Sarajlije su od početka pandemije skoro u neprekidnom policijskom času koji je počinjao u 23h, ali od večeras je ograničenje kretanja na snazi od 21 čas. Dok se pitamo ima li svrhe uvoditi policijski čas kada ionako ništa ne radi, pravo pitanje je kako psihički izdržati lockdown.
Policijski čas je represivna, a ne epidemiološka mjera
Stotine zaraženih i desetine mrtvih od posljedica COVID-a 19 u Kantonu Sarajevo postali su svakodnevnica. U narednih 15 dana neće raditi ugostiteljski objekti, a građani će biti zaključani od 21 do 5h. Dio javnosti je pozivao vlasti da kontrolišu održavanje distance u tržnim centrima, javnom prevozu, ali bez velikog efekta. Građani su ignorisali virus, vlasti slabo kontrolisale poštivanje epidemioloških mjera, a prošlosedmično zatvaranje ugostiteljskih objekata građane nije poslalo kući, već u objekte u Istočnom Sarajevu.
Da mjere budu usaglašene na nivou države tražio je i kantonalni premijer Edin Forto i ugostitelji. Budući da je to nemoguće, ispaštaće građani koji će u 21 čas morati kući bez mogućnosti da obiđu bolesne roditelje, prošetaju psa ili izađu da i sami prošetaju.
Bivši član Kriznog štaba KS Kemal Beganović mjesecima upozorava da policijski čas nije rješenje.
“Takođe sam ranije govorio da je policijski čas mjera nemoći vlasti, odnosno institucija države da kontroliše provođenje epidemioloških mjera, pa je linijom manjeg otpora najbolje sve zaključati nakon 23 sata, a u Kantonu Sarajevo nakon 21h i mirna Bosna (a i Hercegovina)! Ne vidim smisao, ponavljam”, kazao je Beganović.
Dodaje da virus ne napada posebno ljude između 21-5h. Mišljenja je da bi bilo primjereno sve zatvoriti u 21h, bez policijskog časa. Efekat isti, a bez represije.
“Mjere koje donose krizni štabovi i vlada moraju prije svega biti logične i razumne da bi ih građani prihvatili, razumjeli i poštovali. Sve suprotno je predmet polemika, šala i pošalica, a u tome se i izgubi suština. Ja sam apsolutno protiv policijskog časa kao mjere. Još čekam da neko iznese kvalitetne argumente i da me ubijedi u suprotno. Do sada nisam čuo ništa razumno i logično na tu temu”, dodaje Beganović.
Pandemija oživljava ratna iskustva
Dok se brinemo za zaštitu golog života, mentalno zdravlje ostaje u drugom planu. No, svakodnevno čitanje brojki, gubitak članova porodice i prijatelja, zaključavanje, dodatni su rizik za mentalno zdravlje, posebno znajući da smo nacija s velikim brojem stanovnika koji boluju od PTSP-a.
Psihologinja Aida Ganović kaže da je pandemija kod nekih osoba bila okolnost koja ih je podsjetila na neka prijašnja neugodna iskustva, kao što su rat i ratno dešavanje, ali i kod onih koji nemaju to iskustvo, pandemija je bila okolnost koja je sa sobom donijela puno nepoznatog, veliku dozu nesigurnosti, straha za vlastiti život, kao i za život naših bližih osoba.
“Očekivanje na početku pandemije je bilo da će to kratko trajati, međutim, kako je vrijeme odmicalo, postali smo svjesniji da se vremensko trajanje pandemije odužilo, da vrlo malo znamo o virusu, da se suočavamo sa gubicima osoba iz našeg bližeg i šireg okruženja, naslovima u medijima, od toga koliko je mladih osoba izgubilo život u borbi sa virusom, te prestrašnih brojki oboljelih i umrlih itd. U savjetovalištima koja se bave mentalnim zdravljem, svjedočimo velikom prilivu klijenata koji trebaju podršku stručnih lica kako bi se lakše nosili sa okolnostima pandemije”, dodaje Ganović.
Nuropsihijatar Omer Ćemalović za BUKU kaže da je zatvaranje u BiH mnogo kompleksnije nego u normalnim državama, jer smo mi „potpuno nenormalna zemlja, jer oni koji bi trebalo da vode računa o stanovništvu misle o tome kako će se obogatiti“.
„U ovakvim okolnostima kada je razočaravajuća svaka vijest, vi ne možete ni na šta da se oslonite, za šta god da se uhvatite imate razočarenje i strah od posljedica. Ne možete da se oslonite na institucije sistema koje treba da se o vama brinu“, napominje Ćemalović.
Suicid, depresija, anksioznost… realni rizici
Kontaminacija obeshrabrujućim vijestima je sama po sebi dovoljan alarm za građane, a situaciju pogoršava psihološki pritisak zaključavanja, ali i beznađe da će institucije zaštititi građane. Ćemalović napominje da nema univerzalnog odgovora na zaključavanje, već da je to stvar jačine individualne ličnosti. Uticaj zaključavanja na stanovništvo, dodaje, zavisi i od godina života, potreba, pa su različite i frustracije. Same zabrane su, kako kaže, frustrirajuće, jer čovjek nije biće naviknuto na brutalno reduciranje elementarnih potreba.
„Svaki čovjek ima različite kapacitete za suočavanje sa problemima, odnosno da amortizira udare koji se javljaju. Svaki udar iscrpljuje te kapacitete. Ne mogu dovijeka da traju ti udari bez posljedica. Imate i egzistencijalnu ugroženost, gdje pojedini ljudi jedini izlaz vide u samoubistvu. Ova situacija je bremenita, teška i, što je najgore, neće trajati danima, nego mjesecima“, poručuje Ćemalović.
Smanjenju negativnih posljedica na mentalno zdravlje mogu doprinijeti zdravi porodični, komšijski i partnerski odnosi. Bitno je shvatiti da se moramo prilagoditi i da je lockdown posljedica nebrige za zdravlje.
I psihologinja Ganović kaže da se prognoza ponašanja građana ne može generalizovati. Način provođenja vremena u lockdownu zavisi i od kreativnosti individua.
Svjesna je da će mlađe osobe zabavu potražiti na privatnim zabavama.
“Neke osobe će zaključavanje razumjeti kao kaznu i iz tog doživljaja mogu razviti različite psihosomatske tegobe, depresiju, agresivnost ili bunt, anskioznost, itd., zavisi od osobe. Neke osobe mogu i pozitivno posmatrati zaključavanje, te će vrijeme iskoristiti za neku aktivnost koja im daje najviše smisla”, kaže Ganović.
Dodaje da građani policijski čas mogu doživjeti kao primarno oduzimanje slobode i prava na kretanje, što i jeste tako, te se mogu osjećati kao da su u zatvoru.
“To može biti podloga da se razviju različita simptomatska ponašanja koja nisu prijatna. Ukoliko osoba ne vidi smisao u uvođenju mjere policijskog časa, time će ljutnja ili bilo koja emocija koju osoba ima biti jača.”
Najbitnije za sve građane je prihvatiti realnost – lockdown je nešto realno. Poricanje, upozorava Ćemalović, vodi do anksioznosti, nasilničkog ponašanja i upotrebe psihoaktivnih supstanci.
Realnost je isto tako i da bi građanima zaključavanje lakše palo kada bi postojala realna garancija da će ograničenje kretanja dati rezultate, zaključuje Ćemalović.
Sigurno je da vrijeme provedeno u kući možemo iskoristiti za rad na sebi, a rad na sebi trebalo bi da počne od vlasti, koja građanima treba da predoči dokaze da policijski čas daje rezultate.