Boris Maksimović je rođen 1988. u Banjaluci. Diplomirao je srpski i italijanski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Objavio je zbirku putopisa „Hadžiluk plemenitom snu“, a preveo sa italijanskog romane „Privremena savršenstva“ Đanrika Karofilja, „Zakonik čovjeka od dima“ Alda Palaceskija te kratko djelo Erija de Luke „Pokušaji obeshrabrenja (da se preda pisanju)“. Zajedno sa suprugom Sonjom pokrenuo je 2017. izdavačku kuću Imprimatur, koja je do danas objavila preko 40 naslova raznih domaćih i stranih autora.
Rad svoje izdavačke kuće predstaviće u Banjaluci na 4. regionalnom festivalu književnosti “Imperativ” koji će se održati od 30. 5. do 3.6. u “Banskom dvoru – Kulturnom centru” u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ” što nam je bio povod za razgovor za portal BUKA.
Borise, ove godine na festivalu književnosti Imperativ predstavićete neke pisce čije ste knjige izdali, možete li nam izdvojiti nešto iz programa?
Da, tako je, ove godine ćemo u okviru Imperativa da predstavimo četvoro naših autora. To su Nada Kaurin Knežević, Emina Elezović, Milanka Blagojević i Adnan Šehić. Za ovu priliku nam Milanka dolazi iz Šamca, Adnan iz Doboja, Nada iz Zagreba, a Emina čak iz Helsinkija. Drago mi je što ćemo ih sve predstaviti u okviru Imperativa jer smo svima njima objavili knjige prošle godine, a znamo kakva je ona bila, nikakve prilike za žive promocije praktično nije ni bilo, tako da je ovo pokušaj da se ovim autorima ispravi nanijeta nepravda.
Kako je Imprimatur preživio pandemijsku godinu, sa kojim problemima ste se suočavali?
Ima ona jedna izjava iz Srbije koja se odnosi na Drugi svjetski rat, nisam siguran kome se tačno pripisuje, ali ide otprilike ovako: „Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uzeli nam sve.“ E tako otprilike izgleda i bavljenje ovim poslom i u normalnim okolnostima, koje zapravo nisu normalne, pa i u ovim pandemijskim, gdje prosto poželiš one prethodne muke kad bar okupljanje ljudi na jednom mjestu nije predstavljalo opasnost po javno zdravlje. Objavili smo mnogo sjajnih knjiga prošle godine, ukupno 18 naslova, a samo je mali broj njih doživio da ima promociju. Suočavali smo se i još uvijek se suočavamo s time da su neki prodajni kanali naprosto odsječeni, sajmovi i promocije još uvijek ne mogu da se rade kao da je sve normalno, čak i kad mogu ljudi s pravom nisu sigurni da li da idu na te događaje, bibliotekama su skresani budžeti, a kao da to sve nije bilo dovoljno odnedavno su pošte uvele princip po kojem se sve knjige za inostranstvo moraju slati kao preporučena tiskovina. To konkretno znači da je sada slanje knjiga za inostranstvo bar duplo skuplje i ljudi jednostavno odustaju od kupovine. Ukratko, nije lako i proći će još dosta vremena dok ne bude bolje. Ko preživi pričaće.
Koje su vaše najpopularnije knjige?
Na prvom mjestu još uvijek je roman „Mulat albino komarac“ Steve Grabovca. Ne samo zbog toga što je taj roman završio u najužem izboru za NIN-ovu nagradu 2020. godine već jednostavno zbog činjenice da se rado o moderno napisanom, emocijama nabijenom i uzbudljivom romanu u kojem svi možemo da se pronađemo. Popularne su takođe i zbirke priča Feđe Gudića „Stojadin i druge priče“ Nade Kaurin Knežević „Dijagnoza“, horor-roman „Crni pupoljak“ Ninoslava Mitrovića, a vjerujem da će istu sudbinu doživjeti i njegov novi roman „Vrapci u oluji“. Kad je riječ o zbirkama priča, ljudi jako vole „Kamenite priče“ Milke Kolundžić, obje zbirke Milanke Blagojević, kao i „Kuhanje“ Slađane Nine Perković. Romani Gorana Dakića „Dalj“ i „Petodinarke“ takođe su našli svoje mjesto u čitalačkoj publici, a posebno bih skrenuo pažnju na sve veći broj prevoda koje smo uradili u zadnjih par godina. Tu se izdvajaju romani „U mraku“ i „Ka dnu“ nagrađivane Čehinje Ane Bolave, sjajni triler „Privremena savršenstva“ Đanrika Karofilja, crnohumorni roman „Žirafin vrat“ Njemice Judit Šalanski, te remek-djelo španske i svjetske književnosti, lirski roman „Sivac i ja“ nobelovca Huana Ramona Himenesa. Ima toga još, ali i ovo je za sada dovoljno.
Koliko je teško baviti se izdavačkom djelatnošću na našim prostorima?
