Mora da svaki čitalac ovog teksta zna barem jednu osobu starije dobi koja se suočila, ili se njena rodbina suočila, sa prilikama u Republici Srpskoj kad je u pitanju njega starih i nemoćnih osoba. Čovjeku dođe da se zapita da neće takve prilike možda dočekati i njega i može li iko da se osigura da pod stare dane neće završiti u nekom domu za stare osobe, zaboravljen, možda i uneređen, danima neokupan i nenahranjen po propisu. Lične priče ljudi svjedoče o starijima bez dostojanstva. To je svedočanstvo o još jednoj zaboravljenoj generaciji, koja je proživjela ne samo rat (ili dva) nego i mizerne penzije, nebrigu i oduzeto pravo na kvalitet života.
Na upit o visini naknade za tuđu njegu i pomoć u Centru za socijalni rad Banjaluka odgovaraju:„U skladu sa odredbama Zakona o socijalnoj zaštiti, iznos naknade za njegu i pomoć od strane drugog lica iznosi 41,00 KM, taj iznos je fiksan i nije se mijenjao u poslednjih 5 godina.“
Nekako je lako zaključiti – ovakva naknada ne može da pokrije ni dio osnovnih troškova osoba koje imaju potrebu za stalnim nadzorom i brigom. Cijena njegovateljice, a zapravo obično nestručne osobe koja traži bilo kakav posao, kreće se oko 400 KM i to je najniža cijena koja je u ponudi. Porodice su prinuđene da se same brinu o članovima koji to ne mogu da čine za sebe, da same pronalaze sredstva i vrijeme.
Iako nam Ministarstvo rada i socijalne politike Federacije BiH, kao ni Centar za socijalni rad Sarajevo još nisu odgovorili o trenutnoj visini naknada u tom entitetu, saznajemo da visine naknade zavise od stepena invaliditeta, pa je donedavno naknada za osobe sa stopostotnim invaliditetom iznosila 330 KM. Pitanje je otkuda ovolike razlike.
Da li uopšte postoji namjera da se stanje u RS promijeni? I vidi li iko ironiju u tome da čovjek čitav život pridonosi društvu u kojem radi i stvara i konačno, ukoliko nema novca za uslovne domove, ostane na milost i nemilost rodbine, centara za socijalni rad, naknada od 41 KM, bolnica sa lošim uslovima i domova za starije osobe koje niko ne preporučuje (što zbog cijena, što zbog nebrige)?
U Centru za socijalni rad dobili smo i o ovome poneku informaciju:
„Povećanje naknade je vezano za odavno najavljene izmjene Zakona o socijalnoj zaštiti. Zakon je trebalo da krajem 2008. godine bude u skupštinskoj proceduri, od čega se odustalo zbog nedostatka sredstava i nedovoljno jasno definisane obaveze plaćanja, odnosno odgovora na pitanje da li ovo pravo treba da bude finansirano na republičkom ili opštinskom nivou, sa kojeg se trenutno isplaćuje. Kako je uporedo sa pripremom novog zakona nastupila i recesija, tako je i pitanje novog zakona o socijalnoj zaštiti trenutno stavljeno u drugi plan iz opravdanih razloga. Sa trenutnim kapacitetima, lokalne zajednice su u stanju da isfinansiraju sredstva za korisnike.“
Kako se u Skupštini olako odustaje od zakonâ kada treba poboljšati standard građanja. Srećom, došla je recesija da pokrije neosjetljivost nadležnih prema ovoj ugroženoj skupini građana. Jer prije pet godina, otkad je cijena naknade 41 KM, nije bilo recesije. Sada postoje i zvučna i zamalo uvjerljiva opravdanja za sve propuste. U tome da su lokalne zajednice u stanju da isplate naknade možda ima istine, ali šta je sa informacijom od septembra prošle godine da neke opštine duguju ukupno 150 000 KM Socijalno-gerijatrijskom centru u Banjaluci, a među njima su Čelinac, Kneževo i Doboj. Nešto ne štima sa socijalnom politikom.
O Socijalno-gerijatrijskom centru u Banjaluci neki nemaju riječi hvale, dok je za ostale domove, poput Caritasovog Doma za starije u Banjaluci, osnovna primjedba da su preskupi. Razgovarali smo sa rodbinom nekih korisnika usluga, ali i sa direktorom Socijalno-gerijatrijskog centra. Dok su prvi ponešto nezadovoljni, direktor ističe da na rad osoblja značajnijih pritužbi od 310 korisnika, koliko ih je trenutno, nije bilo. Ostale pritužbe mahom dolaze od strane tzv. zavisnih osoba, ali to je, poručuje, razumljivo i Centar se uvijek trudi da ili odgovori na zahtjeve korisnika ili ponudi obrazloženje zašto zahtjeve nije moguće ispuniti.
