Kad sam dogovarao intervju s Goranom Bogdanom, imali smo na umu samo dvije lokacije – kod njega ili kod mene pa, kako sam ja stariji, dogovor je pao da se nađemo u mom stanu. No na dogovoreni je intervju kasnio nekoliko sati, nisam se živcirao jer sam znao da vrti neki svoj filmski “muving”. I doista, javio mi je da mu je najprije pauk odnio auto pa da mu je iskrsnula kupnja nekakvog usisavača i ručak s djevojkom, a kad je kucnuo na vrata i ušao, shvatili smo da mu je desna čizma “zinula”. “Vidi je, k’o u Charlieja Chaplina”, rekao je, i srećom nije ponudio da je skuhamo i pojedemo kao u filmu „Zlatna groznica“. No onda se smrknuo jer je čuo razočaravajuću vijest. Naime, upravo je bilo objavljeno (ponedjeljak, 30. studenoga) da je srbijanski kandidat za Oscar službeno „Dara iz Jasenovca“, i to na opće iznenađenje, jer očekivalo se da će Srbija kandidirati film „Otac“, u kojemu je Goran odigrao maestralnu ulogu i zaradio nominaciju za najboljeg europskog glumca.
Kakav je sada tvoj primarni osjećaj – jesi li bijesan, tužan, razočaran?
Tužan sam i razočaran, ne želim biti bijesan. Jer tko zna, možda se i varam, možda stvarno nismo bolji, a da ne griješim dušu, „Daru iz Jasenovca“ još nisam ni pogledao. Zapravo, film je pogledala šačica ljudi jer nije ni imao premijeru u Srbiji. No svakako je to važna tema kojom se treba baviti, dapače, smatram da je Hrvatska trebala raditi takav tematski film jer to je hrvatska katarza. Ispadam sada pristran što sam navijao za „Oca“, ali i jesam pristran, jer na ovu situaciju gledam kao filmski radnik, kao čovjek koji promovira srpsku kulturu, naravno i hrvatsku i bosansku, jer ja promoviram dobru kulturu i dobar film. Da sam neki neutralan filmski djelatnik koji nema veze s „Ocem“, pitao bih se kako to da film koji je dobio dvije nagrade u Berlinu, od toga je jedna nagrada publike, a zna se da Američka filmska akademija više voli filmove koji su okrenuti publici nego art filmove, nije dobio šansu da ide u grotlo za Oscar. Pogledat ću “Daru”, ali strah me da ni nakon gledanja neću promijeniti mišljenje. No navijam za nju, dabogda osvojila Oscar.
Misliš li da je u perspektivi neka druga koprodukcijska zemlja mogla kandidirati “Oca” za Oscar da se znalo ranije da to neće učiniti Srbija? Možda Hrvatska?
Jutros je objavljena odluka, a sutra je zadnji rok, dakle nije bilo prostora ni za kakvu akciju. To dovoljno govori o namještenosti i korumpiranosti sistema. Mogla je, naravno, i Hrvatska kandidirati “Oca” da smo imali malo više vremena, da smo znali što se kuha, možda bi se i ta opcija forsirala. Mogli smo tražiti drugi način da se pojavimo u toj utrci, ali uljuljali smo se i bili sigurni da će to učiniti Srbija. Nekako sam dojma da je u svim zemljama regije vladao opći konsenzus oko ovog filma.
Da, jer progovara o stvarnom, ljudskom problemu, obično se balkanski filmovi bave „velikim“ temama, sukobima i ratovima, koji ne diraju filmsku publiku.
Ako je našem podneblju ta povijest toliko važna, ajmo stati i ajmo je lustrirati. Jer ovo je gnojna rana i bojim će da će gangrena preuzeti cijelo biće. I nitko ovdje predano ne radi za dobrobit čovjeka. Vidim samo geste, groteske, planove i nacrte koji nikamo ne vode, koji nemaju cilja i nikome nije jasno što je na kraju tih planova. Svaki plan ima neki cilj, ali ja ga kod nas ne vidim. Možda sam glup, možda mi nedostaje dosega, ali ja ne vidim što mi to želimo i gdje se vidimo za pet godina.
Prije ove loše stigla ti je sjajna vijest – da si nominiran za najboljeg europskog glumca. Je li ovakva vijest isključivo radosna ili je i opterećujuća, jer, ako ne pobijediš, mogao bi se osjećati i gubitnikom. Kao Hrvatska nakon finala u Rusiji…
Kod mene je bio dominantan isključivo osjećaj sreće. Jer ja sebe po cijele dane učim da budem što objektivniji, racionalniji, da se ne zanosim, da budem razuman, jer tako je lakše živjeti i tjeskobe su manje. Ima dosta varijabli u ovom društvu koje me čine tjeskobnim, a meni je cilj da budem sretan. Svjestan sam kolike su mi šanse i da su one male, ali prvenstveno sam sretan što sam već tamo. Maštam o pobjedi, ali neću biti razočaran ako ne pobijedim.
Na dodjelama Oscara i najveći glumci teško skrivaju neugodu i razočaranje kad ga ne dobiju…
Prolazi mi ta slika kroz glavu. Prijenos će biti uživo, a ja se već sada pitam kakvu ću facu namjestiti u bilo kojem scenariju. Moram to izvježbati.
