Šestog aprila 2014. godine u Sidneju je iznenada preminuo naš ugledni psihijatar i etno-psiholog dr Dušan Kecmanović. Rođen je u Beogradu 1942. Kecmanović je klasičnu gimnaziju i studije medicine završio u Sarajevu, a doktorirao u Beogradu. Bio je godinama redovni profesor i šef Katedre za psihijatriju na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, te predavač na postdiplomskim studijama u Beogradu, Novom Sadu, Zagrebu, Skoplju. Početkom devedesetih odlazi u Sidnej gdje radi na Medicinskom fakultetu i u privatnoj praksi.
Kecmanović je član Akademije nauka i umjetnosti BiH od 1991. godine,
autor je 24 knjige, od kojih su tri objavljene u Sjedinjenim Američkim
Državama. Autor je značajnih knjiga „Između normalnog i patološkog”, „Društveni korijeni psihijatrije”, „Upotreba duševnog bolesnika”, „Psihopolitika mržnje” (1999), „Psihijatrija u kritičkom ogledalu”, „Etnička vremena” (2011).
Posljednjih decenija bavio se analizom nacionalizma i etniciteta, a nekoliko knjiga iz te oblasti objavljene su u Biblioteci XX vek. Kecmanovićevi radovi citirani su na preko osam stotina mjesta u knjigama i časopisima na engleskom, njemačkoim, francuskom, ruskom, turskom, španskom, češkom, slovenačkom, makedonskom, albanskom, kineskom (mandarin), i poljskom jeziku. Od 1993. godine živi u Sidneju i radi u privatnoj psihijatrijskoj praksi.
U intervjuu za BUKU govori o uzrocima rata u devedesetim, etnonacionalizmu i odnosu ličnog i kolektivnog identiteta.
Zbog čega je etnonacionalizam, od devedesetih godina naovamo, postao toliko važan na ovim prostorima (mislim na BiH, Srbiju i Hrvatsku)? Je li on postao najznačajniji faktor u razdvajanju koje je uslijedilo, a zatim i uzrok ratova?
Etnonacionalizam je jedan od najvažnijih uzroka i posljedica rata koji pominjete. Ne jedini, ali sigurno jedan od najvažnijih. Etnonacionalizam je istovremeno bio instrument razbijanja Jugoslavije. On je bio pogonsko gorivo za pokretanje i odvijanje rata. Od etnonacionalizma nema efikasnijeg sredstva za razbijanje jedne etnonacionalne zajednice, i za produžavanje, kada rat stane, ako ne otvorenih sukoba, ono svakako omraza i sumnjičenja pripadnika pojedinih naroda koji su ratovali jedni protiv drugih. Oni koji su se stavili na čelo ‘pobunjenih naroda’ znali su to veoma dobro. To isto dobro znaju i oni kojima, zbog različitih interesa i potreba, nije stalo da se ratne sjekire duboko zakopaju.
Kako se odbraniti od talasa etnonacionalizma koji nas, već više od dvadeset godina, zapljuskuju? Postoji li izlaz?
Henri Kisindžer je negdje na početku balkanskih ratova devedestih godina rekao da neće biti potpunog i stabilnog mira na Balkanu sve dok se na etničkih osnovama ne uspostave granice zajednica, granice država na Balkanu. Možemo se sa takvim Kisindžerovim mišljenjem složiti i ne složiti, ali razvoj događaja na zapadnom Balkanu od početka devedesetih do danas pokazuje da je Kisindžer, kao predstavnik takozvane real politike, bio uveliko u pravu. A da to nije slučaj samo na Balkanu govore i nedavne izjave Angele Merkel i Dejvida Kamerona da projekat multikulturne zajednice nije bio uspješan u Njemačkoj i Engleskoj.
Za takvo stanje ‘na terenu’ ima mnogo uzroka. Porasla samosvijest i ponos etnonacionalnih grupa u većim državnim cijelinama – bilo kao rezultat globalnih geo-političkih kretanja na svjetskoj sceni, bilo kao rezultat antagoniziranja pripadnika pojedinih vjera, religioznih pogleda na svijet, bilo kao rezultat nezadovoljstva politikom koje vode oni koji potiču iz pripadnika najmnogobrojnijeg naroda u datoj državi – sigurno je jedan od vrlo važnih.
Može li se u klimi podijeljenost između entiteta u BiH, nerazumijevanja i nedijaloga, odvijati „normalna“ interakcija?
Ne može. To je catch-22. Nema dijaloga sve dok traje podijeljenost i otvoreni antagonizam izmedju entiteta u BiH. Sa druge strane, bez dijaloga nema smanjivanja uzajamnih omraza. Pitam se, kako može biti dijaloga izmedju entiteta, da ne kažem približavanja dva entiteta u BiH, kada se danomice u štampanim i elektronskim medijima jednog entiteta najgorim imenima naziva čovjek koji je na čelu drugog entiteta, koji je legalno i legitimno izabran od strane glasača entiteta na čijem se čelu nalazi?
Zbog čega se kod nas (mislim na BiH) uporno podstiču razlike? Razlike se nalaze u naciji, religiji, etnicitetu, jeziku, književnosti, kulturi, mitovima, istoriji. Nisu li to sve „narcizmi malih razlika“?
Svakako da jesu. Tamo gdje je (još) moćan duh etnonacionalizma, male razlike se na sve moguće načine povećavaju, a nepostojeće izmišljaju da bismo se prikazali različitijim nego što jesmo.
