Govoreći o ludilu kojim su mali narodi s balkanskih prostora dali svoj doprinos mentalnoj poremećenosti dvadesetog stoljeća, Mirko Kovač je – u intervjuu Igoru Lasiću za crnogorski portal Analitika – kazao kako se »boji da se ta patološka energija nije transformirala i da je sve ostalo gdje je i bilo, samo pritajeno«. I dodao je kako »ne vjeruje da se mržnja može potrošiti, jer prelazi iz jednog stanja u drugo«. I kako joj »malo treba da bukne«.
Malo je, doista malo, trebalo – svega nekoliko Kovačevih riječi u tom intervjuu, o muci koja čovjeku dođe od »europskih političara koji pristaju na to da Hrvatsku u europsko članstvo vodi desnica s gomilom strašnih afera iza sebe, od zločinstava i progona Srba do pljačke i korupcije« – pa da nepotrošiva mržnja bukne sa stranica »jedinoga hrvatskog tjednika za kulturu« i da se razgori u lomaču za jednog od najvećih pisaca suvremene hrvatske i ne samo hrvatske književnosti. Hrvatsko slovo je – u svojoj najboljoj tradiciji izvođenja nepoćudnih pisaca pred streljačke vodove – krenulo u odstrel Mirka Kovača, proglasivši ga »srpskim književnikom kojeg je, nakon navodna bijega iz Beograda, na ugodnim istarskim žalima udomila Republika Hrvatska« i podmetnuvši mu da je sada »otadžbinskoj javnosti objasnio vlastito viđenje tog nepodnošljivog hrvatskoga naroda«.
Zbog rečenice o vladajućoj desnici u Hrvatskoj i samo nekim od svakome vidljivih repova što se za njom vuku na mrzovoljno odrađenom i neuvjerljivom putu od Zagreba do Bruxellesa, Kovač je u tom nacionalističkom biltenu – čija se antieuropska histerija izdašno dotira iz državnoga proračuna – optužen za iznošenje stajališta koje se »po kakvoći mržnje može mjeriti samo s nekadašnjom proizvodnjom zla tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH u beogradskim Večernjim novostima i Ekspres politici«!
Čovjeku koji išta zna o Mirku Kovaču već na tom mjestu zastaje pamet, ali ne i Mati Kovačeviću, autoru navedenih hrvatskih slovarija. Jer njemu očito nema što zastati. Stoga on pisca – koji i u tom razgovoru za crnogorski portal tvrdi kako je i »crni vrag bolji od vojvoda, četnika, srpskih nacionalista« – naziva »nostalgičarom za vremenima velikosrpske političke dominacije«, baštinikom teza Nikole Stojanovića kojima se »niječe postojanje hrvatskoga naroda, a onda i njegova jezika, kulture i države«, istomišljenikom Garašanina, Karadžića i autora Memoranduma SANU, te sintetizatorom »opskurne teze bivšega jugoslavenskoga komunističkog režima nekadašnjim nositeljima hrvatske državnosti da su ratni zločinci i kriminalci, samo zato što se protive nasilju, jednoumlju i zalažu se za hrvatsku samostojnost«.
Slijedi potom i krunska hrvoslovna optužba da Kovačev kritički odnos prema vladajućoj hrvatskoj desnici predstavlja »svojevrsni poziv na likvidaciju zločinačkih i kriminalnih hrvatskih vlada koje su narod vodile u stvaranje državne neovisnosti, uvele Hrvatsku u NATO, a sad evo i u Europsku uniju«.
I na koncu – vjerovali vi to ili ne – u tom je sumanutom tekstu Mirko Kovač poistovjećen čak i s Vojislavom Šešeljem. S istim onim Šešeljem koji je tog pisca prozvao »izdajnikom srpskog naroda« i čiji su mu jurišnici 1990. usred Beograda razbili glavu. E da bi 20 godina poslije o toj istoj glavi, preko svoga batinaša Mate Kovačevića, radio opet neki Šešelj. Šešelj po imenu Stjepan i po funkciji glavni urednik Hrvatskoga slova.
tekstr preuzet sa www.novilist.hr