„Nemoj mi više, svega ti, spiskova“, govori žena iza mene, za sebe, potiho, ali dovoljno da čujem i, valjda – ispravno, povežem jutrošnje spiskove s onima iz 1992. godine, kada je prosti niz brojeva i uz njih dodanih imena mogao značiti život. Tada je iz Višegrada i okolnih sela protjerano oko 10.000 Bošnjaka, a prije rata ih je tamo živjelo nešto više od 13.000. Sraz između dva broja popunjava onih 3.000, poginulih, spaljenih, strijeljanih i – nestalih.
O Nestalima, dok prelazimo preko Romanije, pričam sa Hedijom Kasapović, čelnicom Udruženja „Višegrad ‘92“. Zajedno s nekolicinom Višegrađanki i Višegrađana, nastanjenih uglavnom u Sarajevu i njegovoj okolini, ona već devetu godinu, uz skromna sredstva i uobičajeno traženje pomoći od institucija vlasti, organizira obilježavanje stradanja u Višegradu.
„Nestali, kojih ima više od 300, ustvari nisu nestali. Oni su ubijeni. Njih nema. Možda je porodicama lakše reći da su oni nestali jer još uvijek ostaje lažna nada da su možda preživjeli“, kaže Hedija.
Priča i o tome kako neke porodice odbijaju dolaziti na identifikacije ekshumiranih tijela, time izbjegavaju konačnu činjenicu smrti. A među onima koji pristanu na identifikaciju ima i onih koji, kada im se potvrdni rezultati predoče, odbijaju povjerovati u nepogrešivost analize uzoraka DNK, opet izbjegavajući konačnu činjenicu smrti, i ne preuzimaju posmrtne ostatke, oslanjajući se i dalje na tu začudnu riječ „Nestali“, kao da i mrtvi, ustvari, nisu nestali.
Iako nije u vrhu liste mjestā stradanja i zločina koja se svake godine posjećuju, uz prigodne i manje prigodne, politične ceremonije, iako nije od strane političke i akademske elite upisan u topografiju postratnog nacionalnog identiteta Bošnjaka, iako nije mjesto koje sinonimizira zločin i stradanje, same činjenice, i to one iz haaških i domaćih presuda za ratne zločine, dovoljno govore o tome koliko je zla sposoban uraditi čovjek čovjeku.
Milan Lukić i Sredoje Lukić, vođa i pripadnik paravojne formacije „Beli orlovi, osuđeni su na doživotnu robiju, odnosno kaznu 30 godina zatvora, zbog progona, zbog nečovječnih djela i istrebljenja, zbog ubistva i okrutnog postupanja…
Uz Lukiće je u Haaškom tribunalu, za pomaganje u činjenju ratnih zločina, osuđen i Mitar Vasiljević, danas, nakon odslužene dvije trećine kazne zatvora, slobodan građanin. Vasiljević, predratni lik sa margine, obični konobar i alkoholičar, zločinom i presudom postao je heroj, pa ga je, s četničkom kokardom na šubari, sredinom marta u Višegradu dočekalo nekoliko stotina ljudi.
Uz Lukiće je odgovoran za spaljivanje živih ljudi (i muškaraca, i žena, i djece, i staraca, i starica) u dvije višegradske kuće, u Pionirskoj ulici, nedaleko od samog centra grada, i u naselju Bikavac, smještenom na jednom brežuljku tik iznad grada.
Stravičnost ova dva zločina natjerala je i pravnički hladne i suzdržane haaške sudije da u presudi Lukićima napišu: „U historiji ljudske nečovječnosti, koja je već isuviše duga, žalosna i ogavna, požari u Pionirskoj i na Bikavcu zauzimaju istaknuto mjesto.“
Prije odlaska u Višegrad izlistavao sam presude i optužnice, čitao spiskove ubijenih i onih ubijenih-nestalih, na fotografijama gledao sasvim ljudska lica zločinaca koji su spaljivali žive ljude.
Naprosto je potresno čitati detaljne izjave svjedoka i preživjelih, kada se uvijek javlja pitanje o tome kako su ti ljudi danas, 18 godina nakon početka rata, kada se, u maju i junu, dogodila većina višegradskih zločina.
Naprosto je neugodno pomisliti o svojim osjećajima koje bude slike zločina, vozeći se u autobusu punom onih koji su takve, možda i teže zločine preživjeli u zbjegovima po šumama ili u sretnom nizu brojeva na spisku za autobuse 1992.
