Otišao nam prvi predsjednik države na nogama, a ne s nogama naprijed. Hoćemo li ustati na noge da ga pozdravimo kao što smo na nogama, u dugačkim špalirima, ispraćali njegove prethodnike. Hm, ne baš.
VRATIO OSMIJEH, ODLAZI S GRČEM: Nakon Tuđmanova facijalnog grča vratio je osmijeh u hrvatsku politiku. A sada, na kraju desetgodišnjeg mandata, napušta nas s ljutitim grčem na licu, napustivši televizijski intervju. Kaže da ga više nije briga, jer ionako ne ide na izbore. Gdje je nestao osmijeh? Ne samo Mesićev, nego još više osmijeh hrvatskih građana. Nekako nam više ništa nije smiješno. Ali kao što reče Mesić, “život je takav”.
VOLI KOSOR, NE VOLI KOSOR, VOLI KOSOR…: Bila je Suzana, iskakala je iz paštete, financirala predsjedničku kampanju iz sumnjivih izvora, dobila protuzakonito stan koji je otet srpskoj obitelji, bila je sramota za Vladu… A pet godina kasnije, stiže Mesićevo obrazloženje: “U našoj suradnji bilo je nesporazuma, ali život je takav”. Stvarno, život je takav. Kad je Kosor bila protivnica u borbi za drugi mandat, sva sredstva bila su dopuštena. Kad je postala “suradnica” ovisna o šefu države da joj povjeri mandat, Mesić je bio pun hvale. Bio je iznenađen njezinom kompetentnošću, spremnošću na suradnju, odlučnošću. Eto, vidite što sve život nosi.
RAT SA SANADEROM, LJUBAV SA SANADEROM: Počelo je ratom, završilo je ratom. U sredini je ostala ljubav. Poput sočne kreme koja je prožimala i obogaćivala odnos dvojice najmoćnijih ljudi u državi. Ratovali su oko ravnatelja POA-e Joška Podbvešeka, oko Nevena Jurice, oko imenovanja veleposlanika, pri čemu je Mesić uglavnom odnosio pobjedu. Zauzvrat, Sanader je odnosio pobjedu u svakom drugom slučaju. Naročito u onim slučajevima o kojima se Mesić upadljivo nije izjašnjavao. I upadljivo se nije miješao. Na kraju je završilo ratom, koji je više ličio na Mesićevu egzekuciju. Sanader je sletio, a šef države se brže-bolje ohrabrio pa sa zakašnjenjem od sedam godina optužio Sanadera za korupciju. Život je takav, zar ne?
HAŠKI SVJEDOK, GOTOVININ ODVJETNIK: Svjedočio je u Haagu kad se nitko nije usudio. Svjedočio je kad mu se svijet divio. A onda je pomagao bjeguncu od Haaga da se izbori za poništenje optužnice. Dosljedno, nema što. Još 1997. godine riskirao je glavu svjedočenjem u slučaju Blaškić, optuživši Tuđmanovu vlast za razbijanje Bosne. Onda je 2002. godine službeno postao prvi šef države koji je sjeo na haašku klupu za svjedoke, govoreći protiv čovjeka koji je započeo rat na Balkanu. A onda, već iduće godine, odlučio je pomoći odbjeglom generalu Anti Gotovini da se spasi od optužnice Haaškog suda. U koordiniranoj akciji s Ivom Pukanićem, zauzeo se da se Gotovinu vrati u status osumnjičenika i da istražitelji – dvije godine nakon bijega – obave razgovor s njim. To je unazadilo odnose s Haagom iduće dvije godine.
BUSH AGRESOR, BUSH PRIJATELJ: Govorilo se da je američki čovjek na Pantovčaku, ali ljubav je pukla čim je sletjela prva američka bomba na Irak 2003. godine. Mesić je svojim protivljenjem intervenciji i odbijanjem da Hrvatska stane uz “koaliciju voljnih”, digao pravu diplomatsku uzbunu. Amerika je prijetila preko veleposlanika Rossina, u igri se našao i čuveni članak 98. o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu, Hrvatska je pala u žestoku nemilost SAD-a, ali barem je bila na strani cijelog svijeta koji je osudio intervenciju. Kad su se ratne strasti stišale, Mesić je uspio naljutiti Ameriku odlaskom na summit Nesvrstanih na Kubu, kao i pritužbama da Washington ima dvostruka mjerila oko hrvatskih poslova u Libiji i Siriji. Da bi na kraju sve završilo ulaskom u NATO i Bushovim posjetom Hrvatskoj, onim čuvenim seoskim dernekom na Markovu trgu i ridikuloznom večerom na Pantovčaku. Na kojoj je Bush namigivao i cerio se kako samo on to zna, a bogami ni Mesić nije zaostajao. Opet, život je takav.
UMIROVIO GENERALE, POMILOVAO RATNOG ZLOČINCA: Svih Mesićevih deset godina na kraju se svelo na umirovljenje pobunjenih generala. To je bilo nešto najhrabrije i dugoročno najvažnije što je učinio. Spriječio je državni udar i tako prvi – a u mnogome i jedini – poveo rat protiv pobunjene desnice. U tom ratu je bio dosljedan, kao što je bio dosljedan i u osudi ratnih zločina. Sve dok par mjeseci prije silaska s vlasti nije smanjio kaznu Siniši Rimcu, ratnom zločincu osuđenom za ubojstva civila u Pakračkoj Poljani 1991. godine i bivšeg Tuđmanova tjelohranitelja koji je te godine sudjelovao i u egzekuciji tada 12-godišnje Aleksandre Zec. Dosljednost kod Mesića ne traje predugo.