Bez namjere da se sudi jednima ili drugima, bilo bi korektno da se izlože barem njihova iskustva, pa da svako izvuče zaključak za sebe. Unuka jednog od bivših korisnika usluga Socijalno-gerijatrijskog doma, Ivana, nije zadovoljna stanjem koje je tamo zatekla.
„Moj je deda sticajem okolnosti završio u domu i nije dugo bio tamo, jer je nakon par mjeseci umro u teškim mukama. Briga ili, bolje reći, nebriga o onima koji su tamo je strašna. Postoje dva paviljona, u jednom je stanje malo bolje, a u drugom nikakvo. Deda je, nažalost, bio u ovom drugom. Imao je plaćeno sve: lijekove, pelene i sve ostalo, a gotovo ništa od toga nije dobijao, osim injekcija za spavanje, jer im je valjda bio težak i zahtjevan. Išla sam svaki dan da ga nahranim jer nije mogao jesti sam i, naravno, nosila sam mu hranu. Kupanje je gore nego u nekim zatvorima – hladnom vodom, a ako se bune, tuku ih.“
Ivana ističe da među osobljem ima i ljubaznih osoba, ali da je ona većinom nailazila na neljubaznost i loše uslove u dijelu za zavisne osobe (koje ne mogu da se brinu o sebi). U drugom odjeljenju stanje je bolje, jer osobe nisu nepokretne i mogu više da se brinu o sebi. Sličnu priču smo čuli od još jedne sagovornice, koja takođe smatra da su uslovi loši, te priča kako je nepokretnima najteže, zbog čega je svakodnevno posjećivala oca, hranila ga zbog loše hrane u Domu, te brinula o njegovoj higijeni. Ako je zaista tako, postavlja se pitanje čemu onda služi novac koji korisnici uplaćuju za njegu i ko nadgleda rad osoblja.
Direktor ovog Centra, s druge strane, uslove u domu opisuje kao kvalitetne. Cijena se razlikuje prema kategorijama, pa je cijena smještaja i usluga za tzv. zavisne osobe 650 KM, a za nezavisne 590 KM, a određuje ga nadležno ministarstvo. Cijena uključuje smještaj, hranu, stručnu medicinsku pomoć, kao i usluge socijalnih radnika i sl. Potrebe za više osoblja su relativno male – potebno je nešto više socijalnih radnika i fizijatar.
Izgleda da je kod nas stanje ipak bolje nego u Velikoj Britaniji, što to nas naročito raduje. Naš sagovornik, koji je radio u Velikoj Britaniji kao njegovatelj, ispričao nam je o nekim nedostacima domova u toj zemlji.
„Najveći nedostatak je nedostatak osoblja, radne snage, jer na jednog asistenta ili medicinsku sestru dolazi i po 20 pacijenata, danju oko 10, što onemogućava pravilno održavanje higijene te su česte pojave poput bolesti češanja, rane od ležanja, nedostatak vremena da se svakog tretira adekvatno kao individuu. Dalje, često se desi da pacijenti vrše nuždu u krevetu, pa zbog toga po više sati leže u urinu, dok se tokom noći ne spazi da su mokri, jer ne može se svaki sat ići provjeravati i uznemiravati one koji spavaju, ali je i to, opet, posljedica manjka te radne snage.“
On takođe ističe da je neljubaznost osoblja znatno manje prisutna nego kod nas, da „u stvari, Englezi nisu skoro nikad bili neljubazni. Ono što je puno pozitivnije u Britaniji nego kod nas je i to što nema poklanjanja poklona doktorima ni osoblju, nema podmićivanja kao kod nas, to bih istakao kao nedostatak našeg mentaliteta, a prednost njihovog.“
Najranjivije kategorije stanovništva nisu bez razloga dobile ovo ime, pogotovo kad ih čine ljudi nemoćni da se brinu o sebi. Ali invalidi, penzioneri, oni koji osnivaju porodicu, žele da riješe stambeno pitanje ili su radili u firmi koja je propala; nesposobni da se brinu o sebi i oni bez ušteđevine i poznanstava, a koji žive u Republici Srpskoj – spadaju danas u kategoriju koja jeste heterogena, ali koju čine ljudi oduzetog dostojanstva. Ako si, pak, neka kombinacija ovih kategorija, penzioner i nesposoban da se brineš o sebi, možda, onda te tek nigdje nema.