH kao građani drugog reda – legitimizacija trećeg entiteta
Kad je riječ o izbornom programu, Čović navodi da “u naredne četiri godine BiH treba apsolutno reformirati“ i “prije svega… donijeti novi ustav“. Iako ga je Vildana Selimbegović još 2002. u Danima nazvala „konstruktorom trećeg entiteta“, Predsjednik HDZBiH Dragan Čović je u intervjuu od 9.12.2009. za portal Moje vijesti ponovio da Hrvati u BiH žele da imaju hrvatsku federalnu jedinicu sa sjedištem u Mostaru.
Čović: Želimo živjeti u BiH gdje će Hrvati po Ustavu biti jednakopravni sa ostala dva naroda”, rekao je Čović, navodeći da će u pregovorima o ustavnim promjenama zahtijevati formiranje hrvatske federalne jedinice, što je, kako je kazao, za njega minimum.
Iz ovog stava se vidi budući predizborni program HDZBiH, kao i šta ustavne promjene za ovu dominantnu stranku bh. Hrvata znače. Mada se Dragan Čović aktivnije počinje pojavljivati u javnosti tek 2002. godine, od svog preuzimanja dužnosti člana Predsjedništva BiH u četvorogodišnjem mandatu, i mada je dotad bio u politici kao zamjenik premijera Federacije BiH Edhema Bičakčića, on tek 2006. godine ističe princip četiri federalne jedinice – tri po etničkom principu i distrikt Sarajevo – i takav stav legitimizuje predstavljajući Hrvate kao građane drugog reda:
Čović: Hrvati već odavno u političkom djelovanju BiH, zbog Aneksa 4 i odnosa koji vrijede u ovoj zemlji, na neki način su građani drugog reda, a to se vidi iz Ustava i entiteta…. Pa i činjenica da su u BiH dva entiteta, a tri su konstitutivna naroda, opet vrlo jasno govori o poziciji hrvatskog naroda u BiH gledajući brojnost ljudi. Hrvati u BiH imaju i te kako mnogo razloga da se intenzivno zalažu i bore protiv toga da i stvarno postanu nacionalna manjina (Nezavisne novine, 12.10.2006.)
Čović: U Mostaru ćemo potpuno definirati nadležnost države, nadležnost nižih nivoa vlasti, znači središnjeg nivoa vlasti, odnosno onog najnižeg. To nisu nikakve državice. Mi želimo vrlo snažno zaštititi BiH kao državu. Ovo je najveći doprinos opstojnosti BiH, jedino ovako može opstati kao država. Ali s druge strane smo vrlo jasno kazali, to treba biti snažno decentralizirana država”, rekao je Čović (Seebiz, 2.2.2009.)
Ovu poziciju dodatno karakteriše njegovo pohvalno izražavanje u odnosu na RS, odnosno njenu internu strukturu: „OHR je zajedno s nama trebalo da izgradi ambijent da promijenimo odnose u BiH, da reorganiziramo državu koja mora biti moderno i racionalno organizirana, kao što je to u RS.“ (Nezavisne novine, 8.3.2008.) Primjetan je i sporazumni odnos prema podjeli BiH na entitete sa svim nivoima vlasti, pri čemu se navode podrška i partnerski odnos sa Dodikom, budući da postojanje RS-a legitimizuje i postojanje hrvatskog entiteta, te je kao takvo potrebno. Uočava se donekle i odnos saglasnosti s Tihićem, mada postoji lingvističko-pravni nesporazum oko naziva ‘federalna jedinica’, ali ne i oko nivoa vlasti, kao i očito razmimoilaženje sa Silajdžićem, za čiji koncept BiH tvrdi da je ‘bez sadržaja’:
Čović: Srpska strana je jasno kazala da je ono što smo predložili apsolutno prihvatljivo čak u odnosima 95 odsto, kako je Ivanić rekao, dok je Dodik kazao da odmah potpisuje sve. Uvjet je da se ne dira RS, odnosno da je jedna federalna jedinica RS. Što se tiče Bošnjaka, i to je dosta blizu, s tim što Tihić to rado ne bi zvao federalna jedinica, ali bi sadržaj bio isti.
Silajdžić, pak, ima tvrdi stav i misli potpuno drugačije. On se zalaže za građansku državu sa regionima koji imaju ekonomsku dimenziju, nemaju sadržaja. (Nezavisne novine, 16.12.2007.)
Dodik i Čavić: od građanske do etničke politike i nazad
Ono što je zajedničko ovoj dvojici političara iz RS-a jesu dvije suprotne pozicije s kojih inicijalno kreću, da bi stvari 2009. godine poprimile potpuno drukčiji predznak. Sa samo dva poslanička mjesta u Narodnoj skupštini RS, Milorad Dodik aktivno stupa na scenu kao premijer RS-a 18.01.1998., prema riječima Madelaine Albright, kao “dašak svježeg povjetarca“ i kao osoba „odlučna u izgradnji mira, obnovi i povezivanju demokratske alternative u BiH, označujući početak silaska s političke scene nacionalističkog tronošca zla2.“ Dodikov diskurs s početka njegovog angažmana ima isključivo predznak ekonomskog napretka, budući da se aktivno zalaže za ekonomske reforme, vraćanje duga i otvaranje prema svijetu, a u medijima su bili prisutni i napisi o njemu kao “američkom čovjeku“ koji ide na „tajne večere kod ambasadora Millera“ (Dani, 22.9.2000.):
Dodik:… On je ocijenio da je RS izašla iz ekonomske izolacije i da su stvoreni uslovi za demokratizaciju društva. Vlada RS je za kratak period dobila značajnu podršku svijeta za sprovođenje započetih reformi. Potpisano je više sporazuma sa drugim entitetom BiH, sporazum sa Međunarodnim monetarnim fondom (IMF) i uspostavljeni odnosi sa okruženjem (Hrvatska), naveo je Dodik. “Naša vlada ravnopravno je tretirana na Donatorskoj konferenciji u Briselu i na osnovu rezultata politike koju sprovodi zagarantovano joj je između 400 i 600 miliona dolara“, rekao je Dodik. (Beta, 13.5.1998.)
