Znam jednog koji sebe smatra moralno
m vertikalom i ljubiteljem ljudi, a u ratu je šamarao vezane ljude. Jednog od najboljih predratnih prijatelja izložio je vatri, a potom ga prodao za 30 (trideset) vreća za spavanje. Znam drugog koji je, mrtav hladan, i nažalost još živ (a i poštovan od svog naroda), mirno izdavao naređenja za likvidacije i nimalo ga nije sram ni stid zbog toga. Čega se pametan stidi, budala se ponosi, vazda bilo i biće. Zapravo, previše takvih znam da bih vjerovao u ljude. A opet, nekako, vjerujem. Vjerujem u ljude jer se drukčije ne može ostati pri pameti. Možda mi je lakše, jer ni sam nisam neki dobar čovjek, kršio sam božje zapovijesti kao vuk ogradu od tora. I sad ponekad poželim ženu muža Monike Beluči.
Jednom sam imao vuka. Zapravo, poluvuka. Ili je on imao mene? Volio je ubiti pseto, onako, čisto što mu je bilo ćeif. Radio je to kad ja ne bih bio blizu. Ne bi ih mrcvario, tek bi ih ubio. Dođe do psa, iz čista mira ga napadne, pregrize mu vratnu žilu i ode svojim poslom. Znao je da to ne volim. Da niko to ne voli. Završio je tako što ga je neko, neko moj, otrovao staklom – materijom bez okusa i mirisa. Nisam pitao ko je, nisam čak bio ni ljut. Jer, tako je trebalo biti. Jesam, ja sam ga ubio, da ne bi umirao u mukama od unutrašnjeg krvarenja. Ali, tako je moralo biti. Zlo raditi, a dobru se nadati, to ne može. I oni psi koje je pobio, imali su gazde kao što je on imao mene. S tim što su oni vjerovatno zaslužili smrt manje od mog Akele.
Sinoć surfam cyberspace – om i naletim na jeziv članak, još jeziviji video – zapis. Jedan nesretni pas, naučen da mrcvari druge pse, polako ubija dobroćudnog rundova. Rundov, sav krvav, pokušava izvući nogu iz čeljusti nemani stvorene ljudskom rukom. Mladi nečovjek to snima kamerom, ne krije uživanje u mukama nesretne životinje. Bodri svog psa koji izgara od želje da udovolji svom gazdi, kida tetive nesretnog rundova dok ovaj ispušta krike slične ljudskim. Organizator ubijanja sa sigurne udaljenosti bilježi sve, sebi za uspomenu i na radost sebi sličnima. Narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba da brine za svoju budućnost, neće je ni imati.
Mali je korak od ravnodušnosti prema tuđoj patnji do uživanja u njoj. Bez obzira da li se radi o psu, čovjeku, ženi ili djetetu. Nesretni rundov sa snimka Kemala Karovića, maloljetnog organizatora mučenja, pas je koji živi na ulici i samo nastoji dočekati idući dan, pas bez ogrlice i gospodara koji bi ga zaštitio ili mu barem prekratio muke i prekinuo svirepo iživljavanje. Dakle, nevažan pas. Kemal možda voli svog psa? Jer, zaboga, PitBull je pas stvoren za borbu, zar ne? Zašto mu ne udovoljiti? Nesretni rundov je bio samo kolateralna šteta na putu ka psećoj sreći, vjerovatno jedan od mnogih koji su poslužili svrsi.
Moja Vanda je borac, kao i svi belgijski ovčari. Lupoid je, bori se vučji, zagrize i otskoči. I opet. I opet. Kad vidi u ljudskim rukama oružje, kruži oko čovjeka brzinom komete, ne može se cijev zaustaviti na njoj. Kad je u bašći (provjerio s markirantom, prijateljem uzgajivačem njemačkih ovčara) napada dok čovjek ne ispusti oružje i ne sjedne, tad sjedi i drži uljeza na oku. A nisam je to učio. Što ti je reć genetika, a? Čeka jačeg i pametnijeg, onoga koji vlada stvarima, čeka mene da sredim situaciju i kažem joj šta dalje, da ide u boks ili da se odvezemo do grada, na kafu. Hm, jednom je ubila dobermana, još dok nije bilo ograde oko bašće. Ušao na njenu teritoriju, ona ga ubila. Da sam bio tu, ne bih joj dopustio da ide do kraja, čak ni da ga rani. Za to služe ljudi, da spriječe nepotrebnu patnju i smrt. Zato nas zovu humanoidima. Dobar ribar i ribi prekrati muke, da se ne guši na zraku. Dobar ribar vrati ribu u vodu ako je premala za jelo.
Sjetim se sitnih lopova i dilera, harmonikaša i kockara, bivših polupismenih legionara koji su vodili vojske i nakon rata sa orgazmičkim žarom pričali koliko su „oni“ vojnika izgubili u ratu. Znate, oni likovi koji u miru stoje iza taraba i puckaju pse na prolaznike, pritom se smijući podrugljivo i glasno. Licitiraju brojevima kao da je tu djecu njihova majka rodila, a ne tuđe matere, koje im danas ime proklinju. I oni su nekada bili tinejdžeri kao Kemal. Hm, ne bih se čudio da je poneki imao i svoga psa. I huškao ga na druge pse. Jer, kao što rekoh, mali je korak od ravnodušnosti prema tuđoj patnji i smrti do uživanja u njima. Mali je korak od psa do čovjeka.