Prilično je teško je zato što nemamo ni veliko unutrašnje tržite, kao u Srbiji, ni javni sektor koji podržava izdavaštvo, kao u Hrvatskoj, pa i u Federaciji, na kraju krajeva. Kod nas se na izdavaštvo gleda kao na nešto što treba da bude hobi i ništa više sem toga i kad nekome kažeš da se baviš izdavanjem i prodajom knjiga ljudi te gledaju kao da kažeš da volontiraš u Crvenom krstu. To je pohvalno, ali naprosto u pogledu ljudi osjećaš nesigurnost kako da ti kažu da moraš naći nešto konkretnije, nešto gdje nema potrebe ljudima objašnjavati da tu postoji rupa na tržištu i da taj posao, uprkos svemu, ima nekakvu budućnost. Da se bavim, primjera radi, veleprodajom vodomaterijala ili ugradnjom ograda od inoksa niko ne bi sumnjao u moje zdravo rasuđivanje, ali kad kažeš ljudima da se baviš knjigama svi se nekako osjećaju pozvanim da ti drže predavanje kako tu „nema hljeba“, kako „ova današnja omladina ništa ne čita“ i kako su danas „svi na telefonima“, šta god to značilo. To je jako naporno. Dubina naše propasti ne mjeri se samo time što mnogi nisu u stanju da pojme kulturološku vrijednost knjiga već ne mogu ni onu tržišnu, a to je mnogo lakše mjerljivo i provjerljivo. I u Srbiji i u Hrvatskoj imate vlasnike izdavačkih kuća koji nikakve veze nemaju s knjigama, ali su vidjeli da za tim artiklima postoji potražnja na tržištu i sad taj kapital stabilno raste uprkos povremenim potresima.
Koliko je za vas festival kao što je Imperativ značajan?
Imperativ je značajan na više nivoa. Kao prvo, olakšava život nama koji živimo za knjige i od knjiga, daje nam prostor gdje možemo predstaviti svoje autore i njihova izdanja i već to je dovoljno. Ali ono što je mnogo bitnije jeste činjenica da Imperativ mijenja svijest ljudi o tome da književnost može i mora biti nešto uzbudljivo. Na kraju, Imperativ svima jasno pokazuje da postoje i te kako jaka domaća i regionalna književna imena koja stvaraju ovdje i sada i da ih mi svi možemo čuti i upoznati na par minuta od svoje kuće. Imperativ stavlja Banjaluku na književnu mapu regiona, rame uz rame sa beogradskim Krokodilom, sarajevskim Bookstanom, riječkim Vriskom i sličnim događajima. Pored toga, novijim domaćim autorima obezbjeđuje veću vidljivost i legitimitet tako što će se pojaviti na sceni zajedno s mnogo većim imenima. Mogao bih ovako do sutra da nabrajam, ali to nije toliko ni potrebno jer se svake godine osjeća sve veća i veća posjećenost, ali i uzbuđenje i iščekivanje festivala. Ljudi su naprosto zavoljeli Imperativ i to je najbolja referenca.
Koje nove knjige pripremate, šta biste izdvojili?
Uskoro nam izlazi zbirka priča „Junak bez lica“ mladog banjalučkog autora Fedora Marjanovića. Ciritaću ovdje Tanju Stupar Trifunović, koja je urednica ove knjige. „Sudar svjetova, sudar želja i mogućnosti, strasti i dužnosti, nekadašnjih neprijatelja i njihovih potomaka, pojedinca koji žudi za slobodom i sredine koja osuđuje svaku vrstu iskoraka od norme, jedna simpatična i nježna pobuna čudaka, sve su to stvari na kojima počiva drama i zaplet u svijetu, u pričama i u Fedorovoj knjizi“, kaže ona. Nakon Fedorove zbirke priča na red dolazi antologija savremene iranske ženske poezije koju je sa persijskog prevela i priredila novosadska prevoditeljica Jelena Mandić.
Šta biste preporučili mladim piscima koji tek trebaju da izdaju svoju knjigu, koliko je trežak put od rukopisa do izdane knjige?
Prije svega, nemojte odmah slati rukopis izdavaču. Postoji čitav niz koraka između završenog rukopisa i odštampane knjige koje je i te kako poželjno uraditi. Šta god da pišete, prozu, poeziju ili drame, šaljite svoje radove književnim časopisima. Tu ćete imati priliku da se odmjerite sa drugim stvaraocima iz iste branše, kako sa novima tako i sa onima koji su možda već ostvarili određene uspjehe na tom polju, i znaćete sa većom preciznošću koje je vaše mjesto u kontekstu domaćeg stvaralaštva. Književni časopisi su prvi filter koji odvaja sve one skribomane koji su ubijeđeni da svijet samo njih čeka, a pri tome uopšte ne čitaju ništa, što zbog sujete, što zbog straha da će „drugi autori pokvariti njihov stil“. Ključna prednost koju ćete ovim putem ostvariti jeste što ćete, pod uslovom da vaše stvaralaštvo zaista zaslužuje pažnju, biti primijećeni.
Drugi korak su svakako književni konkursi. Srećom, ovih konkursa ne manjka. Istina, malo ih je danas koji nose toliku snagu da vas pobjeda na njima može iz anonimnosti lansirati u književnu orbitu, ali daleko od toga da nema onih na kojima će vaše radove pregledati relevantnan žiri i na kojem će pobjeda ipak nešto značiti. Pobjeda na konkursu donosi medijsku pažnju, vaša tačkica na radaru se malo podebljava, ljudi nastavljaju da vas primjećuju, a nekad – bože me sačuvaj – bude i nekakav novčani dobitak.
Imajte na umu da su nam svima društvene mreže i blogovi na raspolaganju i nemojte se ustezati da to podijelite s ljudima. I za kraj, najbitniji savjet. Čitajte, čitajte, čitajte i čitajte! Izostantak čitalačkih navika se vidi na prvi pogled, nemojte nijednog trenutka vjerovati u suprotno.