Iako mu je parlament otkazao povjerenje 2000. godine, Dodik nastavlja da djeluje kao opozicija, ističući svoj negativni stav prema SDS-u, koji je u to vrijeme jačao, te mišljenje da dobitnu kombinaciju za BiH predstavlja princip “da ne bude više nijedan ratni lider u političkom rukovodstvu novih struktura“. Iako se Dodik od samog početka zalagao za cjelovitost RS i Dejtonski sporazum, njegova retorika se u periodu između 2001-2005. mijenja, što mu donosi i veliku pobjedu na izborima 2006. Kada je riječ o ustavnim pitanjima, Dodik ostaje prilično dosljedan u periodu od 2001. pa do danas, pozivajući se na nezadovoljstvo Hrvata svojim statusom u BiH, zalažući se za tri federalne jedinice i definišući svoju politiku pred izbore 2006. kroz impersonalizaciju prema kojoj ’svako’ tumači da dva naroda u BiH ne vide BiH kao svoju državu .
Dodik: Mi zagovaramo kompletno novi ustavni projekat koji podrazumijeva demokratsku proceduru na bazi konsenzusa svih u BiH i smatrali smo da BiH mora da uđe u politički proces koji se zove dolazak do jednog bazičnog konsenzusa o najvažnijim pitanjima uređenja BiH. Svakom ko želi biti objektivan jasno je da dva naroda u BiH ne doživljavaju Bosnu i Hercegovinu kao svoju državu. To, naravno, predstavlja problem, kao i situacija da uvijek dva naroda smatraju da trećeg treba satanizovati ili definitivno ga skrajnuti. (Novi reporter, 19.10.2005.)
Veoma je interesantno kako Dodik eufemistički predstavlja entitete kao „multietničke jedinice sa relativnom većinom jednog naroda“, prividno poričući (Van Dijk, 1993) de facto dominaciju jedne, većinske etnije kao primarni označitelj entitetske BiH kakvu ‘žele Srbi i Hrvati’
Dodik: …Ako hoćemo taj konsenzus, onda i Srbi i Hrvati treba da iskažu svoju spremnost i želju da budu u BiH. Ali, to automatski znači da svi moraju da prihvate činjenicu da imaju pravo na političko teritorijalno organizovanje koje ne znači entitete u negativnom smislu, nego multietničke federalne jedinice, a RS je to već odavno, po svim elementima… To su multietničke federalne jedinice sa relativnom većinom jednog od naroda. Tako bismo imali zadovoljne i Hrvate, koji su potpuno nezadovoljni pozicijom u BiH. Definitivno bi RS dobila poruku da nije sporna, a Bošnjaci bi imali i federalnu jedinicu i BiH. (ibid.)
Kod Dodika je veoma interesantno naglašavanje poslovno-preduzetničke leksike poput efikasno, funkcionalno, pragmatično, pri čemu ne treba zaboraviti da je riječ o čovjeku koji djeluje i sa afektivno-nacionalističkom leksikom poput zaborava ko smo, svetinja i slično. To je i velika odlika Dodikove politike, za koju Miša Đurković kaže da je fokusirana na „dva ključna realna segmenta, ekonomiju i politiku identiteta3“.
Dodik: Mi se zalažemo za koncept efikasnih entiteta i funkcionalne BiH. Ja mislim da je propast Bosne ovo što zagovaraju neke političke partije: potpuni kosmopolitizam u kome bi, eto, svi odjednom zaboravili odakle smo, ko smo i šta smo… Čujem da me u Sarajevu kvalifikuju kao nacionalistu. Ja i ne krijem da sam umjereni srpski nacionalista, ali ne smatram da je to nešto loše… pošto 99 odsto ljudi želi Republiku Srpsku, i ja moram da se borim za nju. Ako neko udari na moju svetinju – meni BiH ne predstavlja svetinju, ali mi predstavlja Republika Srpska… (Dani, 23.8.2002.)
pri čemu na BiH gleda kao potpuno devalviranu i nametnutu, prihvatljivu jedino u pravnom smislu:
Dodik: Bosna i Hercegovina kao država je za nas moranje, rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kao legalista, ja to naravno ne sporim. A ako me pitate o emocijama, onda ću ja uvijek reći da sam iz Republike Srpske, iz Banjaluke. A ako nije dovoljna ta identifikacija, onda ću reći da sam izBeograda, iz Srbije. (Vreme, 19.2. 2009.)
Iz tog razloga nisu neuobičajene njegove prijetnje referendumom, jer po njegovom mišljenju
Dodik: Bosna i Hercegovina dugoročno nije održiva zemlja – ocenio je predsednik Vlade Republike Srpske Milorad Dodik u intervjuu FoNetu i naglasio da je referendum o samostalnosti RS neizbežan. – Mi u ovom trenutku pokazujemo volju da budemo u BiH i želimo da dokažemo da drugi ne žele da mi budemo u BiH, što bi – prema rečima Dodika – trebalo da stvori legitimitet za održavanje referenduma, kao demokratskog instrumenta (Fonet, agencijska
vijest, 3.9.2006.)