Naprosto je neumjesno pitati bilo koga od ovih ljudi šta im se desilo, koga su izgubili, kako su preživjeli, koliko blizu smrti su bili… Putujem zajedno s Velijom, kolegom, fotografom, koji je, kao stariji tinejdžer, Višegrad ‘92 preživio pravovremenim bijegom sa teritorije pod kontrolom Lukićevih „Belih orlova“ i policije Srpske Opštine Višegrad.
Obojica imamo sličan, sam sebi postavljen, zadatak: napraviti zapis i napraviti sliku o još jednom obilježavanju stradanja, o još jednom bacanju ruža, na koje su privezani papirići s imenima poginulih, u krivu Drinu. Ja sam čitao izjave svjedoka i optužnice, on je neke od tih zvjerstava valjda i vidio; ali zasigurno, dok gleda lica od nekih naših suputnika, zna koga je neko od njih izgubio. Zasigurno zna i kako su tačno izgledali, kako su pričali, šta su radili neki od onih koji su strijeljani i bačeni u Drinu.
Odlučujem suzdržati se od svakog zapitkivanja. On najbolje vidi kroz objektiv i najbolje stvari osjeti dok okida; dok fotografiše, to je cijeli on, potpuno svoj, i u tom trenutku je i svaki osjećaj potpun i dubinski, a time i mnogo teži.
S radošću i nadom iščuđujem se koliko moji današnji suputnici imaju snage za smijeh, za dobronamjernu šalu, za neiscrpne raspravice o ovome i onome, dok se voze prema rodnom gradu u koji im mnogo toga ne da vratiti se. Cijela je priča o današnjoj Bosni sažeta u pitanje Kako život i budućnost ne utemeljiti na traumi i zločinu, na krivnji i nevinosti, na ratu i mržnji.
Spuštamo se prema Višegradu, a Ćuprija, koja je više Andrićeva nego paše Sokolovića, plijeni svojom savršenošću nad neuhvatljivom i neodredivom bojom Drine, ali svijest o ubistvima i krvi prolivenoj na njoj, za šta još niko nije osuđen, zamućuje cijelu sliku, koja bi mogla biti savršena razglednica.
Na Ćupriji i oko nje već je iskupljeno nekoliko desetina ljudi, a autobusima iz Sarajeva, Visokog i Zenice stiže oko 500 stotina (bivših) Višegrađana, od kojih neki ovdje dolaze samo na obilježavanje godišnjice stradanja i progona. Duž kamene ograde na mostu nižu se bijele, crvene i žute ruže. U obližnjoj ljetnoj bašti, kao i na ulici koja od Ćuprije vodi dalje kroz čaršiju, atmosfera je svakodnevna. Sadašnji Višegrađani prelaze preko Ćuprije, uglavnom ne obazirući se na ruže i na iskupljene bivše sugrađane, tek jedan ili dva šturo razmijenjena pozdrava.
Nema medija, nema nasilnih reporterskih ekipa. Ko zna, bismo li Velija i ja došli praviti reportažu da on nije iz Višegrada? Medijska pažnja, koja često graniči sa epskim senzacionalizmom savremenog novinarstva, uglavnom je usmjerena na Srebrenički genocid i 11. jul. U mitotvorstvu identiteta uvijek je potrebno jedno mjesto, jedno ime, jedna velika priča, bez obzira na ubitačnost činjenica.
Razgovaram s Samirom, koji je rođen baš 1992., pred progon, u toku ili poslije – smatram neumjesnim raspitivati se o detaljima. U Višegradu je tokom rata izgubio oca, danas živi u Goraždu. Vikendom, priča, uglavnom dolazi u Višegrad, s rođacima iz obližnjeg sela Međeđa izlazi u grad. Ne osjeća se nesigurno, ne plaši se nikoga, ali uvijek kada prolazi gradom, kaže, prisjeća se priča o mjestima zločina.
Emir, koji je nešto stariji od njega, živi u jednom obližnjem selu. U Višegradu je svakodnevno, izlazi često u grad, druži se i sa Srbima. Ne kaže da ima prijatelja među Srbima, ali ne kaže ni da imaju problema međusobno. Nikada do sada nisu, mladi višegradski Srbi i Bošnjaci, pričali o ratu. Emir kaže da bi i jednima i drugima bilo lakše kad bi u opustošenom Višegradu imalo kakvog posla. Ne znam koliko je njegova tvrdnja kliše a koliko bi stvarno mogla voditi ka drukčijoj budućnosti.
