(ne)Ljudi su me, za tih preko deceniju,
bezbroj puta napadali zbog mog psa, ili im je to, vjerojatnije je, bila samo
dobra isprika. Prijavljivali su me, širili lažne priče, te dramatizirali o
susretima sa mnom i mojim drugom. Tako su me na primjer, na društvenim mrežama,
prozivali da sam ludak, koji priča sa psom. Teško je navesti sve varijante u
kojima su me stavljali u nekakav samo njima razumljiv kontekst čovjeka i psa,
koji je prema njihovoj procjeni bio vrijedan prezira. Očito je, kako je to sve
usmjereno prije svega protiv mene, a ne protiv Cezara, ali kako god, narušavalo
je naš mir, naše druženje, opterećavalo nas u slobodi kretanja, igri, zabavi,
stvaralo napetost i tenziju. Oduzimalo nam mir, koji smo gradili u zajedničkom
sjedenju, lutanju, zurenju u prazninu.
Za tebe koji su možda ipak istinski
prezirao psa, a ne mene, činjenica, da je taj pas jedan od glavnih junaka moga
romana, svake pjesme unutar cijele jedne knjige poezije pod nazivom «Pseća
poetika», te obavezni motiv jedne ili više pjesama u drugim mojim knjigama
poezije, govori o vrijednosti i značaju tog psa. Vjerovatno, da ti, koji si ga
gledao s prezirom, nisi nikada bio niti sporedni motiv nekog osrednjeg vica,
anegdote ili doskočice, kojima se krate seoska prela. Nije Cezar bio samo motiv
književnih uradaka, već i aktivni sudionik društvenih događanja, te je tako,
revnosnije išao na građanske proteste nego ti vrli građanine, kojem je pas na
asfaltu jednak odbjeglom tigru ljudožderu. Visio je Cezar po kafićima,
kafanama, baštama ugostiteljskih objekata ili za šankovima. Kafana mu je, može
se slobodno reći, bila drugi dom. Živio je životom boema, o kakvome sanjaju
mnoge pijanice, kao konačnom odredištvu svojih ispraznih bančenja. Živio je
život.
Cezar je bio sugovornik vrijedan i šutnje
i monologa i dijaloga, u većoj mjeri nego su to mnogi ljudi koje susrećem.
Živio je u pogrešna vremene kao i mnogi od nas, zalutalih idealista, građana
Svijeta, kozmopolita, što ne gledaju u kožu ili krzno, već ispod njega, u
suštinu bitka i postojanja. Nije ga zanimala nečija religija, nacija niti rasa
ili seksualna orijentacija. Ljude je dijelio na one, što ga počešu oko slabina
ili one, koji ga tjeraju bez razloga.
Nema više Cezara. Otišao je u Vječna
lovišta. Sada juri prerijom pokraj Floka, Lunje, Snupija, Bijelog Očnjaka,
Hunda. Ostao sam sada usamljeniji nego ikada, u potrazi za pravim prijateljem,
onim duboko povezanim, što će znati, biti pored i šutjeti, kad šutnja vrijedi
hiljadu riječi. Ovo sam imao reći Tebi, koji ne podnosiš pse, jer misliš da od
njih više vrijediš i da tebi pripada svijet asfalta, kojim si oteo pseći svijet
prerije. Tebi, koji vjeruješ, da prije tebe ništa nije bilo i da poslije tebe
ništa ne treba niti postojati.
Tebi pak, koji si isključivo htio da
napakostiš meni, koristeći mog prijatelja, kao kolateralnu žrtvu u svom bespoštednom
pohodu, ciljajući na njega, kao moju slabu tačku, mjesto na kojem ćeš napraviti
pukotinu u oklopu nekoga, ko bi ti drugačije ostao nedodirljiv, želim napisati
par riječi, koje ti nisam ranije mogao reći, da ne bih komplikovao život moga
psa.
Zato evo sada, kada više njega nema,
čitaj šta budala koja šapuće psu ima da ti kaže:
«Misliš da me poznaješ, jer si me sreo u
prolazu između zgrada ili na izlazu sa pijace. Ti si od onih ljudi, koji imaju
teoriju o svemu, pa i o tome zašto se povukao Šobić ili zašutio Štulić.
Vjeruješ da su ti jasni moji krokiji ili aforizmi, što ih bacam ispod kafanskog
stola, obuzet transom susretanja usamljenog čovjeka sa nutrinom beskraja, što
otvara prostor ispred njega, pa je poput zdrobljenog jajeta, kojem su isisali
suštinu, poput čahure oraha, čije su meso iskljucale vrane na sofri kušanja
samoga sebe. Nije čovjek životinja već puno manje od toga, a moje ja, kao i
svako drugo, samo je još jedan par rogova u krdu izgubljenih, preplašenih duša.
Pa ipak, ma kako beznačajan, još uvijek
sam više do te zlobne iskre u tvome oku, ipak sam više od svih tih uvreda,
psovki i laži, koje ćeš rasuti vjetrometinom gradskog bulevara i seoskog
sokaka, pustinje što hara praznim životima apatične rulje, što je od vlastite
budućnosti digla ruke. Umivaš me katranom i oblačiš perjem, a ja ću, znaj,
poletjeti kao feniks! Ja nisam čovjek, već škuna nasukana na hridi tavorenja,
osuđena na doba bez plima i oluja, na sušu duha, na oseku slobode misli, riječi
i dijela, prikovana na obalu, na svijet kojem ne pripada.
Misliš da me poznaješ, jer si razmijenio
par pogleda sa mnom i tako mi uzeo intelektualnu i duhovnu mjeru. Rasipam se i
runim pred snagom i silinom tvoga primitivizma, pitajući se gdje su nestali svi
Veliki ljudi, gdje je miris, gdje matinela njihovog oslikanog svijeta. Zar sam
pred prazninom ničice padao, slaveći čovjeka, opjevavajući njegov naum o stvaranju
boljega svijeta?
Ti si klin, kojim su zakucali i razapeli
stih živog pjesnika, vjerujući da će nakon smrti njegove uskrsnuti veći i
bolji. Ti si spreman sve i svakoga žrtvovati na oltaru zabluda i vjerovanja da
su daleke tvoje granice, da si predmet i mjera svijeta. Za tebe su trube
Jerihona samo uvertira u krešendo tvoga prava na vlastito mišljenje i prava tog
prava da bude iznad svih drugih prava i prava svih drugih.
Sretan si ti što živiš ljubeći sebe bez
straha od pogrešnosti. Kako je samo Bog počastio vas glupe!»