Dodik prividno poriče navode da je nacionalista i ovaj put pribjegava populističkoj retorici ‘u ime naroda’ i obećava odlazak OHR-a u 2007.
Dodik: Poraženi na ovim izborima pripisuju ovu pobjedu nacionalističkoj retorici. Ja ih pitam kakav je to nacionalizam ukoliko se voli i poštuje svoj narod. Pitam ih kakav je to nacionalizam ukoliko se borite za prava i budućnost svog naroda. Narod je pokazao da je prevazišao mitologiju i strah. Strah od onih koji su mu ga i nametnuli mitologijom, strahovladom, korupcijom, ucjenama isključivo zbog svojih sitnijih ili krupnijih ličnih interesa. Jedina svetinja za njih je bio novac. Sve ostalo bacili su pod noge. Zajedno sa narodom…. OHR odlazi sljedeće godine. I mi smo spremni za to. Spremni smo sami upravljati svojim sudbinama. (Kolumna M. Dodika u Novom reporteru, 18.10.2006.)
Od 2002. Dodik počinje i sa žestokom kritikom međunarodne zajednice, koja ga je na njegov aktuelni položaj i dovela:
Dodik: Mislim da je [međunarodna zajednica] dio problema. Moram da kažem da sam i sâm sretao ljude u strukturama međunarodne zajednice koji su protežirali neke grupne ili korporacijske interese i koji su ovdje pokušali da stvore zakonske okvire za monopolizaciju u određenim djelatnostima: dio odgovornosti međunarodne zajednice leži u činjenici da su upravo donošeni takvi propisi. (Dani, 23.8.2002.) da bi eskalirala kroz primjedbe da je OHR-ova vlast bila kolonijalna a ‘mi’ pasivizirani
Dodik: Sada se pokušava vratiti neka uloga kancelarije OHR kakvu je imao Pedi Ešdaun, koji je radio kao slon u staklenoj bašti. Ali to vrijeme je prošlo. Nama je jasno da se sada forsira da Britanac dođe na mjesto visokog predstavnika, koji bi ponovo baš tako trebalo da se ponaša, kao neki maharadža. Ali, mi smo svjesni svoje pozicije. Nismo više u poziciji da budemo samo konzumenti tuđe pameti koja stiže sa strane. („Federacija je inostranstvo” – Intervju premijera Milorada Dodika objavljen u magazinu „Vreme“, 19.02.2009.)
Dragan Čavić, s druge strane, kao bivši funkcioner SDS-a4, a danas predsjednik DP-a (Demokratske partije), Dodikov je trenutno najsnažniji oponent u RS. Ono što karakteriše njegov diskurs u vremenu kada je vodio SDS jeste pokušaj da vrati ugled toj stranci i reformiše je na razne načine, prije svega kroz borbu protiv korupcije za vrijeme svog mandata Predsjednika RS-a (2002-2006.), te kroz do tada nezamislivo priznanje zločina u Srebrenici i stavljanje ovog pitanja na dnevni red i u javni diskurs u RS-u, ostajući pri tome i 2009. godine:
Čavić: … prihvatam to kao činjenicu: u Srebrenici se desio zločin nad civilima i na mnogim drugim mjestima se desio zločin nad civilima, i to će, ako bude Boga i pravde, jednoga dana biti izneseno u javnost, a ljudi koji su to počinili odgovarati na način kako to predviđa zakon. (Dani, 1.8. 2002.)
O Čaviću: Čavić je prvi i za sada jedini političar iz ovog bh. entiteta koji je priznao zločine u Srebrenici i žrtvama odao počast, prvi predsjednik koji je mandat za sastav vlade dao najjačem političkom protivniku, lideru SNSD-a Miloradu Dodiku, jedina osoba koja je poručila generalu i zločincu Ratku Mladiću da se “ubije ili preda”, te jedini predsjednik SDS-a koji je svojevoljno odstupio sa funkcije. (Slobodna Bosna, 16.8.2009.).
Kad je riječ o odnosima ‘nas’ i ‘njih’, Čavić bošnjačku politiku vidi kao suprotnu i političare u Federaciji takođe svrstava u tabor sa ‘jednom nacionalnom politikom’ kad je u pitanju ‘BiH bez entiteta’:
Čavić: Nema razlike u stavovima, ni SDP-a ni SDA. Suština je da Lagumdžija, Tihić i Silajdžić traže isto. To je njihova nacionalna koncepcija. U trenutku kada se uveliko govori o promjeni Ustava, svi polako dodaju neku klipu na vatru da bi se podigao veliki dim. Nije više riječ o pojedinačnim političkim stavovima ni SDA, ni SDP-a ni Stranke za BiH, nego o jednoj nacionalnoj politici koja očigledno ima snažnu podršku izvana. (Novi reporter, 22.10.2004.)
