Draga moja golubice, anđeoskog imena, opet ti do nas dođe. Hvala Bogu, nek si ti meni živa, zdrava i uzbrdo brza. Kad sam čuo da si ponovo došla u naš glavni grad, kao da me sunce Kalifornije ozarilo. U stomaku nisu lepršali leptirići, već su se krokodili valjali i okretali, kao u Majami CSI.
Taj dan nisam ništa jeo. Potvrda tvoje prisutnosti utolila je sve moje fiziološke potrebe. Nisam čak ni kenjao, a inače nemam problem sa stolicom. Ne, stvarno nemam nikakav prenos iz prošlosti, nemam fiksaciju oralnu niti analnu, ali prosto, sreća da si opet bila u posjeti našoj divnoj BiH nije me ostavila ravnodušnim. Parasimpatikus i simpatikus divljali su ko uragan Katarina.
Pričao mi jaran iz Sarajeva da su svi sa nestrpljenjem čekali ishod tvoje posjete. Đe ćeš jesti, đe ćeš leći, šta ćeš reći. Kaže da ima nešto u onoj legendi – Onaj koji pije vodu sa česme kod Begove džamije, u Sarajevo se opet vrati. Možda je to i tačno, ja tu vodu nisam pio, al’ sam u Sarajevu masu puta bio.
Nego, smiješno meni što, nikako da se susjedima Kroatima posreći vezano za tvoju posjetu. Uzjebala im se sedma sila, gorili su od želje da se naškljocaju tvoje zvjezdane aure,
al’ kardan,
draži ti je iz Bosne Jaran,
nego Brioni i Jadran.
A znaš li ti Titu? Kako je tek on volio te Brione. Čak je sebi i zoološki vrt napravio. Hedonista stari.
Imam i ja u svojim odajama neke knjige o Titu, mogu ti prebaciti koju da pročitaš. U stvari, imali su ih svi.
Sada, ampak, svi imaju sakralne knjige, a čitaju ih kao i one o Titu.
Znači – nikad.
Ej, moram ti reći da sam plakao od smijeha kada sam pročitao da su Istraživači komunističkih zločina bijesno reagovali na činjenicu da te je član Predsjedništva BiH, Željo Komšo, primio u prostoriji čiji zid krasi Titina slika.
Vidiš da ovdje samo čekaju da se jedni na druge natakare. Đe je Đipalo Junuz i hepek, sad nam treba više nego ikad.
Ne znam da li si čitala moje prvo i drugo pismo, al’ sudeći po tvom ponašanju i po onome što internet kaže, izgleda da jesi. Ako nisi – pročitaj, al’ izgleda da smo konačno na istoj talasnoj dužini. Negdje duboko u sebi, znao sam da si ti jedna divna i humana žena, al’ ovdje na Balkanu za čas svako biva uprljan i krivo predstavljen dok si rek’o: „KEKS“.
Anđo,
Griješio sam.
Bio sam grub prema tebi.
Bio sam gotovo zadrt.
Ma, pravi Balkanac. Uh!
Nije ni čudo što hoćeš da snimaš one grozote o nama.
Znaš ti dobro da u svakom od nas čuči potencijalni divljak, kao što u Americi u svakom od vas čuči potencijalni ludak. Ludaci i divljaci – takav nam usud.
Lagali su me. Izgleda da je onaj scenario sa rezanjem sise neka podvala. Na kraju krajeva, nakon što sam vidio da planiraš snimiti ljubavni film, da želiš angažovati domaće, BeHa glumce, da Šerbedžiji planiraš dati glavnu ulogu, da će ti producent biti neko iz Beograda, da ipak želiš nešto da naučiš o nama – bilo mi je drago i milina.
Reći ću ti još koju o nama da bi mogla što bolje da se pripremiš za snimanje filma ovdje.
Za Balkan kažu da je Bure baruta. Za srce i dupe kažu da su manje više slični. Ne vide, a osjećaju.
Na Balkanu su nam dupeta dobro izbušena, srca nam pate, a osjećanja degradirana.
Zato šale nikada nije falilo.
Ma, mi smo ti živa parodija na komediju sa tužnim ishodom.
To se u starogrčkim pozorištima zvalo Katastrofa.
Smiješ se svo vrijeme filma, a na kraju istog – oplačeš.
Evo ti primjer – kad sam gledao film Bure baruta sa profesorom Kelinjom, toliko sam se potresao filmom da smo profesor i ja popili litru štoka da dođemo sebi. A štok je zajeban, krvi mi. Ledi se mozak. To je bio neki lokalni Štok – made in Podrum.
Ma ko da sam se u štok od vrata zakuc’o, tako me lomilo. Bure baruta pogledaj, trebaće ti.
Moram ti i ovo reći – nas su ovdje svi zaboravili. Samo ti se još cimaš oko nas. I onaj Bono se ne javlja više, a i pasoš naš je dobio. Pravi je Govno Vox. Nema više donacija i seminara, NGO sektor grca i gasi se. Bosna nikom više nije zanimljiva. Kolonizacija uspješno završena, strane diplomate se obogatile, a visoki predstavnici tek! Oni su plate od po 30 000 KM dobijali i dobijaju iz našeg bužeta.
