Prve naznake da se nešto na tom planu događa stigle su u Beograd iz zagrebačkih medija. Može se lako pretpostaviti odakle je informacija stigla njima: s Brijuna, gdje su u tom trenutku sjedili Serge Brammertz, Mladen Bajić i srbijanski tužitelj za ratne zločine Vladimir Vukčević. Uspjeli smo rekonstruirati kako je vijest išla okolo: jedan pouzdani izvor iz srbijanske tajne službe na dužnosti u jednoj susjednoj državi kaže da mu je prije podneva stigla službena depeša sa potvrdom da je o Mladiću riječ. Na svu sreću, vlast nas nije držala u napetosti dugo: počelo je kratkom viješću da je lice Milorad Komadić lišeno slobode pod sumnjom da je Ratko Mladić; onda smo doznali da jeste; na kraju je rečeno i gdje se to desilo.
Boris Tadić, predsjednik republike, slavodobitno i odlučno je priopćio urbi et orbi da smo konačno i to obavili, čestitao sebi i tajnim službama i smjesta počeo utrljavati svoj trijumf kod međunarodne zajednice. Bio je donekle umoran i zgužvan, ali to je bilo zbog bančenja do duboko u noć u beogradskom ekskluzivnom Klubu književnika, u društvu Cigana i lijepih žena. Opća je procjena da to veselje nije bilo povezano sa Mladićevim hapšenjem. S druge strane, neki misle da je akcija hapšenja bila podešena baš za taj dan: zbog brijunskog sastanka; zbog predstojeće posjete barunice Ashton od EU Beogradu; zbog Brammertzovog po Srbiju poraznog izvještaja Vijeću sigurnosti UN. Trenutak hapšenja, dakle, dobro je odabran – ako je uopće bio odabiran, u što nitko nije siguran.
Zanimljivo je da se i Mladić skrivao u nekom zabitom banatskom selu od tri tisuće duša; dapače, seljaci kažu da se skrivao kod nekih dalekih rođaka svoje supruge, što nije bilo baš najopreznije. Mile Martić se također skrivao u nekoj seoskoj kući kod Kruševca koju mu je kupila Koštuničina Udba. U četvrtak u jutro policija je došla, opkolila kuću i bez ispaljenog hica se nakon nekog vremena udaljila. Mladić je – da podsjetimo – prijetio u više navrata da se ‘neće živ predati’ i u tom smislu. Obitelj je igrala na kartu prerane smrti od raznih bolesti i čak zatražila da ga sud proglasi službeno mrtvim, jer da ga nisu čuli godinama, a bio je tako brižan otac i muž. Neki su mu, poput bivšeg ministra obrane, a sadašnjeg ministra zdravlja Zorana Stankovića, otvoreno predlagali da uzme službeni pištolj i ustrijeli se da nas više ne bi mučio.
Oko 14 sati u četvrtak Radio televizija Srbije javila je da se Ratko Mladić već nalazi u avionu koji leti za Den Haag, tj. zračnu luku Schiphol. To je zanimljivo: po zakonu procedura izručenja u Scheveningen može potrajati najviše dva tjedna, ako optuženik i njegova obrana iskoriste sva proceduralna prava žalbe i priziva. Tako je bilo u slučaju Radovana Karadžića. Ako je ova vijest pouzdana – a RTS ima veze – to samo znači da je vlast u Srbiji odlučila da se Mladića riješi što prije. Ta je odluka razborita, jer su ekstremno desne nacionalističke stranke Ratka Mladića tijekom ovih petnaestak godina izvikale za heroja, a ne zločinca u sustavnim i dosljednim propagandnim naporima. Razumno je očekivati prekršaje javnog reda i mira većih razmjera, kao što je bilo pri izručenju Radovana Karadžića – ako ne i veće nego tada. Desnica, Crkva, nogometna navijačka plemena, neonacisti, šovinističke i klerofašističke grupe bile su u četvrtak u stanju šoka i nevjerice sve do popodneva kada se ovi redovi pišu. Nema sumnje da će se pribrati prije ili kasnije; policija i žandarmerija su spremne. Procjena je, međutim, da će i ovo biti čudo za tri dana, kao i sa Karadžićem.
Posljedice ovog hapšenja po politički položaj Srbije bit će velike i povoljne. Već iz Tadićevog obraćanja jasno je da je strategija već smišljena: eksploatirati hapšenje Mladića do kraja i na svim planovima; već su počeli. Vidjet će se uskoro koliko će ta strategija biti uspješna; ne zaboravimo da Goran Hadžić fali i dalje i da UN, EU i Den Haag imaju razlog da i dalje uvrću rep Borisu Tadiću.
Tekst preuzet sa www.tportal.hr