U isto vrijeme Čavić zagovara jedinstvo stavova kad je u pitanju odbrana RS-a, ističući da „po pitanjima koja se tiču entitetskih statusa, sve političke stranke i politički establišment u RS treba da daju apsolutnu podršku predsjedniku Vlade RS5”. Čavić Dodika počinje otvorenije kritikovati tek 2009. godine, kada njega i SNSD optužuje za ‘sterilizaciju opozicije’ koja ‘radi protiv interesa RS-a’ (Čavić u Oslobođenju, 14.9.2009.). Ta kritika se dodatno zaoštrava kada na scenu stupa Čavićev novoformirani DP, koji u saopštenju od 9.10.2009. naslovljenom ‘Dodik spreman da izazove rat da bi sačuvao opljačkano’ ističe:
Čavić: SNSD Milorada Dodika mora poštedjeti javnost novokomponovanog patriotizma koji je u potpunom neskladu s obimom lopovluka šefova te stranke. Ovo je jučer saopštila Demokratska partija, čiji je predsjednik Dragan Čavić, uz poziv da se SNSD opredijeli da li je za pljačku ili Republiku Srpsku. Ističe se da je jedina opsesija te stranke Dodikov džep. – SNSD je despotsko-banditska organizacija koja je spremna da srpski narod uvede u rat samo da bi se sačuvalo opljačkano i na vrijeme pobjeglo u vile po beogradskom Dedinju, stanove u Francuskoj, Austriji, Srbiji, Crnoj Gori i ko zna gdje još – upozorava Demokratska partija
Novi imidž i pristup Čavićeve stranke oslikava se i u njenom vizuelnom identitetu. Naime, na Prvom kongresu demokratske partije (DP) održanom 6.12.2009. godine bilo je vidljivo da se na grbu i logotipu stranke nisu našli nacionalni simboli, što ukazuje na Čavićev odmak od nacionalističkog vizuelnog predstavljanja identiteta.
Prijepori SDA i SBiH – ko više voli Bošnjake?
Harisu Silajdžiću, nekada visokom funkcioneru SDA, bivšem ministru vanjskih poslova BiH, učesniku mirovnih pregovora u Dejtonu i sadašnjem predsjedniku SBiH, može se štošta osporiti, ali mu se ne može osporiti „principijelnost … u borbi protiv šturih rješenja iz ugovora o prekidu vatre na kojima se uporno i bezuspješno pokušava izgraditi najkomplikovanija i najnefunkcionalnija država na svijetu. Današnja BiH.” (Dani, 3.11.2000.)
Za stavove iz naslova pomenutog članka “Dok se mi zalažemo za državu, SDA daje prednost entitetima“, moglo bi se reći da su i danas prilično aktuelni jer definišu jabuku razdora između SBiH i SDA, ali i stav ovih stranaka prema RS-u: “Današnje stanje je rezultat agresije i genocida“. Možda će u analizi i biti najinteresantnije subjekatsko pozicioniranje Silajdžića spram stranaka u RS-u, ali i spram najjače bošnjačke stranke, SDA.
Nakon izbivanja iz zemlje tokom kojeg je držao predavanja po svjetskim univerzitetima, okarakterisan kao čovjek koji „uživa najveći ugled među Bošnjacima i poveliki animozitet među Srbima i Hrvatima” (Dani, 14.6.2002.), Silajdžić ponovo stupa na političku scenu BiH 2002. godine. Razlog spomenutim animozitetima jeste Silajdžićev decidiran stav protiv entitetskog uređenja BiH, pa i po cijenu da mu se zabrani izlazak na izbore.
Silajdžić: Ja i danas jesam za BiH bez entiteta, koji onemogućavaju povratak izbjeglica, zaštitu ljudskih prava, poštivanje prava vlasništva, reintegraciju ekonomskog prostora, funkcioniranje državnih institucija, nacionalnu avnopravnost…(Dani, 14.6.2002.).Silajdžić: Entitete u BiH moramo istovremeno uništavati… Entiteti su nastali na krvi i to nije normalno (Nezavisne novine, 3.4.2004.).
Kod njega, kao i kod Dodika, primjetna je mješavina preduzetničke retorike kojom potencira svoje veze sa islamskim svijetom i Amerikom
Silajdžić: Znate, nema države na svijetu, uključujući i one koje su nemjerljivo razvijenije i bogatije od Bosne, koja bi sebi dozvolila odnos kakav je ova država imala prema investitoru spremnom da uloži pola milijarde maraka. Nažalost, prijateljska naklonost kuvajtskih investitora i, izvinjavam se što to moram reći, moje zalaganje da ih ubijedim da investiraju u Bosnu, ovdje su naišli na podozrenje… Preveliki bi luksuz za svaku zemlju bilo gubljenje kontakata koje su njeni bivši čelnici ostvarili tokom obavljanja funkcija… Evo, sada sam na poziv svojih prijatelja iz Ujedinjenih Arapskih Emirata govorio na jednom tamošnjem institutu; moj prethodnik je bio Al Gore…(Dani, 14.6.2002.)
Silajdžić kritikuje međunarodnu zajednicu kad im interesi nisu korespondentni, predstavljajući sebe kao osobu kojoj je ’bitna sadržina’ i koja brani BiH od stranaca koji ’uvijeno prijete’.
Silajdžić: Vi očito imate isti problem sa mnom koji imaju i stranci kojima je stalo do forme a nije ih ni najmanje briga za sadržinu… Meni neprekidno dolaze stranci, neki od njih niti imaju pojma o Bosni niti su dobronamjerni, i uvjeravaju me, a neki i uvijeno prijete da bi trebao da pristanem na entitetsko glasanje…(Dani, 8.11.2008.)