Vi u svojim knjigama pišete da je novo vrijeme donijelo promjenu ponašanja ljudi, oni su odjednom postali agresivni i neprijateljski raspoloženi prema pripadnicima drugih nacija. Takvo stanje poentirate rečenicom: „Bolesni nismo, zdravi još manje“. Kako izaći iz tog kruga? Vidite li kraj tom negativnom raspoloženju?
Prestanak ratnih sukoba, proticanje vremena, uspostavljanje ekonomskih, političkih, kulturnih, turističkih veza nesumnjivo je učinio dosta na smanjivanju tenzija među narodima zapadnog Balkana. Valja te i takve veze nastaviti razvijati. Nije dobro kada su napori u tom smislu rezultat pritisaka ‘spoljašnjeg faktora’ ili kada su instrument za postizanje nekog određenog nacionalnog cilja. Hoću da kažem da bi bilo bolje da je uspostavljanje i jačanje pomenutih veza prirodan, spontan proces, izraz potrebe pripadnika pojedinih naroda.
Još uvijek se u diskursima bh. političara kao najvažnija ističe tema nacije, a pitanja ekonomije, privrede, zapošljavanja… se zanemaruju. Gdje je prag tolerancije građana, uopšte ljudi koji žive u BiH,, jer ipak ideja nacije nas ne može nahraniti?
Dok traje uzajamno antagoniziranje pripadnika tri najbrojnija naroda u BiH, prag tolerancije stanovnika BiH na sve loše što im se dešava je veoma visok. Kada nema hljeba, ljudi se sasvim dobro hrane etnonacionalizmom. Kada im se predstavi ili kada sami sebi predstave da treba da biraju između, nacionalnog ponosa, etnonacionalnog identiteta, ili ugodnog i sređenog života koji podrazumijeva i pun stomak ljudi se u velikom broju slučajeva odlučuju za prvu opciju. Toliko su moćne, hoću reći ljudima važne veličine koje uključuje izbor prve opcije.
Na koji način je moguće graditi lični identitet, a da nije opterećen kolektivnim idejama nacije, etnije i religije?
Lični identitet uključuje i kolektivni i etnički i nacionalni i religiozni identitet. Svi ti identiteti se međusobno prožimaju, jedan drugi podržavaju i pojačavaju. Ne mogu zamisliti lični identitet koji bi bio lišen navedenih identitetnih ili identifikacionih komponenata. Druga je stvar kada lični identitet naprosto nestane ispod nacionalnog ili religioznog. Kada potonji identiteti naprosto zamijene lični identitet. Tako nešto je opasno, i to je ono što se dešava u etničkim vremenima, kako sam nazvao etnonacionalistička vremena.
Zbog čega je uticaj religije kod nas postao toliko važan? Bh. gradovi su postali puni bogomolja u koje dolaze ljudi koji su nespremni na komunikaciju sa drugima i koji jednostavno ne slušaju druge?
Etnonacionalni identitet je usko povezan sa religioznim identitetom. Te dvije veličine se praktički jednače. U mjeri u kojoj je ljudima stalo do jačanja ili, ako hoćete, prevelikog naglašavanja svog etnonacionalnog identiteta, u mjeri u kojoj osjećaju potrebu da to čine, njima je veoma važno da na sve moguće načine istaknu svoju religioznu posebnost. Dizanje bogomolja je jedan od načina da se to učini, da se to postigne. Klima živog antagonizma i daljeg antagoniziranja među pripadnicima tri najveća naroda u BiH donijeće podizanje sve novih i novih bogomolja. Pripadnici narečenih naroda nastaviće da se utrkuju u tome ko će podići veću, upadljiviju bogomolju, ko će imati veći broj spoljašnjih obilježja vlastitog religioznog, a time i etnonacionalnog identiteta.
Mladi ljudi u tzv. herojima iz rata nalaze uzore, odrastaju i socijalizuju se u okrilju crkve i nacionalističkih politika, čitaju „Srpske dveri“ i slične magazine. Šta očekivati od generacija koje dolaze?
I mladi i stari u velikom broju daju prednost onim, da ih tako nazovem, sredstvima informisanja u kojima mogu da nađu ‘vjesti’ o tome kako su oni sa druge strane etnonacionalne ograde nikakvi, što će reći podli, agresivni, zlomisleći. Čitanjem takvih novina i gledanjem takvih televizijskih emisija dobijaju potvrdu za svoja etnonacionalistička uvjerenja i ideje. Pokazuje im se da su bili i da su dan danas u pravu u tome da smo ‘mi’ bolji od ‘njih’. Nikakvo dobro ne može se očekivati od mlade generacije koja raste, koje izrasta sa takvim vjerovanjima, sa takvim ubjeđenjem.
I za kraj, možemo li govoriti o kolektivnoj bolesti ljudi na ovim prostorima? I poslije toliko godina od završetka rata mi ne idemo naprijed, zaustavljeni smo u vremenu nacionalističke priče i tu još uvijek stojimo.
Kolektivne psihičke bolesti ne postoje. Kolektivitet ne može biti bolestan. I mada nekim ljudima etnonacionalizam izgleda kao da je bolest, etnonacionalizam nije bolest. On je istorijski, politički, socijalni, psihološki fenomen, koji ima mnoge karakteristike takozvanog ‘grupnog mentaliteta’. A prevlast grupe nad pojedincem je jedna od osnovnih karakteristika grupnog mentaliteta.
Razgovarala : Maja Isović, BUKA arhiva
Vezani tekstovi : Ivan Čolović – I dalje smo u mitovima etničkog nacionalizma