Europski Oscar dobiva na snazi, sve se više gleda azijski film, a „Parazit“ je lani berbom Oscara dao vjetar u leđa neameričkoj kinematografiji. Osjećaš li u tom ambijentu priliku za sebe, ali i za proboj kvalitetnog filma?
Od 80-ih svijetom dominiraju blockbusteri u industriji zabave, a prvi se put devedesetih dogodilo da je trgovina ideja prestigla trgovinu sirovih materijala. Danas industrija ideja, intelektualnog vlasništva, generira više dobra nego cjelokupna svjetska razmjena robe i dobara. Dakle svijetom vlada nova industrija. S druge strane, neoliberalizam stalno teži neofeudalnom sustavu i što dulje traje, teže ga je pobijediti. Zato današnji novopečeni bogataši čvršće drže moć nego što su ih po krvnim zrncima prenosili feudalci. Ti neoliberalni elementi umijeća ostanka na vlasti sve su razvijeniji i snažniji, oni se razvijaju brže nego rušilački, koji paralelno nastaju. I zato kultura, i filmska kultura koju spominješ u pitanju, tu ostaje kao jedini način borbe koji još tinja poput olimpijskog plamena. Ja nemam ništa protiv sapunica, cajki, sve je to za nekoga, u hranidbenom lancu ljudske duše svaka pčela ima svoju ulogu. Ali, kao što invazivna vrsta kada dođe na neko novo tlo uništava floru i faunu, tako bi, kada bismo pustili te neoliberalne invazivne vrste da zavladaju našim životima, one pojele sve naše duševne elemente. I zato kulturu moramo čuvati kao posljednju liniju obrane, koju ne smije pojesti neoliberalni kapitalizam kao društvena invazivna vrsta.
Kad je „Otac“ imao zagrebačku premijeru, netko je napisao da je to balkanski „Pariz-Texas“, ali meni se čini da je to više balkanski „Levijatan“, u kojemu mali čovjek neuspješno vodi borbu protiv korumpiranog sustava. Čudno je da takve teme nisu prisutne na hrvatskom tržištu. Recimo, u posljednjoj kampanji nametnula se tema nerođene djece, a o rođenoj – siromašnoj, djeci bez roditelja, djeci s poteškoćama u razvoju – nitko ni riječi?
Bavljenje ideologijom stvara iluziju veličine – kad imaš mišljenje o nečemu, tebe to čini važnim, proizvodi ti bijes. To je kao navijački poriv. I tada u čovjeku pobjeđuje osjećaj stava o ideji, ali ideja za koju se bori gubi se u tom njegovu bijesu. Ta ga tema maskira i udaljava od srži. To je poput droge, ona obuzima čovjeka. I stavlja mu uzuse. U bijesu se oči stisnu. Čovjek ne vidi. Vrlo brzo nađeš se kontra samoga sebe. Te velike zanosne ideje opravdavaju nedjelovanje, neobrazovanje, jer čovjeka naizgled čine jakim. Teže se baviti rođenom djecom nego nerođenom. To zahtijeva puno jer postoji mogućnost neuspjeha, a ona te može dovesti do poraza, borio si se, a izgubio. Jedna afrička poslovica kaže: „Pobjede i porazi u rukama su bogova.“ Mi smo zaboravili da se borba vodi da bi se pobijedilo, a ja u ovom našem društvu vidim samo zavijanje na Mjesec bez cilja. I puno bijesnih i nezadovoljnih ljudi koji su stalno u grču, bore se za nešto što nema svrhu.
Spadaju li u takve borbe bez cilja i prosvjedi protiv mjera od pandemije? Kad bi im cilj bio čisto slobodarske naravi, kad bi to bili slobodoumni ljudi kojima je doista sloboda ideologija, važnija i od vlastita zdravlja, bilo bi donekle i razumljivo, ali što kad to kaže skupina koja ne želi nositi masku jer im se to ne da, koja ne želi čuvati svoje djedove i bake jer su lijeni za to?
Mi se stalno kunemo u neku našu povijest, naše bake i djedove, naša stoljeća, a na ovom jednostavnom primjeru padamo. Nama je lakše čuvati pokojne pretke nego žive bake i djedove, držati se nekih minimalnih mjera. Tu pucamo. A puna su nam usta brige za naše grobove. Kada dajem intervjue, uvijek se pomalo pitam što će javnost reći, i gdje je onda tu sloboda? Sad će mi opet netko skočiti za vrat, ali to je slično kao u komunizmu kada se ubijalo slobodoumlje. Isto to neslobodno uvijek nađe svoj put i egzistira. Zar nije smisao diskursa i razgovora da imamo različita mišljenja? Zašto mrziti neistomišljenika? I kad se dogodilo da mi slijepo vjerujemo nekom debelom Amerikancu iz Oklahome, koji ima 50 godina, živi s mamom i iz svoje sobice piše o teorijama zavjere. I da ljudi vjeruju njemu, a ne uzusima akademske znanosti? Mi ne vjerujemo cjepivima, ali vjerujemo nekom polupismenom manijaku i tako pljujemo na temelje društva, na ono što smo zajedno sagradili da nas sve zajedno čuva. Trump je dokaz da to prolazi. Mene je ozbiljno strah za današnjicu, za zbilju. Ovo je andaluzijski pas, ludilo mozga.
