Svi su sretni, a na ruku im ide i lijepo vrijeme. Na televiziji sve rjeđe i rjeđe pokoja riječ o Rozi Luksemburg i Klari Cetkin, štrajkovima i borbi za pravo glasa žena. HTV u praskozorje praznika emitira emisiju o položaju žena u Pakistanu. Tamo ih kupuju, prodaju, mijenjaju, siluju, kamenuju, spaljuju, pa čak i zalijevaju kiselinom iz odgojno obrazovnih razloga. Barem su mi zgadili večeru, pa sam pred osmomartovski izlazak sa suprugom malo dotjerao odavno upropaštenu liniju. Kod nas barem nema takvog mučenja, ali šamari i noćna izbacivanja iz kuće se podrazumijevaju. “Sine” – odavno mi je rekao otac – “ti tipovi što svoje žene vodaju za ručice kasnije ih kod kuće pošteno prebiju! Ma, oni samo glume, ili se upravo izvinjavaju”. Pošteno rečeno, ne znam da li je otac bio u pravu, ali, kao i obično, uvijek je blizu istine. Valjda to iskustvo dolazi sa godinama.
Osmi mart samo je još jedan recidiv novogodišnjih egzibicija i šarene laže. Društvo nam je daleko doguralo ako ovaj praznik moramo slaviti iz njegovih pravih razloga – budimo barem za osmi mart ljubazni prema ženama. A kako to u stvari igleda?
U školi obavezno morate napisati sastav o majci, baki ili sestri. Napišite koliko ih volite i kako su one dobre, kako se brinu o porodici i vama, kako rade “na poslu” i kod kuće… Jer, djeca ne lažu i sve što napišu, koliko god to trapavo izgledalo, uvijek je istinito.
Upravo njihove sastave treba uzeti kao referentne, jer u istima je do detalja opisan tragično užurban radni dan kućanica i muževljevih robinja (ustaje ujutro u četiri, cijepa drva, loži vatru, ide po kruh, muze kravu, pravi doručak, pere, pegla, malo pogleda televiziju i zaspi na kauču), autentičnije nego što to možete čuti na televiziji kada se akademici i feministkinje posvađaju oko položaja žene u društvu. Kako je to samo beskorisno, patetično, jadno, uzaludno. Sva sreća, ove sam godine uspio da propustim sve takve diskusije. Već u srednjoj školi od vas se očekivalo – očekuje da napišete mali referat o ženama danas, što dobar dio djece iskoristi za prepisivanje iz enciklopedija i lako zarađivanje dobrih ocjena. Cilj opravdava sredstvo.
U isto vrijeme propadajuća društvena preduzeća pripremaju prigodnu zakusku uz odavanje počasti svojim radnim koleginicama poklanjajući im jedan cvijet i eventualno nekakav poklončić, jer, znate, nema se. Svi će pojesti po malo i popiti više, tek da se zna da je praznik proslavljen. Poduzetni privatnici, zavisno od poslovnog uspjeha kompanija, ponudiće dva moguća odgovora: “Ma, jebem ti osmi mart, toga u Njemačkoj nema, to je kod nas izmislio onaj ludi Tito i njegovi komunisti”. Zatim će pritegnuti hlače i hraknuti na pod. Nek se zna ko je čoek. Drugi mogući odgovor je :”Dobro, otiđite kući danas malo ranije, ali onda u subotu…”. Čast izuzecima.
Populacija zaposlena u različitim međunarodnim organizacijama ubiće se od pokušaja da nekom Amerikancu ili nesvrstanoj braći (ima i onih iz Pakistana) objasni šta je to osmi mart i zašto se slavi, a njima to opet neće biti jasno i eventualno će neke nesretnice dobiti buket cvijeća, najčešće suzu, jer to se strancima jako sviđa. Ispadne da će se na kraju najbolje provesti bogatija penzionerska populacija po malo boljim gerijatrijskim ustanovama. Priuštiće si nekakav slabo poznati lokalni bend (muziku) i oko devet sati popiti lijekove i pravac u krevet. Čisto ko suza – nema vatanja, pipanja, prljavog seksa… Oni opljačkani, bez penzija, neće ni znati da je osmi mart ako se neko od unučadi ne sjeti.
