Nada Kaurin Knežević rođena je 5. jula 1986. godine u Banjaluci. Trbuhom za kruhom ju te iste godine odnose u Dalmaciju. Petnaest godina kasnije ona sama traži svoj kruh i bježi iz Dalmacije u Zagreb. Dvadesete joj donose uspješnu marketinšku karijeru u različitim hrvatskim i međunarodnim kompanijama. I muža. Tridesete joj donose profesorsku i znanstvenu karijeru, kćerku, psa i pisanje. Nada danas radi kao predavačica i Prodekanica za studente i studentice na Visokom učilištu Algebra. Završila je CeKaPeovu radionicu pisanja proze kod Zorana Ferića, ušla u širi izbor za nagradu Prozak, objavila svoju prvu priču “Bosanka u Zagrebu” u sklopu natječaja Priče iz komšiluka II. Godinu nakon pobjeđuje na istoimenom natječaju. Piše i diše u Zagrebu, a svoju prvu zbirku kratkih priča naslova Dijagnoza objavljuje u Banjaluci. Tamo gdje je prvi put prodisala.
Nadin književni rad biće predstavljen u Banjaluci na 4. regionalnom festivalu književnosti “Imperativ” koji će se održati od 30. 5. do 3.6. u “Banskom dvoru – Kulturnom centru” u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”. Za portal BUKA sa njom razgovaramo o Banjaluci, književnosti, marketingu i pandemiji.
Nado, dolazite na Festival Imperativ koji se održava u vašem rodnom gradu, sa kojim utiscima dolazite u Banjaluku iako u ovom gradu doslovno niste živjeli?
Iz Banja Luke su me iznijeli kad sam imala dva mjeseca, a sama sam sebe dovela Banja Luci ponovno tridesetak godina nakon. Taj dugoočekivani, prvi zreli susret se dogodio kad sam putovala na promociju zbirke Priče iz komšiluka u koju je te godine uvrštena i moja priča. Bio je to običan, sunčan i naizgled ni po čemu poseban dan – kao i svi dani koji nam promijene smjer u životu, ali to shvatimo tek nekad poslije kad izvrtimo film. U meni je taj dan nešto sjelo. Dio identiteta koji sam oduvijek nosila sa sobom je dobio oblik: ulice, trgove, ljude, staru kuću koja nije više fikcija, drveća koja je moj djed sadio, gimnaziju gdje su mi se roditelji ljubili. Godinu dana nakon vratit ću se kao pobjednica gore spomenutog natječaja i započeti suradnju s Imprimaturom. Možda pretjerujem, ali nekako mislim da nije bilo tog odlaska u Banja Luku da ne bi bilo ni mog pisanja, ovakvo kakvo je danas. Zagreb je moj dom i moj grad, iako mislim da tek kad sam upoznala svoju Banjalučanku mi je postala jasna moja Zagrepčanka.
Imperativ je jedna od rijetkih kulturnih događaja koji je preživio pandemiju, bio je održan i prošle godine. Koliko je književnicima važna riječ uživo?
Živio Imperativ i preživio nam dugo! Neću reći da je samo književnicima nego svim ljudima važna i potrebna riječ uživo. Skidam kapu Imperativu koji se održao i prošle godine koja je bila prva pa samim time vjerujem i teža u ovim pandemijskim vremenima. Mislim da je pogotovo u ovim vremenima važno da tražimo načine da se susretnemo, razgovaramo i dijelimo iskustva. Pitanje je koliko smo zaista otvoreno razgovarali i prije pandemije, a vjerujem da su ova vremena doprinijela utišavanju. Svima nam je to malim dijelom i odgovaralo u počecima, dijelom prilika i da usporimo ritam, ali što je dulje trajalo, bojim se da je počelo doprinositi otuđivanju. Sjednimo i razgovarajmo kad god možemo.
Koliko je pandemija uticala na vaš život?