Pa ti vidi koliko izbjeglica bi njihova mjesečna zarada mogla da usreći. A, pravo da ti kažem, ne trebaju oni nama. Niko se visokog predstavnika više niti plaši niti on ima bilo kakvu potenciju. Dodo, malo, malo pa se sprda sa njim. Kontaš?
A tek što su se domaći gospodari prstenova em obogatili, em razgoropadili. Kroz našu zemlju je prošlo milijarde dolara donacija, priča se o cifri od 55 milijardi, sve je to pokradeno, a mogli su da sagrade sve što su porušili. BeHa je mogla da svijetli ko Las Vegas.
Mogli smo biti Švica na Balkanu. Pare bi prali, kredite dizali, na skijanje bi dolazili. Južna Švica. Mogli smo u idili živjeti, al’ kardan.
Prema podacima, malo koja zemlja u svijetu je dobila donacija koliko BiH po glavi stanovnika. Znaš, svi vladari ovdje su ti velike patriote i bore se za vitalne nacionalne interese, a u stvari su veliki kriminalci i bore se za svoja govnjiva dupeta i buđave stolice, ma daBogda im se jaja usafunjala u njima.
Tvoja izjava potpuno je na mjestu: „Iako se posljedice takve tragedije ne mogu otkloniti, imamo odgovornost da učinimo sve što je u našoj moći da umanjimo njihovu bol, tako što ćemo pomoći onima kojima je pomoć neophodna. Time doprinosimo prevazilaženju razlika i izgradnji bolje budućnosti za sve ljude u ovoj zemlji”.
Ja to stalno pričam, al’ ja marke nemam da pomognem. Jedino mogu da ponudim sirovu snagu, al’ kako više nema ni radnih akcija, ni to ništa ne znači.
Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma je mogao biti davna prošlost da nisu toliko krali. Sada bi opet da prave donatorske konferencije u regionu vezano za povratak izbjeglica, gdje imaju namjeru da sakupe 500 miliona maraka da sve to riješe. Ko će ima dati te pare – ne znam, a i ako ih skupe, vjerovatno će opet da završe u privatnim džepovima kao i do sada, a izbjeglice će i dalje biti po kolektivnim centrima, obespravljene i sjebane.
Evo, uzmimo na primjer Drvar. Skoro sam bio, divno mjesto, lijepa priroda, a mraka totalna. Kažu mi ljudi dolje da niko ništa ne ulaže, vrijeme ko da je stalo, izlozi su k’o iz 89 – te, a i ono malo kvalitetnih i obrazovanih odoše što za Banjaluku što dalje.
Na tabli na ulazu u Drvar piše – Svi smo u Banjaluci. Tužno, zar ne?
A stvarno je divno mjesto. ‘Ajde ti sada vidi kako ćeš vratiti sve one ljude iz Švedske, Njemačke, Kanade? Nikako.
Ako te pare dobiju i skupe, ko će taj dug da vrati? Znaš i sama da MMF nema ni srca ni duše, al’ zato ima NATO i svoje metode. Zemlja koja ne vrati kredite na kraju bude bombardovana i ratom devastirana. Tako je nas Tito u kredite uvalio, pa ovi poslali NATO i sve porušili.
Moram da pohvalim tvoj smisao za konstitutivnost. Lijepo je što si zasjela sa Harijem i Željom. Veoma je uviđajno i što si Nebi pismo ostavila jerbo nije bio tu. To se cijeni. Konstitutivnost prije svega. Sljedeći put bi bilo fer da obiđeš Banjaluku i Mostar, jer tek tada bi te svi prihvatili i zavoljeli kao svoju. Tako to kod nas ide. Moraš se sa svakim rukovati i sa svakim popiti kafu/kahvu/kavu da bi bili spokojni i da ne bi mislii da radiše za jedne, a kontra ostala dva. Kontaš?
Molim te samo da ne dozvoliš da te obmanu, iskoriste, izmanipulišu, jer ćemo se opet zavaditi. Da bi shvatila o čemu ti govorim, proguglaj šta su napisali o tebi i razlozima tvoje posjete.
Eto, mili moj anđele. Nemam ti šta više reći nego dođi mi u goste. Vodiću te na ćevape, šetaćemo kraj Vrbasa. Ako bude neka slava kad dođeš i na to ću da te vodim. Ima da jedeš supu, sarmu, meso, kolače, rakiju i pivo, pa da vidiš kako je lijepo i veselo kada se sve to pomiješa. Biću sve ono što ni jedan stranac ne može i neće moći da bude. Zavoljećeš me. Daću ti se. Uzeću te.
A Hljeb Pita? Povedi ga obavezno, naćemo već neku razonodu za njega. Evo, ja sad znam bar 100 žena koje bi odmah na kafu s njim otišle. Šta’š kad je lijep i ima pločice i dolare. Samo, reci mu da ponese neke dobre trave, ovdje je grozna.
U zdravlje i voli te tvoj Grof.