Najbolje u cijeloj priči prolaze zlatari i cvjećari, kozmetičke prodavnice, Kinezi, ali i oni što prodaju kinesku robu sa otkinutim naljepnicama zemlje porijekla. Prvi obavezno imaju popust od 10% i najbolji promet u cijeloj godini. U gradu gdje živim postoji 30 zlatara i niko ne zatvara. Svi izgleda dobro posluju, a 7. i 8. marta nema šanse da uđete. Istina, više je onih koji gledaju i pitaju koliko košta, ali neki se bogme i isprse. Kupuje se uglavnom veoma sitno zlato ili oni teški utezi za oko vrata. Pogledam pomalo izloge, pa znam kakva je situacija otprilike. I sam sam se par puta našao u zlatarama, vidjevši ljude kako daju zadnju paru iz džepa ne bi li se njihova kćerka bolje udala ili žena jos kićenije izgledala. Vidio sam čovjeka kako vadi iz džepa 3000 za šaku zlata i svjetlucavih kamenčića.
Mlade cvjećarice ustraju ujutro u 5 da bi pripremile bukete i cvijeće proklinjući “praznik” i onoga tko ga je izmislio. Dan će im biti pakao ispunjen onima koji prigovaraju i onima koji kupuju cvijeće jednom godišnje, pa pitaju da li je to ruža ili kaktus. Gazde se nadaju da će se riješiti kompletne robe iz lokala, jer neke lončanice stoje tu još od prošlog 8. marta, razgranate i ogromne. Gužva traje cijeli dan i cvjećare su pod opsadom mušterija. Pogledate li na ulicu malo kasnije, ugledaćete kako mala vrijedna službenica iz opštine tegli kući ogromnu teglu sa gigantskim cvijetom poklonjenu od strane pažljivih kolega. U vezi sa cvijećem povezana je i jedna od najtužnijih osmomartovskih priča. Naime, barem dva dana prije, po ulicama se pojavljuju brojne žene i gospođe koje prodaju cvijeće i tamo će ostati sve dok ne ode i posljednji karanfil negdje kasno osmog marta uveče.
Njihov je postupak možda i najdirljiviji momenat osmomartovskog društvenog fenomena. Pa zar ne bi trebalo zabraniti da žene rade 8. marta – ne u službenom smislu već onako iz štosa?
Njima uz rame stoje i brojne prodavačice na uličnim štandovima hvaleći svoje jeftine i razvodnjene parfeme. Gledaju vas ponekad pravo u oči i hvale svoju robu. Štandovi su im pretrpani vazama, kozmetičkim paketićima, indijskim i kineskim ukrasima, almanasima ljepote i sličnim jeftinim glupostima. Ipak, u ovakvoj situaciji to je naša realnost. Možda ce kasnije biti bolje.
Kupovina poklona za osmi mart može se pretvoriti u noćnu moru. Zavisite od količine novca u džepu, limitiranog izbora gdje se morate odlučiti između nečega skupog ili nečega beskorisnog i stvarno vam treba biti sretan dan ako uspijete da naletite na nešto korisno, šarmantno i ne pretjerano skupo. Ako uzmete u obzira da treba kupiti nesto ženi, djevojci, majci, baki, sestri, punici, jetrvi, svastici,ljubavnici, kumi, onima kojima idete u goste, osmi mart postaje trauma svoje vrste kao i svaki drugi uništeni praznik.
Naredna trauma jeste večernji izlazak. Kuda, kako, s kim, za koliko para ili što kaže jedan moj stariji prijatelj- ne idem nikuda, pa zar da me za moje rođene pare maltretira nekakva budala,ostajem kod kuće. Ako ste planirali da voljenu odvedete u kino, još uvijek vam ostaje problem kuda poslije kina, jer Pearl Harbour odavno je skinut sa repertoara, a imaćete osjećaj da je baš to kino jadno mjesto za izaći. O večeri nemojte ni razmišljati, jer svi su restorani već organizirali muziku, a i mjesta sigurno više nema. Nema smisla da vam neko trubi u tanjur i da zbog buke i dima odustanete od bilo kakvog razgovora (deranja na uho), te da s vremena na vrijeme razmjenite pokoji kurtoazni smiješak popraćen slijeganjem ramena “Nisam ja kriv – mislio sam de neće biti ovako loše”. Plus, bez veze je da bacate pogled na pjevaljku i njen porno izgled dok sjedite sa nekim do koga vam je stalo.
I šta sad? Kako proslaviti osmi mart? Od mene savjeta ne tražite, jer bolje bi bilo shvatiti ovaj praznik ležerno i relaksirano, a ne kao glupu tradiciju natovarenu bezveznim običajima, kao što smo to uradili sa svom praznicima koje slavimo. Izađite nekuda, najbolje u šetnju, pa se vratite kući. Svaki drugi dan za izlazak biće bolji od osmog marta.
Da ne gledate još jedan festival ljudske gluposti i izvještačenosti. Poslušajte na lokalnom radiju izbor za ženu godine. Ta lakrdija i jutrošnja ideja urednika dobro će vas nasmijati.
Ostanite sa nama, parada pasjih praznika se nastavlja.