Ovo je
priča o sretnom čovjeku koji “ne mora raditi nijedan dan u životu, jer je
izabrao posao koji voli” (Konfučije, kineski filozof i socijalni reformator,
prije 2500 godina).
SIHOLZ, sa sjedištem u Doboj Jugu, nije samo
naziv firme Sulje Ibrahimovića iz Tešnja. Tih šest slova odavno su za njega prevazišle
simboličnu vrijednost (njem. erinnerungswert).
Šta, dakle, znači
“SIHOLZ”?
Podrazumijevajući
da znamo šta na njemačkom jeziku znači ‘holz’ (drvo), onda SIHOLZ prevodimo sa ‘Suljo-Ibrahimović-drvo’.
‘Suljo Ibrahimović’ i ‘drvo’ u istoj rečenici,
zapravo u istoj
riječi. Zašto je to
prirodno, da prirodnije ne može biti? “Zato što se ovdje radi o romantičnoj
ljubavi prema drvetu”, kratko kaže Suljo. “Ljubav je najveća sila na svijetu i
može pomjerati planine”, dodao je.
Želi biti sretan, a ne bogat
Sasvim je sigurno
da bi Suljo Eskimima mogao prodati led. To se, naravno, kaže za onog koji može
prodati bilo šta, bilo kome. A Ibrahimovićev SIHOLZ Skandinavcima prodaje – skandinavski namještaj.
Luksuznim namještajem iz svoje male bosanske tvornice opremio je Parlament Kraljevine
Danske, te Aerodrom, Mašinski fakultet i Bolnicu u Kopenhagenu. “Nisam ja
nikakav lukavi trgovac, ja samo u proizvodnji koristim tajni sastojak koji se
zove ljubav”, citira Suljo sam sebe.
I kada se ženio
Zinaidom, bilo je to iz ljubavi. Danas u njegovoj obitelji vlada prava demokracija. Svom sinu i kćeri dao je potpuno
odriješene ruke, rekao im je: “Djeco, vaši vršnjaci bježe u inostranstvo. Ako
tamo vidite perspektivu i svoju sreću, slobodno idite i vi. Slušajte svoje srce
i sigurno nećete pogriješiti”. Ali, njegovi Ajdin i Ismina već su se zaljubili
u drvo: “Bio si uz nas kad je bilo najteže, sad smo mi s tobom!” Suljino srce
naraslo je k’o kuća kad je vidio da će mu djeca nastaviti obiteljsku tadiciju
obrade drveta. Glas mu je podrhtavao dok je govorio o sreći kojom ga je Bog
podario. “Želim”, kaže nam na početku, “da se ispričam zbog brutalne iskrenosti
i sentimentalnih ispada kojih će u ovoj ispovijesti sigurno biti. To za neke
ljude može biti nepristojno, a ja samo imam potrebu da iskažem emocije iz kojih
je ovo nastalo. To je smisao mog života.
Nekima će možda sve zvučati i patetično, ali baš me briga”.
Shvatili smo:
Ibrahimović ne pripada onoj (pohlepnoj) grupi biznismena koja bi zbog novca
prodala i rođenu mater. Na njegovoj listi prioriteta nalaze se druge
vrijednosti. Glavni junak ove priče prije svega želi biti ispunjen i sretan, a
ne bogat. “Duša na mjestu”, a ne “puni
džepovi” – njegov je životni moto. Baš zato treba ispričati priču o Sulji
Ibrahimoviću; konačno: on bi mogao biti jedan od razloga zbog kojih će se neko
možda predomisliti i odustati od selidbe iz ove zemlje.
Zbog svega toga,
a prvenstveno zbog (vidjeli smo) tajnog sastojka
koji koristi u proizvodnji, komadi SIHOLZ-ovog
namještaja od masivnog drveta izgledaju kao prava mala umjetnička djela.
No, ova ljubavna
priča ima i svoj početak.
Prvu stolicu napravio sa deset godina
Suljo Ibrahimović
ima skoro 50 godina i nije postao majstor svog zanata preko noći. Stolarstvo u
njegovoj obitelji ima tradiciju dugu šezdeset godina. Da je kojim slučajem
Suljinom ocu Munibu i djedu Sulji, dok su bili živi, neko rekao da će im sin,
odnosno unuk, dogurati
dokle je dogurao – oni bi sigurno odmahnuli rukom. Danas
bi pucali od ponosa i plakali bi od sreće, jer je to ‘dijete’ doguralo do Danske, Njemačke, Švicarske, Rusije
– čak i Amerike. U tim zemljama se, naime, nalaze fini komadi namještaja
proizvedeni u SIHOLZ-u, maloj
tvornici Suljinog unuka, a Munibovog sina – Sulje Ibrahimovića. Snovi se
ostvaruju, zar ne?