Istovremeno, on se slaže da Visoki predstavnik „treba da smjenjuje političare“ (Dnevni avaz, 31.12.2007.). Svoje zagovaranje jedinstvene BiH pravda argumentom ulaska u Evropu (‘štiteći nacionalne interese usporavamo ulazak u EU‘, Nezavisne novine, 22.10.2003.), što je za Silajdžića jedino rješenje. Međutim, u toj viziji jedinstvene BiH on neprekidno prikazuje Bošnjake kao jedine stradalnike u proteklom ratu u BiH od 1992. do 1995., pri čemu perpetuira položaj Bošnjaka kao žrtava. Iz tog razloga on često koristi riječi poput ‘genocid‘, ‘agresija‘ i sl., ali i veće metafore poput one da je RS ‘groblje‘, tako stvarajući oštru sliku ‘nas‘ i ‘njih‘.
Silajdžić: Naravno da je u RS mnogo jasnija situacija oko ustavnih promjena. Taj entitet je mnogo jednostavniji zbog jedne strašne i krvave činjenice – tamo nemate ljudi. Groblje je najmirnije mjesto na svijetu i tamo nemate nikakvih problema, kaže Silajdžić. (Dani 9.7.2006.)
Takođe, Silajdžić je izrazito protiv entitetskog glasanja i za njega ustavne promjene znače ukidanje istog, dok se taj zahtjev u nastavku reformi poistovjećuje sa ukidanjem entiteta
Silajdžić: Od mene nikad niste čuli neke zapaljive izjave i nećete ih čuti. Daću vam primjer kako se može normalno ući u jedan proces. Imali smo ove ustavne promjene u kojima mi nismo rekli ništa drugo samo jedno: ukinite entitetsko glasanje jer ono koči BiH i ne daje ravnopravnost svima. Samo to i nisu htjeli, a mi prihvatamo sve ostalo. (ibid.).
Razlog raskola na liniji Tihić-Silajdžić dolazi nakon tzv. Prudskog sporazuma, koji Dani u broju od 28.11.2008. zovu Tihićevom „sramnom i neočekivanom kapitulacijom pred Dodikom” i srozavanjem SDA u „blatu političkog i moralnog beščašća”.
Silajdžić: Kad su dozvolili da ih Milorad Dodik svede na nivo na kojem se nalaze, onda nije čudo da im ja iz njihove mišje perspektive izgledam kao dinosaurus… predsjednik SDA je Dodiku poklonio državnu imovinu i pristao na etnički popis stanovništva nakon iznenadne posjete Beogradu, a sada tvrdi da stranke koje se toj
kapitulaciji protive učestvuju u zavjeri.
Prije nego li se osvrnemo na ‘promjenu‘ u Tihićevom diskursu, važno je dati neke osnovne nalaze za prethodni period. Do 2005. godine Tihić potencira stranačko jedinstvo („… nikakvog političkog sukoba unutar stranke nema”) i američku podršku („Amerikanci nam trebaju jer imaju jasan stav o Bosni“, Ljiljan, 15.7.2003.). Tihićev diskurs prema RS-u u ranijem periodu je bitno drukčiji, budući da i on, kao i Silajdžić, potencira priču o agresiji i masovnim grobnicama, a nestanak entiteta veže za ulazak BiH u EU i Partnerstvo za mir, te potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP)6.
Poslanik Koalicije za BiH Sulejman Tihić na zasjedanju Skupštine Republike Srpske (RS) u srijedu u Banjaluci upotrijebio je termin agresija na BiH, čime je upalio fitilj koji je razbuktao stanje duhova. (Onasa i Oslobođenje, 22.5. 1998.)
Tihić: RS je nastala na žrtvama brojnih zločina. RS u svojim temeljima ima do sada više od 500 masovnih grobnica. Njeni temelji su i osam hiljada ubijenih Srebreničana, stotine koncentracionih logora, u njenim temeljima se nalaze nekoliko stotina hiljada logoraša. Prema tome, svako ko kaže da želi RS, mora je primiti sa svim ovim podacima. (Ljiljan, 15.7. 2003.).
Tihić: Ja sam u izbornoj kampanji govorio o tome da do slijedećih izbora neće biti entiteta koji se zove RS… takav entitet odnosno država… ne može biti članica Evropske unije, ne može biti članica Partnerstva za mir … (ibid.).
Promjena kod Tihića dolazi nedugo kasnije, budući da njegovo odbacivanje RS nije više tako kategoričko, a upravo to predstavlja jabuku razdora sa Silajdžićem. Iako se obojica zalažu za jačanje državnih institucija i ovaj entitet smatraju ‘legalizacijom etničkog čišćenja’, obojici im RS, u stvari, treba kao mjera spram koje definišu svoje subjekatske pozicije: Tihić kao ‘umjereni’ bošnjački političar, Silajdžić kao ‘maksimalista’. Naizgled paradoksalno, ili pak politički promišljeno, Tihić ipak ‘priznaje‘ ovaj entitet (Oslobođenje, 03.12.2008.), i to više nego deklarativno, tako što njegovo ukidanje odgađa (‘za neka druga vremena’), pozivajući se na ‘volju političkih predstavnika’ u RS-u. Ako pogledamo kako to čini, vidimo niz strategija legitimizacije, prije svega negaciju koja se odnosi na ukidanje RS-a i eksplicitno pozivanje na svoj autoritet uz korištenje deontičkog modela ‘moći‘, ali i uz zazivanje sopstvenog legalizma i Dejtona.