Imajući na umu što je i koga je pandemija sve odnijela ljudima – trebala bih kucnuti o drvo i reći – ma sve je ok. Ali jednostavno nije. Mislim da nas je sve okrhnula ova situacija, a imali smo pukotina i prije. Radim kao profesorica na fakultetu i kad se sve zbroji i oduzme, nisam više od godinu dana ušla u dvoranu i pričam s kompjuterom, a nisam u ovom poslu zbog monitora neg zbog čovjeka. Jedan dobar kvartal sam predavala, radila, odgajala, ljubila, čistila, jela, pisala, spavala, smijala se i plakala u 56 kvadrata. U ovih godinu dana, družili smo se mi i grlili i putovali, ali sve je nekako – k’o fol, sve je na pola uzdaha – onako nekako kako je i pod maskom. Vjerujem da će proći sve ovo, ali iza tog optimizma je i blagi pesimistični oprez. Čekam taj udah punim plućima nakon svega.
Živimo u vremenu u kojem je sve manje vremena za književnost, kako se književnici nose sa tim?
Jedino kako mogu – pišu i dalje. Mi mislimo da je vremena sve manje, ali zapravo se vrijeme uvijek jednako rasteže, a mi ga uzimamo ili mu oduzimamo. Književnost je oduvijek bila potrebna i jedan je od najintimnijih oblika izražavanja, ali i konzumiranja umjetnosti. Svaki put kad netko uzme moju knjigu u ruke – mi vodimo jedan razgovor gdje nema nikog oko nas, samo smo dvoje ljudi gdje je jedan htio nešto reći, a drugi je htio nešto čuti. Za taj ćemo razgovor nadam se uvijek naći vremena.
Vi ste marketinška stručnjakinja, kako je došlo do toga da postanete i književnica?
S jedne strane je došlo, s druge strane kao da je oduvijek bilo tako. Moj formalni karijerni put vodio me putem marketinga, ali i čitanje i pisanje su možda više dio mog identiteta nego bilo koja titula. Kad sam stala čvrsto na noge, skupila hrabrost i odlučila se kladiti na taj dio sebe, stiglo je i formalno priznavanje i izdavanje knjige. Puno koraka u životu poduzimamo iz raznih motiva, pitanje je koliko stignemo i promišljati o željama, pogotovo na ovim našim prostorima gdje smo često gonjeni motivom preživljavanja. Moje želje su došle na red tek nakon što su se zadovoljile neke potrebe. Kako bi bilo da je bilo drukčije – ne znam, ali ni ne želim znati. Znam jedino da sam naučila slušati i želje i neželje.
Kakva je po vama dijagnoza našeg života?
Pišući Dijagnozu, stalno sam preskakala dvije zamke: da ne osudim i da ne utješim. Ne mogu ja dijagnosticirati naš život – to, ako uopće, može svatko sam za sebe. Koristeći Dijagnozu kao prohodni motiv, jedino što sam htjela u razgovoru s čitateljem je dobaciti ideju da možda zaboravljamo dijagnosticirati, a posljedično i liječiti ono što nas najviše čini ljudima: odnose, ljubavi, prijateljstva, nježnosti zapele u grlu i rane koje smo nekad davno samo dezinficirali, a nismo im ni zraka dali, a kamoli šansu da zacijele.
Na naše živote mnogo utječu društvene mreže, mnogi i vode život na društvenim mrežama. Šta vi mislite o ovoj novoj pojavi koju nismo imali ranije?
Mislim, živim, objavljujem i neobjavljujem kao i svi drugi – najbolje što znam i umijem iz svg konteksta. U knjizi sam se oštrije postavila prema fenomenu života na društvenim mrežama jer me svrbi duh epohe, a tema društvenih mreža je za moju generaciju nezaobilazna. Možemo ih tretirati kao kanal komunikacije kao i bilo koji drugi samo i tada ne smijemo zaboraviti da iskrenu komunikaciju i kvalitetan sadržaj opet možemo donijeti samo mi.
Vašu knjigu izdala je Izdavačka kuća IMPRIMATUR iz Banjaluke. Koliko je važno podržavati male izdavačke kuće koje izdavaju važne knjige?
Važno je podržavati bilo koga tko se trudi raditi pošteno, pametno i na svoj način – pogotovo u svijetu književnosti koja je puno teži posao nego što se na prvu čini – i u pisanju i u uređivanju i u izdavanju. Uvijek napomenem da sam se susretala s tim da ljudi misle da je pisanje jedan romantičan posao gdje sjedim tamo na nekom divnom mjestu i čekam vilu inspiraciju da padne. Pisanje je kopanje u rovovima. Moja sreća je da sam naišla na Borisa i Imprimatur s kojima se u tim rovovima smijem čak i kad pada sve po nama i oko nas.