“Stvarno, nisam
ni sanjao da će naša mala stolarska radionica dosegnuti ove visine. Moj otac
Munib zarađivao je za život kao građevinski radnik u državnoj firmi u Zenici, a
stolarska radionica kod kuće više mu je bila kao hobi. Uživao je radeći u njoj,
ali dopunjavao je tako i kućni budžet. Ja sam bukvalno puzao kroz piljevinu,
bio sam sretniji nego u snijegu”, priča sa sjetom Ibrahimović.
Svoju prvu
stolicu Suljo je napravio kada je imao deset godina. Bila je to popularna
‘štokrlja’, tradicionalna stolica bez naslona.
“Bio sam treći
razred osnovne. Pravio sam tu stolicu cijelih deset dana, oponašajući oca u
radionici. Trčao sam iz škole kući, zanemarivao domaću zadaću (mada sam bio
odličan učenik); ni ručak mi nije bio napameti. Samo se presvučem – pa u
radionicu. Bila je tu samo jedna stara mašina, radio sam sve ručno, tako da su
jagodice sa mojih dječijih prstiju u jednom trenutku nestale, izlizale su se.
Ali šta je to naspram zadovoljstva tog rada sa drvetom! Nisam spavao od
uzbuđenja! Kada sam konačno izradio štokrlju, ocu se oteo uzdah zadovoljstva,
glasno se nasmijao, a onda okrenuo glavu da mu ne vidim suze”, sjeća se Suljo.
U tom trenutku, njegovom ocu Munibu duša je došla na svoje mjesto: nije više
osjećao tako veliku tugu zbog odlaska drugih dvoje djece u inostranstvo prije
više godina.
U ratu izrađivao košnice
Kada je završio
osnovnu, Suljo upisuje srednju vojnu školu u Mostaru. Želio je biti pilot, a
uzor mu je bio rođak koji je pilotirao na MIG-u 21. Brzo shvata da “to nije to”
i prebacuje se u Saobraćajnu, a potom i Mašinsko-tehničku školu u Doboju. Sve
vrijeme je asistirao u stolarskoj radnji kod oca u Šijama (općina Tešanj). Već
tada, njegovi stariji sestra i brat odavno su bili u inostranstvu, otišli su
trbuhom za kruhom. U stolarskoj radnji radili su njih troje – Suljo, njegovi
otac i majka Hatidža. Onda počinje rat i Suljo se sa sedamnaest godina
prijavljuje kao dobrovoljac.
No, i u toku
rata, Suljo Ibrahimović je radio s drvetom. On je, naime, strastveni pčelar, pa
je za svoje pčele izrađivao košnice. “Radio sam to sa posebnim guštom”, kaže,
“jer sam, kao i moj otac, zaljubljen i u pčele i u drvo”.
Kad je rat
završio, Suljo je 1996. godine uniformu zamijenio radnim odijelom. Radio je u
svojoj (obiteljskoj) stolarskoj radionici, a paralelno i u drugim firmama. Tako
je samo četiri godine kasnije (1999.) vodio stolarske odjele u nekoliko firmi,
bio je šef proizvodnje u firmi Fami-Trade
(Šije, Tešanj), odakle odlazi u Koprom u
Maglaju, gdje je ustrojio proizvodnju (stolarija/namještaj). U Fami-Trade-u mu je stolarski stroj odsjekao dva
prsta. “Sve za ljubav”, smije se Suljo u duhu crnog humora, „sve ide u radni
staž”.