ČVRSTI ANTIFAŠIST, LABAVI USTAŠA: Bio je melem na ranu svakog ucviljenog antifašista i partizana. Vratio im je dostojanstvo, osudio ustaški pokret, posjetio Jasenovac, ispričao se Židovima u Knessetu. Zbog toga je ratovao s desnicom i Crkvom, bio proglašavan komunjarom i boljševikom… A onda je 2007. godine Index objavio snimku njegova govora pred hrvatskim iseljenicima iz 1992. godine. Na njoj je Mesić govorio da “mi nemamo što klečati” u Jasenovcu, te da su Hrvati “dva puta pobijedili, a ostali samo jednom”. I zamisli čuda, nitko ga nije osudio zbog toga, nitko ga nije napao, nitko se od partizana i antifašista nije čak ni razočarao. I zamislite, ni Ephraim Zuroff nije ga stavio na listu nacističkih zločinaca.
I kako cijeli taj njegov antifašizam završava? Posipanjem pepelom: “Moram priznati da sam se usprkos svom čvrstom antifašističkom opredjeljenju dao u nekoliko trenutaka zavesti tom atmosferom, osobito kada sam prikupljao novac za obranu među hrvatskim iseljeništvom”. Zaveo se atmosferom. Život je takav, zar ne?
DOBAR S PETRAČEM, BORAC PROTIV MAFIJE: S jedne strane, Hrvoje Petrač na proslavi izborne pobjede, pa Mesić na proslavi Petračeva rođendana, pa Petračev prijatelj Željko Bagić na važnim funkcijama na Pantovčaku u vrijeme dok je Gotovina davao intervju Nacionalu, pa prijateljstvo s Pukanićem kao Petračevim prijateljem… A s druge strane, rat protiv mafije. Rat protiv organiziranog kriminala. “Hrvatska neće postati Bejrut”. I sve to tek nakon ubojstva Ive Pukanića. I onaj odlazak na Pukanićev sprovod u društvu Petračevih sinova i prijatelja. Nekad je život stvarno takav, pogotovo u Hrvatskoj.
SURAĐUJE SA SRBIJOM, PRIZNAJE KOSOVO: Prvi je otvarao suradnju sa Srbijom, zbog toga nailazio na otpor notorno šeprtljave Račanove koalicije. Surađivao je s Vojislavom Koštunicom i Svetozarom Marovićem, otvarao tržište hrvatskim gospodarstvenicima, ispunjavao formalne uvjete EU za regionalnom suradnjom… A onda je sve to stalo. Odjednom je Mesić u stalnom ratu s Borisom Tadićem oko Oluje i izbjeglih Srba, zalagao se za priznanje Kosova, pa posjetom Prištini pred kraj mandata razjario Beograd. I sad je Josipović otprilike tamo gdje je bio Mesić prije deset godina.
MEDIJI ORUŽJE OD KOJEG SE POGIBA: Mediji su najveća Mesićeva priča. Bez njih on ne bi zapravo bio ni upola onako utjecajan. Plasirao je transkripte preko Nacionala, a velike priče preko Ferala. Svađao se s Ninom Pavićem, a prijateljevao s Ivom Pukanićem. Nazivao Jutarnji list “smećem”, Večernji list “ustašoidima”, Slobodnu Dalmaciju “pamfletom”. Prije koji tjedan jako se naljutio na svoj omiljeni Novi list, jer ga je novinar nešto isprovocirao u intervjuu. Sad je čak prvi puta prekinuo novinarski intervju. U međuvremenu, pomirio je Pukanića i Pavića, politički sponzorirao aferu Grupo, koristio medije za vođenje svojih ratova i plasiranje svojih teza, amenovao je postavljanje Vanje Sutlića na čelo HRT-a što je izazvalo najveći potop javne televizije u povijesti.
Mediji su bili njegovo oružje, od kojeg je znao i sam stradati. Najčešće je on koristio njih, a ponekad i oni njega, pogotovo kad je trebalo nastaviti tragovima njegovih izjava. I zahvaljujući medijima bio je deset godina najpopularniji hrvatski političar. Neki bi razočarano rekli, ujedno i zadnji medijski zanimljiv političar. Tko će sada s Josipovićem?
I ZADNJI PARADOKS: KAKO BI IZGLEDALA HRVATSKA BEZ MESIĆA: Neki kažu da bi bez njega bila još gora. Drugi tvrde da je mogao i morao učiniti još više. I to je najveći Mesićev paradoks. Nekako je stalno ostavljao dojam da je aktivniji nego što je uistinu bio. Da je kritičniji nego što je zapravo bio. Da je sposobniji, ozbiljniji, pošteniji, pravovjerniji, istinoljubiviji. A opet, nekad se čini da je zapravo uspio nadmašiti samog sebe. Dugo je deset godina na vlasti: ostavi traga na čovjeku, kao što prisiljava čovjeka da ostavlja tragove. Ali opet, takav je život. Možda bolje nismo zaslužili, a gore smo već imali.
Preuzeto sa www.index.hr