Predsjednik SDA Sulejman Tihić smatra da pitanje teritorijalne organizacije BiH treba ostaviti za neka druga vremena zato što sada nije realno da bude postignut dogovor o tome i navodi da entitete, pa tako i Republiku Srpsku (RS), niko ne može ukinuti bez volje njenih političkih predstavnika, što je “dejtonski i legalistički pristup”. (24 sata. 1. 6.2009.).
Zatim, on kaže da RS po ‘nazivu ostaje monoetnička‘, što ukazuje da bi problem s ovim entitetom mogao biti i lingvističke prirode, i ocjenjuje da je ukidanje entiteta ‘proces‘, a ne nešto bez čega se ne može u pregovore. Upravo pregovori su ono gdje se Tihić čini fleksibilniji od Silajdžića, naročito pred kraj 2009. godine, kada kaže da je “svaka rečenica iz Butmira bolja od sadašnjeg stanja“ (Dnevni avaz, 24.9.2009. ). U istom tekstu, prilično dvosmisleno i implicitno, ali iz konteksta prilično jasno, Tihić gradi svoju subjekatsku poziciju naspram Silajdžića i njegove ‘maksimalističke‘ i Dodika i njegove ‘kozmetičke‘ pozicije:
Tihić: …niko nema pravo da zaustavlja BiH na njenom putu u Evropu. Određene politike, kako maksimalističke, tako i politike kozmetičkih promjena, za posljedicu imaju isto, a to je status quo i loša dejtonska rješenja.
Ovakvu podjelu nalazimo još na jednom mjestu kod Tihića kada kaže da su: na jednoj strani političari koji se zalažu za ‘idealna‘ rješenja kako oni to vide, odnosno rješenja sto posto ili kako već ta politika se predstavlja. Imamo na drugoj strani politiku iz RS-a koja ustavne promjene vidi kao zadržavanje postojećeg
stanja uz neke kozmetičke popravke. (Magazin Europa, septembar 2009.)
Ocijenivši da se ‘stanje u BiH radikalizuje‘ od 2006., on svoje djelovanje definiše kao ‘realpolitiku‘ koja nalazi rješenja između krajnosti.
Kao konačni zaključak uočili smo izvjesne promjene diskursa kod svih navedenih političara osim kod Silajdžića, koji ostaje dosljedan svojoj ranijoj retorici. Tihić, kao lider najbrojnije bošnjačke stranke, definiše svoju politiku kao realističniju od Silajdžićeve, budući da ostavlja više fleksibilnosti za pitanje entiteta RS, govoreći o promjeni unutrašnjeg uređenja države kao o procesu, te o nemogućnosti ukidanja ovog entiteta bez volje ‘njenih političkih predstavnika‘. Sebe definiše kao realistu pozicioniranog između ‘maksimalističkih zahtjeva‘ i zahtjeva za ‘kozmetičke‘ promjene. Na sličan način Čavić, iako je ponikao iz SDS-a, najbrojnije opozicione stranke u RS-u, sada ima mnogo otvoreniji odnos prema Srebrenici, na primjer, i otvoreno kritikuje Dodikov ‘novokomponovani‘ nacionalistički diskurs iza kojeg stoji ‘lični interes‘. Dodik i Čović, preuzimajući matricu nacionalnih lidera iz 1990-ih, insistiraju na snažnoj decentralizaciji BiH, gdje će postojati i srpski i hrvatski entitet, na temelju čega se mogu razumijevati kako njihov pakt tako i njihovi diskursi utemeljeni na pozivanju na referendum o otcjepljenju RS-a, kao i diskurs o ugroženosti Hrvata u BiH.
SDP i Naša stranka – ima li BiH građansku budućnost?
Nešto drugačiji diskurs primijećen je kod Zlatka Lagumdžije, predsjednika SDP-a7, kojem su glavni ciljevi od 1998. do danas ‘uspostavljanje evropskih standarda’ i integrisanje u Evropu:
Lagumdžija: …Putem integrisanja na prostore BiH [bi se] uveli evropski standardi življenja, a da bi se uspjelo u tome neophodno je pratiti preporuke međunarodne zajednice i puteve kojima druge zemlje ulaze u Evropu. (Onasa, 21.8.1998.)
te, u vezi s ustavnim promjenama, ugrađivanje evropske klauzule kao prerogativa u Ustav:
Lagumdžija: To znači da parlament BiH ima ovlasti da donosi zakone, formira institucije i usvaja politike nužne za napredak ka EU, a da to ima princip starijeg prava u odnosu na sve ostale. To nije usmjereno protiv entiteta, nego ima za cilj da cijelu zemlju kantoni ili entiteti ne drže za vrat i stopiraju napredak. (Nezavisne novine, 24.11.2009.)
Lagumdžijin diskurs afirmiše ‘multietničnost entiteta’ i ‘odlazak vladajućeg koncepta sa političke scene u BiH’. Svoju subjekatsku poziciju definiše naspram Silajdžića i Dodika, kako pred izbore 2006. tako i pred izbore 2010., upozoravajući i da bi se ‘hrvatske stranke’ mogle ujedinjavati oko diskursa ugroženosti:
Nemojte se plašiti ni Dodika ni Silajdžića, jer njih dvojica su se dogovorili da se napadaju, naveo je Lagumdžija. (Nezavisne novine, 16.9.2006.)