Radio sa svjetski brend
Te (2001.) godine
“kada je za ljubav žrtvovao dva prsta”, i kada mu se rodio sin, dogodila se
ključna prekretnica u životu Sulje Ibrahimovića. Zaposlio se u firmi NORDENT, čiji je vlasnik, Nizozemac Gjalt
Pilat, potpuno promijenio lokalni pogled na mogućnosti rada s drvetom. „Zapravo
nam je otvorio oči. Naučio nas je kako od drveta napraviti lijepe komade
namještaja i kako u tome uživati. Tek tada smo svi mi na ovim prostorima
progledali i postali svjesni ljepote kojom drvo zrači”. NORDENT, odnosno Pilat&Pilat, zapravo su bili svojevrsni inkubatori svih
desetak pogona (i pravih tvornica) na široj tešanjskoj regiji koji danas
proizvode luksuzni namještaj od masivnog drveta. Zato Tešanj zauzima visoko
mjesto na europskoj mapi proizvođača stilskog dizajnerskog (premium)
namještaja. To se najbolje primijeti na velikim europskim sajmovima, na kojima
su štandovi tešanjskih proizvođača namještaja – i to nije nikakvo pretjerivanje
– među najposjećenijim. Neki brendovi čak su stekli i svjetsku slavu, kao
naprimjer Artisan, u koji je Suljo Ibrahimović prešao
nakon osam godina rada na šefovskim pozicijama u NORDENT-u. Artisan,
recimo, oprema Starbucks
kafiće, ima prodaju u Kini, Japanu, Južnoj Koreji, Tajvanu, Meksiku, Singapuru,
Australiji, itd. Premium namještaj iz Artisana potpisuju vodeći svjetski dizajneri, a u BiH biste
morali izdvojiti tri mjesečne plate ako biste željeli imati njihovu nagrađivanu
stolicu.
Ovako radi Artisan: uveze sirovinu orahovog drveta iz
SAD-a, zatim od toga proizvede namještaj s potpisom, a onda taj (gotov) proizvod proda nazad u Ameriku
po deset puta većoj cijeni. Deset puta! Ko umije – njemu dvije!
Ibrahimović je u Artisanu uspostavio temelje proizvodnje, bio je tehnički
direktor – zapravo, bio je “tetka za sve”. Konačno, Suljina epizoda u Artisanu važna je za našu priču kako bismo
pojmili razmjere njegovog majstorluka. Taj čovjek je meštar, maestro, virtuoz;
od drveta proizvodi ljepotu, sklad, simfoniju. On je umjetnik. Sretan čovjek.
Ako mu zavidite, ljudski je. Opraštamo vam.
Zvijezda je rođena: SIHOLZ!
Suljo Ibrahimović
se u Artisanu zadržao nepunih pet godina. Showtime je nastupio 2011. godine kada je osnovao
SIHOLZ. Imao je samo 33 godine. Njegova
prvobitna zamisao sa novoosnovanom firmom bila je skromna. Želio je da samo
malo bolje opremi svoju stolarsku radionicu. „Ali, sve se otelo kontroli”,
smije se.
Ulažući sve svoje
prethodno iskustvo, Suljo je prvi komad dizajnerskog namještaja proizveo za
samo godinu dana. Bila je to, očekivano, stolica, a prve reakcije bi se mogle
opisati jednom riječju: wou! Brzo
je postala bestseler. Kako?
“Sve je slučajno
ispalo. Prijatelji iz Njemačke su mi došli u goste, a ja sam im se odmah
pohvalio sa svojom stolicom. Kada su je vidjeli, odmah su predložili da je
ponesu u Njemačku u jedan salon namještaja, pa da vidimo šta će se desiti. I
desilo se čudo!”, prisjeća se Suljo događaja od prije jedanaest godina. SIHOLZ je u roku dva dana dobio mail u kojem
njemački prodajni salon naručuje 30 stolica. “Mi tada nismo ni znali kolika je
vrijednost naše stolice na svjetskom tržištu, a vrijedila je tada 1.500 KM
(danas bi to bilo otprilike oko 2.500 KM). To je za nas bilo ogromno, s obzirom
da smo mi u to vrijeme radili neke male poslove. Nisam mogao zaspati tri dana
od radosti: bilo mi je nestvarno što je taj dizajnerski komad izašao iz našeg
malog pogona i što je izazvao toliku senzaciju. Sjećam se da sam tada rekao
supruzi Zinaidi da me uštine, kako bih se uvjerio da je to java i da ne sanjam”,
nastavlja Suljo sa sjajem u očima. Priznao je na kraju da je godinama imao
proročki san: “Sanjao samo ovo više puta, ali nisam smio nikome reći”.
U početku, SIHOLZ
je imao samo osnovne mašine u stolarstvu, jer su CNC mašine za ovu firmu
bile finansijski nedostupne. Nisu imali ni tzv. beskontaktnu šlajfaricu, bilo
je dosta ručnog rada i brušenja. “U firmi nas je tada samo trojica radilo.
