Ne, neću se sprdati, neću biti cinični ateista, koji je jedva dočekao zgodu za likovanje! Shodno tome, ovdje nećete moći vidjeti video-zapis incidenta od prije nekoliko dana! Pun ih je net, pa kome je do toga neka se naslađuje. Nije lijepo u svakom slučaju.
Ono što hoću da kažem je kako događaji ponekad budu brži od hipoteza i postanu fakti. Onomad sam pisao kako je 
Patrijarh Irinej, po svemu viđenom, reformator. Od prve pressice. Čovjek je uzeo metlu i krenuo sa čišćenjem. Od svog dvorišta, kako je red. Domaćinski. Ono što se guralo pod tepih 20-30 godina, a sve pod maksimom kako se narod mora ujediniti, kako će poslije rješavati ,,našu stvar“, moralo je kad-tad ovako eskivirati. Obzirom na dubinu problema i, što je još važnije, na njegovu dugogodišnju anamnezu, ovaj incident je nešto najmanje što se moglo dogoditi. Nadajmo se da će metla Irinejeva dizati više verbalne prašine, a manje srdžbe i fizičke agresije. Nadajmo se da će metla konačno pomesti dvorište vjerujućeg plebsa. Nadajmo se da će ta Metla biti i svjetionik sekularnoj državi u njenom neodložnom velikom spremanju.
Bolje upućeni znaju za stanje i status Eparhije raško-prizrenske. Spletom nesrećnih okolnosti (koje su izgleda jedini srpski fatum), ova eparhija je u poslednjih desetak godina devastirana i materijalno i duhovno. Ostala je bez velikih posjeda, crkve i manastiri su spaljeni, a narod se poodavno raselio. Crkva je na Kosovu bila jedini kohezioni element među srpskim življem.
Još od pojave Srpskog nacionalnog veća 90-ih i konfrontacija sa Miloševićem, unutarsrpski sukob je tinjao i tinjao. Srpskom narodu koji je ostao, kao da nije bio dovoljan proalbanski pogron i osveta, dijelio se do besvijesti.
U takvoj situaciji, ljudi su se, kao i stotinama godina unazad, okrenuli crkvi. Ali episkop Artemije se okrenuo sebi. I tako poslednjih pet godina. Odavno su počeli stizati više ili manje jasni zahtjevi za njegovu smjenu. Ali, kao što rekoh, čekanje je bilo dominantnije. Čekanje izazvano bombardovanjem, čekanje izazavano egzodusom Srba i paljenjem ognjišta, čekanje zbog unazađenog protektoratskog života, čekanje zbog bolesti Patrijarha Pavla…čekanje, čekanje…
Za to vrijeme, Artemije & co. napravili su neku vrstu zilotske organizacije, crkve u crkvi. Da je ovako potrajalo, ne bih se iznenadio da se SPC, sklona autokefalnosti i usitnjavanju, rasparčala na staru Pećku patrijaršiju i Sjeverne Srbe-izdajnike.
Monasi, kojih mi je iskreno žao, ovim incidentom su pokazali koliko su nesrećni. Nesrećni zbog sebe, nesrećni zbog onoga što im je crkva pružila, dehumanizovani, duboko podijeljeni između božje pravde i božjačenja od života…
Daleko su oni od Šaolina! Svjetlosne godine ih dijele. Ovdje je na djelu bila kombinacija huliganskog gurkanja, par psovki na fonu- p..ke izdajničke, šaketanje uz klasične napjeve – zar će Srbi na Srbe i sl.
Jasno je da su ovo ljudi sa margine. Jasno je da su ih životne nedaće potjerale u monaštvo. Jasno je da su ovako nastale ,,spoznaje boga“ obični psiho-placebo.
Ali to nije ni važno. Važno je kako i šta da kažu roditelji svojoj dječici na početku uskršnjeg posta. Između liturgije, sklanjanja od grešnih misli i djela, izbjegavanja svega mrsnog, uglavio se prokleti video klip monaškog fajta. Pametniji i obrazovaniji, racionalisaće i naravno neće biti pokolebani u vjeri. Vjerski osvješteniji tražiće dublje uzroke ovako manifestnog sukoba. Ali, djeca, šta će reći njima?
Ništa! Možda je tako i najbolje.
Tako sad imamo razriješenog episkopa i novoimenovanog administratora Atanasija. Možete zamisliti unutarnarodnu podjelu, kada su inače smjerni isposnici ovako reagovali. Ali to će proći. Metla Irinejeva će završiti posao. I to je dobro. Konačno će se u SPC znati ko kosi, a ko vodu nosi. Bukvalno i figurativno. Ako je Crkva hijerarhijska organizacija, a jeste, moraće se znati i de facto i de jure, od lokalnog duhovnika do patrijarha ko koga sluša. Ako je Crkva kanonska, a jeste, moraće se znati ko kome i u šta vjeruje.
Tako će i Srpska Pravoslavna Crkva dokazati da transcendira nacionalno. I što je najvažnije, izbjeće ili će se izboriti sa lokalnim kultovima. Ono što je u srednjem vijeku bio kult Djevice Marije u katoličkom svijetu i koji je postao jači i moćniji od obožavanja Isusa, lako se moglo desiti u SPC-u sa svecima, blagoupokojenim patrijarsima i duhovnicima. Ovdje je važno navesti dva jaka kulta obožavanja, koja su u narodu, a i Crkvi predominantna u odnosu na Nazarećanina. Riječ je o Svetom Savi i Nikolaju Velimiroviću.
Novi Patrijarh je itekako svjestan ovih problema i mistifikalija. Zato i ne čudi kako je jedan od njegovih osnovnih prioriteta ekumenski i panekumenski dijalog. U svijetu je ostalo tako malo prostora za crkvu i ona, očigledno, jedino ujedinjena može opstati kao važan politički i socio-religijski faktor. U protivnom, neće otići dalje od folklora i zadušnica.
A što se tiče Šaolina sa početka, ma on je i onako jedna iznađala i do bola ekonomski eksploatisana tvorevina. Pa, njegovi kaluđeri, poput razvlaštenog Bika Koji Sjedi, hodaju od šatre do šatre i uveseljavaju puk.
A ovo nije ni malo veselo, složićete se!