Lagumdžija: Imamo paradoksalnu situaciju da, ako bi se butmirski proces okončao na nivou onoga što Milorad Dodik traži, Haris Silajdžić bi bio dobitnik zajedno sa Dodikom na izborima naredne godine. Tada bismo ušli u pravi haos jer bi tzv. hrvatske stranke Hrvate u BiH mogle homogenizirati na priči o ugroženosti. SDP neće dozvoliti da se prihvati Dodikova ideja o kozmetičkim, a ne suštinskim promjenama.(Nezavisne novine, 27.11.2009.)
Ali ovdje se pozicija definiše i u odnosu na SDA, kada se kaže da je ‘osnovna razlika između ove dvije političke stranke u tome što je „SDP partija koja predstavlja zbir građana, konfesija i naroda BiH”, implicirajući da SDA to nije, budući da je stranka jednog naroda u BiH. Ideju jednakopravnosti, kao i toga da je BiH država svih njenih naroda, dodatno potvrđuje u svojim obraćanjima u kojima ističe i naslijeđe ZAVNOBiH-a:
… Dan državnosti, 25. novembar, bit će obilježen samo u jednom dijelu zemlje. Želim da prvo građanima BiH čestitam ovaj praznik jer na Dan ZAVNOBIH-a smo se dogovorili da smo svi jednaki i da ova zemlja nije niti muslimanska, niti srpska, niti hrvatska, nego i muslimanska i srpska i hrvatska. Tada smo pokazali da se možemo dogovoriti kako ćemo živjeti… (Nezavisne novine, 27.11.2009.)
Još jedan primjer diskursa koji nije usmjeren odbrani jednog etniciteta, jeste diskurs mladog političara Bojana Bajića, predsjednika Naše stranke, koju je formirao zajedno sa afirmisanim oskarovcem Danisom Tanovićem. Bajić predstavlja jedno potpuno novo lice na političkoj sceni u BiH, i za njega se čini da suštinski promoviše ne samo multietnički diskurs već i praksu, promovišući tzv. all-inclusive pristup koji kombinuje etničke i građanske ciljeve i sugeriše ‘drugi put’:
Bajić: Opozicija je vlast. Svi oni zajedno došli su u slijepu ulicu. Neki su komunisti, neki nacionalisti, neki se zalažu da mi ne budemo sekularno društvo. Oni imaju neke ideje, ali nisu spremni da povuku crtu. To znači priznati da će još desetinama godinama ovdje biti jaki etnički identiteti. I neka budu. Hoćemo BiH sa jakim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim osjećanjima. Hoćemo državu u kojoj ćemo se izboriti za građansku pravdu. Sa konceptom etničke i građanske pravde bićemo bolji od socijaldemokrata. Sve ostale političke stranke su zakovane. Želimo da
uvedemo drugi put politike za ovu državu. (Novi reporter, 14.5.2008.)
Najveće strahove u oba entiteta Bajić odbacuje i proglašava strategijama za ostvarenje političke moći:
Bajić: Otcjepljenje i ukidanje entiteta nerealni su politički ciljevi, koji se ne mogu ostvariti. Zašto nešto što ne možete ostvariti gurate politički? Zato što tako lako dobijate političke poene i zato što tako proizvodite strah kod suprotnih naroda (ibid.).
Kritiku koju, upravo kao i podršku, ima i kod Srba, i kod Hrvata i kod Bošnjaka, kao i selektivnu primjenu Dejtonskog sporazuma, tumači na sljedeći način, subjektivno se pozicionirajući kao alternativa postojećim opcijama:
Bajić: Srpska politička elita prihvata Dejton samo kada je riječ o očuvanju nadležnosti RS, a onda nekako licitira i podgrijava mogućnost otcjepljenja, a to Dejtonski mirovni sporazum ne omogućava. Bošnjačka politička elita prihvata Dejton samo u smislu jačanja državnih institucija, negira postojanje entiteta i priželjkuje neku međunarodnu intervenciju koja bi ih ukinula, što isto tako nije moguće. Hrvatska politička elita i dalje se zalaže za treći entitet i Herceg-Bosnu od koje je odustala potpisom u Dejtonu. Vidjećete da smo apsolutno nova politička partija i to ona racionalna (ibid.).
Završna razmatranja
Ono što se može izvesti kao zaključak jeste da na medijskoj i političkoj sceni u BiH trenutno dominiraju dva najradikalnija diskursa: diskurs o ukidanju entiteta pod izgovorom da je RS genocidna tvorevina, na jednoj, i antibosanski diskurs o referendumu za otcjepljenje RS-a, na drugoj strani. Duž ovog kontinuuma smještaju se diskursi ostalih BiH političara, koji se definišu prvenstveno kroz odnos prema ostalim narodima u BiH, pa su više ili manje radikalni u odnosu na ove diskurse ’glavnog toka’. Posebno je interesantan do danas najizraženiji diskurs HDZ-ovog lidera Čovića o ugroženosti Hrvata, čime se legitimizuje stvaranje i trećeg entiteta u okviru procesa ustavnih promjena.