Dosta pažnje smo posvetili toj stolici od početka do kraja. Nakon toga, krenule
su narudžbe, pa smo napravili naš prvi sto. To su i dalje naši počeci, još
uvijek smo manufaktura u kojoj preovladava manuelni rad. Kada smo nas trojica
napravili posla za dva mjeseca u vrijednosti
50 hiljada maraka, to je bila naučna fantastika. Nije tu puno para ni ostajalo,
nije bilo neke dobiti – s obzirom da je skoro sve bio ručni rad, ali ja sam bio
prezadovoljan. Nije novac poenta, već unutarnje zadovoljstvo, ispunjenje. Neki
to zovu ljubav, a ja sam jedan od njih. Radili smo to s dušom, s voljom, i
znali smo da će rezultati doći”, uživio se Ibrahimović.
Stolica iz 2012.
godine u SIHOLZ-u se više ne proizvodi, jer se dizajn
mijenja. Od tada, međutim, u toj firmi ništa više nije bilo kao prije. Suljo je
odmah zaposlio pet novih radnika i kupio dvije stolarske mašine. Firmu je tada
iz obiteljske kuće premjestio u Industrijsku zonu Bukva u Tešnju. Zaposlio je
još četvero radnika, pa još četvero… SIHOLZ više nije samo manufaktura, to je prava tvornica.
“I onda je
krenula masovnija proizvodnja, za nas
masovnija – jer je 100 dizajnerskih stolica za SIHOLZ tada bila masovna proizvodnja”, kaže Suljo.
Sin Ajdin je već expert, proputovao cijelu Europu
SIHOLZ-ov
uspjeh odjeknuo je na
tržištu, ali ne preko reklamnih kampanja (jer Suljo nije ni imao tu stavku u
budžetu), već se dobar glas širio od usta do usta. Došli su na red enterijeri,
a usput su radili i pojedinačne komade namještaja. U početku su to bile BiH i
Hrvatska, a ubrzo Švicarska i Njemačka (namještaj i enterijer).
“Prvi naš posao u
BiH bio je vinski podrum restorana Robinzon na
jezeru Modrac. Njega smo kompletnog dizajnirali i opremili, a feedback je ponovo bio sjajan”, kaže Suljo
Ibrahimović. Sve je, dakle, išlo preko prijatelja i preporuka. “Ali, pazite”,
uključuje se u razgovor Suljin sin Ajdin, “svaki naš projekat urađen je na
drugačiji način, originalan je. Osim toga, mi proizvodimo ograničene količine
pojedinačnih komada premium namještaja – što je više prednost nego mana, jer se
radi o originalnim i (skoro) unikatnim komadima luksuznog stilskog namještaja”.
Ajdin Ibrahimović
(23), tipični pripadnik Generacije Z, završio je ekonomski fakultet i upisao
magisterij. Još dok je studirao, otac ga je bacao u vatru i samog ga slao u Švicarsku, Nizozemsku, Hamburg i
Kopenhagen po četiri-pet dana; proputovao je pola Europe. Ajdin je prošao
kompletan tehnološki proces – od odlaska u šumu, biranja trupaca, sušenja i
dobijanja poluproizvoda i daske koja se obrađuje na pilanama – do dolaska tih
poluproizvoda u SIHOLZ.
Suljo kaže da njegov sin u malom prstu
ima crtanje, mjerenje, grubu i finu obradu, te montažu, odnosno sklapanje
gotovih proizvoda.
Izvoz: 95 posto
“Rasli smo, i
2018. godine se iz Industrijske zone Bukva selimo u Doboj Jug, gdje smo
sagradili vlastitu proizvodnu halu. Opremili smo se najnovijom tehnologijom i
CNC mašinama, ali je presudan bio naš majstorluk. Ljudi su uvijek najvažniji,
ne strojevi. Raširili smo krila. Krenule su ozbiljne narudžbe. Kupci su počeli
posjećivati firmu. Zadnjih osam godina izvozimo 95 posto proizvodnje. Naših
dizajnerskih komada stilskog namještaja od masivnog drveta ima u čitavoj
Europi, pa i u SAD-u. Mi i dan danas nismo velika firma, tu je dvadeset ljudi,
ali – ponavljam – pravih majstora svog zanata. Svi radimo sa dušom. Prosječna
starost zaposlenih u SIHOLZ-u je
29 godina”, pripovijeda zadovoljni Suljo Ibrahimović.
Najveće tržište: Danska
Na tržište
Kraljevine Danske, gdje SIHOLZ ima najveću
prodaju, Suljo Ibrahimović je (ponovo) ušao preko prijatelja koji živi u
Kopenhagenu. Iako je znao da je Suljo mađioničar sa drvetom, prijatelj mu je
prvo našao nekoliko poslova manjeg obima.