Vratimo se na trenutak još na „Oca“. Sam završetak filma vrlo je zanimljiv jer govori o tamnoj strani siromaštva – zapravo svi gledamo siromašne kao anđele, poštenjačine, no u završnici ovog filma vidimo kako susjedi glavnog lika pljačkaju njegovu kuću u trenutku dok on vodi bitku života. Jesmo li zapravo duboko u zabludi kada poštenje, dobrotu i ideale pripisujemo ljudima po materijalnom bogatstvu?
Mi smo društvo dojmova, paralizirali smo svoje receptore promišljanja i stavili ih u neke jeftine ladice. Olako skačemo u donošenju sudova. A sud je možda najviša kategorija intelektualnog razvoja. Mi glasno govorimo protiv bogatih, a za siromašne, dok se u intimnome sebi stidimo siromaštva i ulizujemo bogatima. Bipolarnost jedinke. Intimno se bojimo siromašnog čovjeka kao kuge i osuđujemo ga negdje u podsvijesti jer nije uspio. Brat ti je, susjed, sunarodnjak, Hrvat, a ispao je šonjo, slab, nije uspio. Neoprostivo.
Poznato je da si prijatelj s dalmatinskim episkopom Nikodimom. Što vas je spojilo?
Ja ne biram prijatelje po temama, biram ih po onome što oni emitiraju kao ljudi. Nikodim mi je jedan od najdražih i najbližih prijatelja, on je divan čovjek. Ja ga volim. Ono što radi divno je, on je Božji čovjek. Sada će me netko nazvati izdajnikom zbog toga – ali on je meni kao Isus Krist. Jer ja ne mislim da je religija loša, samo mislim da je iščitavanje religije pogrešno. U srži Isusove poruke nema ničega lošega. Ali ljudi se iz manjka svoje veličine punim žarom zanose idejama, strankama, klubovima. A žar je tako divna stvar za prikrivanje istine, ulijeva osjećaj pravde. I lako je i ubiti u to ime. A greška je počela u iščitavanju. Čim kažeš „ja mislim“ s velikim ja, to ubija misao, to je proces koji nema završetka. I onda smo u ratovima, onda smo Aleksandra Zec, Dretelj, Jasenovac, Bleiburg, onda smo sve.
Nedavno je u Sarajevu eskaliralo oko mise za bleiburške žrtve, kakav je tvoj stav prema tome, treba li Crkva moliti za zločince ili samo za dobre?
Moli za svakoga, moli i za žrtvu i za zločinca. Nije blasfemija. Naš narod ima problem što nasljeđuje Edipove komplekse od naših starih. U manjku naše snage da se suočimo s figurom oca, kad smo slabi, kad puknemo i ne uspijemo „ubit oca“, mi mu se počnemo ulizivati i na svoja pleća uzimamo njegov Edipov kompleks. Mi ljubav prema bližnjem, prema ocu, brkamo s ideologijom. Zato i uzimamo njegovu ideologiju da bismo se ulizali figuri s kojom se nismo uspjeli suočiti. I onda samo prenosimo virus te ideologije. Mene nikada nije zanimalo koje su ideologije moj djed ili otac, ja sam svoje biće. Ja svog tatu volim iznad svega, ali on misli jedno, a ja drugo. E sad, da je moj djed bio ubojica, ja imam pravo moliti za njega, za spas njegove duše. To su dvije odvojene stvari – njegova djela i spas njegove duše. Ja neću slaviti njegova djela budem li molio za njegovu dušu. I onda dolazimo do Sarajeva, gdje smo se suočili s posljedicom, a ne s uzrokom. I opet je to bilo u sferi tumačenja. Da se misa održala kao ponizna misa za žrtve bez halabuke, sve bi bilo dobro. Ovako, obje su strane krive. Tu se više nije govorilo o misi za žrtve ili o žrtvi, nije se više uopće moglo doći do teme, do srži problema, i to zato što je buka bila jača, a mi nikako da progledamo kroz taj oblak mržnje i uđemo u suštinu.
To se grotlo zakuhalo sve do pucanja bosanskog P.E.N.-a. Ja razumijem i jednu i drugu stranu, ali i postavljam pitanje – je li netko tko žali za svojim djedom fašist?
Budemo li svakoga tko ima kontra stav i misao proglasili fašistom, onda ćemo i sami postati primarni fašisti, koji si uzimaju za pravo oholost osuđivanja i dovodimo društvo u šah-mat poziciju. Ja nisam pretjerano religiozan, ali vjere imam, u stavovima sam jako lijevo orijentiran. Ali živim sa svojim neistomišljenicima u braku, u obitelji. I gdje je tu problem? Moji bližnji, rođaci, prijatelji ne misle isto kao ja. Zašto bi trebali misliti isto?
Ostatak intervjua pročitajte ovdje