Koliko god Silajdžić potencirao diskurs o multietničnosti, on ga suštinski ukida svojim svakodnevnim isključivim praksama i aferama; a Dodik, koji je na vlast i došao kritikujući ratne vlasti SDS-a, danas ima retoriku u kojoj ima više nacionalizma nego u onoj bivšeg SDS-ovca Dragana Čavića, koji novi Dodikov diskurs zove ’novokomponovanim patriotizmom zarad očuvanja opljačkanog’. No, ono što je zajedničko obojici jeste ukidanje praksi zajedništva i solidarnosti u bosanskohercegovačkom društvu kao društvu sa istim problemima, siromaštvom, nezaposlenošću, dužničkim ropstvom MMF-u i Svjetskoj banci, i proizvodnja društva ideologiziranih etničkih subjekata koji stavljaju isključivo etnički predznak, podstaknut paranojom, strahom od Drugog te diskursima mržnje, ignorisanja ili isključivanja, naspram ljudskog principa solidarnosti. Sve u svemu, napad na Silajdžića tumači se kao napad na BiH, dok je napad na Dodika atak na RS. Takva politika divide et impera omogućava im skretanje s pravih problema koje građane tište, kao i nesmetanu vladavinu, pa se čini upravo da je jedan potreban drugom da bi se ta vladavina mogla nesmetano održavati.
Iako smo uvidjeli promjene kod nekih političara, kao npr. kod Tihića i Čavića, te promjene su za sada veoma suptilne i načelno ne donose ništa novo, jer svi ovi političari su već viđeni na političkoj sceni u BiH. Oni ne nude ništa osim praznih obećanja i floskula, kao i upravljanje afektom, koji se odražava u strahu od ukidanja RS-a i kao rješenje nudi ‘referendum o otcjepljenju‘, ili konstantnog prizivanja statusa Bošnjaka kao žrtava koje od RS-a i Srba neminovno pravi monstrume. Ovi strahovi se uvijek mogu dobro kapitalizovati i upotrijebiti za predizborne svrhe, koje – nažalost – nisu borba protiv diskriminacije, poštivanje svih žrtava rata bez obzira na etnicitet, poštivanje ljudskih prava, i to ne samo konstitutivnih već i ‘ostalih‘ naroda, kao i jačanje ekonomskog i političkog kapaciteta BiH.
Iako diskursi Zlatka Lagumdžije i Bojana Bajića deklarativno jesu različiti od pomenutih diskursa glavnog toka, korpus medijskih sadržaja nam u ovom momentu ne ostavlja prostora za izvođenje zaključka da se upravo u njima nudi ključ za rješenje bh. problema. Upravo Naša stranka kritikuje Lagumdžijin SDP za šurovanje sa nacionalistima u pojedinim kantonima, za stalno ‘izražavanje spremnosti’ kako bi opravdali ‘svoje netransparentne i po građane štetne postupke’, te za marginalizaciju i potcjenjivanje ‘običnog čovjeka…zarad ciljeva visoke politike8’. S druge strane, kod same Naše stranke uočen je simptomatičan pomak od građanskog pristupa ka sve otvorenijem multinacionalizmu. No, to je još uvijek relativno nova stranka na političkoj sceni, pa će se njeni, za sada prilično ambivalentni ciljevi, iako su na brojnim forumima ocijenjeni kao ‘novi'9 kurs za BiH, sigurno više fokusirati kako se izbori budu približavali. Zasad se, ipak, ovdje ne može govoriti o trendovskim pomjeranjima od Dejtona, budući da još nema dovoljno materijala. Naravno, tu su i stranke poput Radončićeve SBBB10, koja na temelju diskursa o uspostavljanju ekonomske stabilnosti11 i nacionalističkog naboja oličenog u ‘prepoznavanju islamofobije… i zavjere protiv Bošnjaka'12 , slično SNSD-ovom diskursu, radikalizuje političko tijelo i preuzima ovaj ‘tried and true’ obrazac. Dok su kod svih deklarativno prisutni ‘evropski put i duh’, veliko je pitanje kako će se i na koji način ovaj duh materijalizovati i postati stvarnost za obične građane/ke BiH, koji će na taj put krenuti pomirivši svoje nacionalno, etničko i građansko. Da li će ovaj put politika biti umjetnost mogućeg, ili pak ostati umjetnost nemogućeg, ostaje da se vidi na izborima 2010. godine.
Literatura
Foucault, M. (1972) Archaeology of Knowledge. London: Routledge.
Searle, J (1970) Speech Acts: An Essay in the Philosophy of Language. Cambridge University Press.
Van Dijk, T. (1993) Elite Discourse and Racism. London: Sage.
1Ovo je zahtijevalo dodatni angažman mlađih istraživača/ica, studenata/kinja Filološkog fakulteta u Banjoj Luci, Odsjek anglistika, koji su, da bi obuhvatili vremensku komponentu, identifikovali sve dostupne novinske članke u Infobiro bazi, a ne samo intervjue.
2Izjava Sjefudina Tokića za Onasu, 18.1.1998.
3'Sindrom Milorada Dodika’, Politika, 29.10.2009.
4 Kao član i predsjednik SDS-a bio je potpredsjednik RS-a u periodu od 2000. do 2002. i predsjednik RS-a u periodu od 2002. do 2006. godine.
5Politika, 10. juni 2007
6Sporazum je potpisan 16.6.2008.
7Socijaldemokratska partija.
8Vidjeti članak ‘Naša stranka: „SDP BiH prikriva svoja partnerstva sa nacionalistima“ (24 Sata, 28.8.2009.)
9Vidjeti npr: bhstring.net
10Savez za bolju budućnost BiH.
11Predsjednik stranke je vlasnik najvećeg dnevnika u BiH Dnevnog avaza i jedan od najbogatijih ljudi u BiH Fahrudin Radončić.
12http://www.oslobodjenje.ba/index.php?id=3669
Istraživanje objavljeno 2010. godine na sajtu Puls demokratije