“Bez obzira na to
što smo bili baš dobri, ipak me je dodatno testirao sa rokovima i ekstra
kvalitetom. Tek onda je imao hrabrosti da me uvede na Aerodrom u Kopenhagenu.
Naravno, sami Danci su provjerili moje reference u Njemačkoj. Na tom Aerodromu
se, dakle, nalazi SIHOLZ-ov
namještaj i (zahtjevne) akustične obloge. Sve sam im isporučio kao gotove
proizvode uz popratnu tehničku dokumentaciju. Onda su nas tražili i sa
Mašinskog fakulteta i Bolnice u Kopenhagenu, za koje smo također proizveli
namještaj po narudžbi”, priča Ibrahimović.
Dok je opremao
Aerodrom u Kopenhagenu, u Suljinu firmu u Doboj Jugu bukvalno je banula
delegacija iz velikog danskog proizvođača namještaja Ferm LIVING, za kojeg su baš u to vrijeme rađeni
probni uzorci. Znali su šta SIHOLZ proizvodi
i još ranije se uvjerili da se radi o top kvaliteti. Šta su još željeli znati? Prošla
su dva mjeseca i Suljo ih je već bio zaboravio, a onda je u njegovu firmu stigla
službena elektronska pošta. „Znate li šta su mi tada napisali u mailu? Obišli
su, kažu, još neke slične tvornice u Sarajevu i drugim gradovima, i odabrali SIHOLZ da radi za njih. Kvalitet nije bio
sporan, napisali su, ali ono što je presudilo bila je slika i atmosfera koju su
zatekli u našem pogonu: bili su fascinirani potpuno čistim i urednim okruženjem,
radnicima koii imaju modernu zaštitnu opremu, maske i radna odijela, ali i
antifone na ušima. ‘Kao da smo došli u neku dansku firmu’, priznali su
oduševljeni Danci iz renomiranog Ferm LIVING-a”,
ponosno priča Ibrahimović.
Nakon toga, SIHOLZ je dobio još nekoliko kupaca iz Danske,
a kruna je bila kada im se javio VIP,
poznata danska dizajnersku kuća koja dizajnira i plasira premium namještaj
širom svijeta.
„U Kopenhagenu se
od prvog dana osjećam kao kod kuće, ima tu neka tajna veza”, kaže Suljo i
u humorističkom tonu nastavlja: „Vjerovatno sam u prošlom životu živio u tom
gradu”.
I u Parlamentu
Kraljevine Danske nalazi se namještaj iz Doboj Juga. “Da budemo pošteni do
kraja, naš namještaj se nalazi i u Predsjedništvu BiH, dvije komode”, ponovo
upada u razgovor Suljin sin Ajdin, i dodaje: “Dobili smo još upita, vjerovatno
hoće još. Radili smo i hotel VEMA u
Visokom, čijim su (“Kota”) dizajnom svi oduševljeni. To je renomirani hotel sa
četiri zvjezdice sa heliodromom, a vlasnik je poznata visočka kompanija
‘Suša’”.
Kad smo već kod
Ajdina Ibrahimovića, on je zadužen da u 2024. započne novu eru u razvoju
kompanije SIHOLZ, d.o.o. To znači lansiranje vlastite
kolekcije namještaja koja će dobiti svoje zaštićeno ime. Novi brend promoviraće
se na domaćim i inostranim specijaliziranim sajmovima.
Ajdinova sestra
Ismina već šest godina vodi kompletno knjigovodstvo u obiteljskoj firmi.
Nezamjenjiva je.
“Šta je
smisao života?“
Vrijedi
li, na kraju, ona kineska poslovica s početka?
Ali, nije
kraj.
Kada nam
se u toku razgovora pridružio Suljin sin Ajdin, otac ga je zagrlio i poljubio.
Nije to bilo samo reda radi; to je njihov uobičajeni način pozdravljanja, bez
obzira na to što se viđaju svaki dan. “Ali bez naših majstora ničega ovog ne bi
bilo”, pošten je Suljo, i ponosno dodaje: “Moji radnici i radnice ne odlaze, ne
mijenjaju firmu, rade sa guštom, svi su tu skoro po deset godina. Šta da vam
kažem… Možete li osjetiti tu energiju?”.
Osjetili
smo je, pobogu!
“Šta je
smisao života?”, pitanje je svih pitanja.
“Ljubav.
To je moj konačan odgovor”, kaže Suljo Ibrahimović.
(Tekst
je iz knjige LUKAVI BIZNIS, autor je Hajrudin REDžOVIĆ)