U blizini Ćuprije, tik do bašte hotela „Višegrad“, zaustavljam dvojicu mladića, pitam jesu odavde. Jesu, ali pričati ne žele. „Nemam ti šta reći, jarane“, kaže jedan. Odlaze glavnom ulicom, koja navečer služi kao korzo, a duž nje s obje strane dosta urušenih kuća i zgrada, praznih izloga i muzejskih natpisa s imenom preduzeća. Tako valjda izgledaju glavne ulice polumrtvih gradova, onih iz kojih su jedni protjerani, jedni već poslije rata odlazili, a došli neki drugi ljudi.
Vraćam se na Ćupriju, gdje je već na lijevoj strani spremna kolona s natpisom „3000 ruža za 3000 života“, koja kreće ka centralnom dijelu mosta, sofi-kapiji, gdje pristižu vjerski i politički zvaničnici. Govori poslovično kičasti, ponovljeni, naučeni. Vidim Veliju kako odlazi od središta mosta, ne slika govornike, važnije su ruže u rukama starica. Govori i predstavnica „Majki Srebrenice i Žepe“, govor energičan i glasan, kune nekog do mitskog devetog koljena.
U Drinu potom ljudi spuštaju ruže. Nekoć su, opet, neki drugi ljudi u Drinu bacali svoje susjede. Naprosto ljuti i rastužuje teška simbolika jedne lijepe rijeke i jednog mosta. I cijeli simbolički teret jednog grada koji je mogao biti tipična bosanska turistička destinacija. Pitam se je li Andrić i Ćupriju i Bosnu opisivao ili ih je konstruirao, gradio svoju Ćupriju i svoju Bosnu. Uviđam kako stvarnost često iznevjeri simbole, kako most od mjesta susreta i sredstva spajanja postaje nešto sasvim treće. Za „lijene, spore i mrtve“ što bi svijet mijenjali, tuzlanski roker i pisac Damir Avdić dodaje „na krvi ćupriju gradili“… Do devetog bismo koljena morali mostove graditi na nečemu drugom.
Na mezarje, zapušteno i ograđeno bodljikavom žicom, ljudi pristižu i razilaze se, tražeći grobove svojih mrtvih. U dnu groblja petnaestak drvenih, ispranih i ispucalih obilježja sa oznakama NN i nijemim brojevima neidentificiranih. To su valjda oni Nestali. Iznad njih nekoliko grobova s prezimenom Ahmetspahić, među kojima i Amina, ispod čijeg imena stoje brojke 1991 i 1992: prvi put vidim dva susjedna broja koji označavaju početak i kraj života. Za ubistvo Ahmetspahića, među njima i jednogodišnje djevojčice, pravosnažno je u Sudu BiH, između ostalog, na 14 godina zatvora osuđen Boban Šimšić, tadašnji rezervista višegradske policije.
Ljudi okupljeni na livadi uz samo groblje ipak su svečarski veseli, glasno razgovaraju, smiju se, prepoznajući jedni druge teže ili lakše, uvijek pitajući: A gdje si sada? Nemoguće je, po svemu sudeći, bilo čime i bilo kada i bilo gdje ubiti ljudski duh. Isto kao što je nemoguće zaustaviti ljudsko zlo. U atmosferi olakšanja i neke vedre rastuženosti, koju ljudi imaju kada kakvo dešavanje završi, odlazimo uskoro iz Višegrada, još jednog gradića koji mukotrpno i lagano od mjesta zločina ponovno postaje mjestom života.
U nekoj zazornoj šetnji duž obale Rzava, prema ušću u Drinu, pridružuje se meni i Veliji njegov poznanik, bivši Višegrađanin. Priča da je tek drugi put ovdje. Prvi put je bio kad je zajedno s ocem prodavao kuću. Tada je, kaže, samo sjedio u autu. Stižemo do glasovitog Sportskog centra, pustog u subotu popodne, i do nekada kultne kafane „Ušće“, danas patetične ruševine.
Dok prolazimo glavnom ulicom, prljavom i neuglednom, Velija mi objašnjava gdje je šta bilo, po čemu je njemu neki kutak ostao u sjećanju. Pokazuje svoju rodnu kuću, koja kao i većina drugih kuća protjeranih – prodata. Primjećujem da uopšte ne pravi fotografije i pitam zašto, a on odsutnog pogleda samo sliježe ramenima.
tekst preuzet sa www.radiosarajevo.ba