I to bi bio zaista lijep gest ove dvojice političara koji pokazuju senzibilnost za najmlađu populaciju.
Ali…
Ali ima jedna stvar u cijeloj ovoj priči koja baca svaki altruizam u vodu i tako dosljedno i dosadno priliči ovim političarima. Naime, nisu oni posjetili bilo koju školu dječijeg prijateljstva! Jok! Riječ je o jedino , ekskluzivno i čisto srpskoj školi sa srpskom djecom. A, radni naziv školice za najmlađe je ,,Srpski kod“.
Ova budalaština začudo nikome nije zasmetala. Očekivano, Dodiku po difoltu ovako li šta ne može zasmetati, ali ni Tadić se nije pretjerano počešao, što su iz 8 zemalja safatali samo srpsku djecu da im usađuju ,,Srpski kod“.
Kako, kažu organizatori radionice djeca se na zanimljiv način upoznaju sa nacionalnim vrijednostima, jezikom, kulturom, vjerom i tradicijom srpskog naroda. I to je u redu. Ali zašto u ime neopjevane ljubavi prema EU, prema toleranciji i multietničnosti ne zovnuše niti jednog nesrpskog vršnjaka iz regiona da i on nešto nauči o narodu Serbskom. Valjda se tako širi i približava kultura i istorija jedne zemlje. Ovo ovako je najobičnija separatizacija i getoizacija.
Dodikova najdraža riječ
Ajde, što je čitav ovaj projekat jedan veliki gaf, ali djeca nisu kriva. Eto, uslov je bio da budu mali Srbi i da su trajno naseljeni u zemljama okruženja. I dakako, da pokazuju, od roditelja ,,usađenu“ ljubav ka svemu srpskom.
Ali djeci, kao djeci, i ovo malo odmora na Tari život je u startu zagorčao Boris Tadić. Naime, objasnio im je šta je to život. A, nije trebao.
“Život je ozbiljna stvar, ali ja vas molim da se što više smejete i na taj način ćete u ljepšem svetlu videti svet oko sebe”.
Pa, kako Borise da se djeca što više smiju, kad si im na početku, kao neosporni autoritet, saopštio da je život ozbiljna stvar. Mogao si dodati i da je neviđeno zajebana i nepravedna stvar i uništio bi dobar dio djetinjstva nazočnih mališana.
No, za dobro zezanje, bio je zadužen Milorad Dodik, koji je klincima rekao da mu je najdrža srpska riječ, pogađate-Srbija. Dječica su mu glagoljicom narisala, njegovu najdražu riječ na komadu hartije i uručila mu je kao poklon.
Sad može da mirno spava i da se smiruje uz svoju najdražu riječ na glagoljici.
Dakako, da među mališanima ima bistrih glavica, koje će dugo polsije ovog ,,viđenja“ preispitivati sebe i dolaziti do zaključka, kako im je od riječi Srbija draža riječ mama, ili tata, ili brat ili seka ili nebo ili igračka ili… Ko zna koliko hiljada riječi!
A, to da se jednom ozbiljnom čovjeku pa još političaru, pa još u susretu sa djecom otme umjesto nečeg prikladno-infantilnog, kao najdraža riječ državni toponim, e to je već stvar takta, osjećaja za trenutak i bliskosti sa najmlađim. Opet, ako je Predsjedniku Dodiku ,,Srbija“ stvarno najdraža riječ, onda je to domen psiho-patologije.
Nego, kad smo kod separacije i segregacije, Milorad nije propustio da sune još koju:
,, Raduje me da je kroz kamp u dosadašnjih šest škola prijateljstva prošlo mnogo djece iz Republike Srpske, a ovaj put su tu mališani iz srpskih opština Grahova i Drvara iz Federacije BiH”, istakao je Dodik.
Dakle, umjesto da se u Drvaru i Grahovu ukine trenutno jedini školski aparthejd u svijetu, radnog naslova ,,Dvije škole pod jednim krovom“, i da se ova srpska dječica za početak upoznaju sa vršnjacima iz svoje škole sa kojim bukvalno dijele klupe, ali idu u različite smjene, oni se tegle i vuknjaju 500 kilometara dalje ne bi li naučili glagoljati riječ Srbija?
Koliko je ovo mudro i pametno?. Koliko se na ovaj način kod djece razvija tolerancija, osjećaj multietničnosti i multikulturalnosti u koju se pred EU čelnicima kunu Tadić i Dodik, procijenite sami.
Ovakvim, svojim nesebičnim radom na polju nacionalne homogenizacije i nacionalizma uopšte, Milorad Dodik je stekao još jednog, vrlo važnog obožavaoca.
To je Murat Šabanović. Za one koji se ne sjećaju, ovaj osebujni lik je 1992. prijetio da će dići u vazduh višegradsku branu i ,,potopiti Beograd“. Niko mu nije tada objasnio da , sve da mu je suludi plani i uspio Beograd ne bi vidio Muratove poplave.
E, taj i takav Murat Šabanović, opijen Dodikovim poduhvatima, izjavi kako bi istog trena poginuo za Dodika, samo da je Musliman. Bravo Murate!
Očigledno si usvojio ,,Dodikov srpski kod“, samo se on u tvojoj glavi naziva ,,muslimanski“.
Vjerovatno je i tebi najdraža riječ u životu neki nacionalni toponim.
Kodovi, pogotovo nacionalistički su čudesno opasne stvari. Brže od bilo kog argumenta ili zdrave logike ujedinjuju ljude oboljele od nacionalizma.
Jedini problem je što njihovo ujedinjenje po pravilu dovodi do klanja.
Toliko o kodovima.