Recep Tayyip Erdoğan je 2011. godine kao tadašnji premijer Turske, postavio veoma ambiciozne ekonomske ciljeve koje Turska treba da dostigne do 2023. godine, stogodišnjice osnivanja moderne Turske republike. Cilj je bio da Turska postane jedna od deset najvećih ekonomija na svijetu sa BDP-om od 2 biliona američkih dolara i BDP-om po glavi stanovnika od 25.000 američkih dolara.
Međutim, sada, samo godinu dana prije 2023., Turska je daleko od postizanja ovih ciljeva i ekonomska situacija se pogoršava. BDP po glavi stanovnika u 2020. bio je 8.500 dolara, što je za 4.100 dolara manje nego u 2013. godini.
Tursku i dalje muče strukturalni problemi, a pored toga i katastrofalne odluke vladajuće partije i samog Erdogana. Kao rezultat svega ovoga, Turska doživljava valutnu krizu sa ozbiljnim ekonomskim i društvenim posljedicama. Sve ovo će nažalost voditi ka ne baš grandioznoj proslavi veličanstvenog poduhvata Mustafa Kemala Ataturka, koji je 1923. godine u potpunosti promijenio sistem kreiranjem moderne Republike na olupinama starog propalog carstva. Kroz istoriju susrećemo se sa mnoštvom primjera kada se vizije i uspostavljene vrijednosti i principi velikih lidera (a Mustafa Kemal Ataturk je svakako jedan od najvećih) žele srušiti.
Politička polarizacija i nacionalizam dominirali su politikom Turske u posljednje vrijeme, ali čini se da će ekonomija i ovog puta odlučiti o političkoj budućnosti zemlje, kao što je to učinila nakon ekonomske krize 2001. Nakon uzastopnih ekonomskih kriza i trocifrene inflacije 1990-ih, 2001. je bila odlučujuća godina za makroekonomsku stabilnost Turske i integraciju u svjetska tržišta. Te godine je Turska počela da sprovodi dugoročni ekonomski program, podržan od strane Međunarodnog monetarnog fonda, sa važnim strukturnim reformama. BDP se više nego utrostručio između 2001. i 2013. godine, dostigavši najvišu tačku od 957 milijardi američkih dolara. Tokovi stranih direktnih investicija porasli su sa 982 miliona dolara na 19,2 milijardi dolara između 2000. i 2015. Nakon uspostavljanja Carinske unije sa EU 1996. godine, obim trgovine između ove dvije strane je stalno rastao. Turska je takođe diverzifikovala i povećala trgovinu sa Bliskim istokom i Afrikom. Izvoz se povećao četiri puta između 2001. i 2008. godine, premašivši 130 milijardi dolara u 2008. godini.
Međutim, od 2015. godine ekonomija je izgubila svoju dinamiku, a od 2018. je u recesiji. Turska doživljava ekonomsku nestabilnost sa lirom pod pritiskom, visokom inflacijom, visokom nezaposlenošću i visokim dugom.
Kada je pandemija koronavirusa nastupila 2020. godine, Turska je već patila od rekordne depresijacije lire i iscrpljivanja deviznih rezervi kako bi se tome suprotstavila, a pored toga i dvogodišnjeg trenda dvocifrene inflacije. Pandemija je produbila ekonomske probleme zemlje. Zvanična stopa nezaposlenosti premašila je 13 %, a nezaposlenost mladih 25 % u 2020.
Da bi Centralna banka mogla ostvariti svoje ciljeve potrebno je obezbijediti nezavisnost njenih odluka od vlasti, prvenstveno od ministarstva finansija. Kroz istoriju smo često svjedočili posljedicama koje nastaju kada se instrumenti Centralne banke koriste kao alat vlasti. Iz tog razloga se guverneri Centralnih banaka obično imenuju na period od 7 godina da se njihovo imenovanje ne bi poklopio sa opštim izborima.
Međutim, Erdogan je kao turski predsjednik eliminisao nezavisnost Centralne banke i počeo da vrši politički uticaj na donošenje odluka. Za ministra finansija postavio je ćerkinog muža, Berata Albayraka, dok je u prethodne dvije i po godine smijenio tri guvernera Centralne banke zbog političkih neslaganja. U inflatornim uslovima, prema ortodoksnoj antiinflatornoj politici Centralna banka bi trebalo da vodi restriktivnu monetarnu i fiskalnu politiku. Suprotno od svega ovoga, Centralna banka Turske je zadržala referentnu kamatnu stopu ispod stope inflacije, što je povećalo tražnju za stranim valutama, pa je onda sa ciljem odbrane kursa odgovorila prodajom velikih količina stranih valuta, iscrpljujući svoje rezerve. Kako su rezerve Centralne banke dostigle veoma nizak nivo, depresijacija lire je postala oštrija. Prošlog mjeseca,
Centralna banka je smanjila referentnu kamatnu stopu na 15,5 posto, daleko ispod zvanične godišnje stope inflacije od 20 posto. Kao rezultat toga, lira je depresirala za skoro 30 posto samo u novembru.
Odnos kretanja godišnje stope rasta BDP-a i kamatne stope u Turskoj u periodu 2011-2020.
Kako Turska zavisi od uvoza, svaki pad lire povećava troškove osnovnih dobara i otežava život najugroženijim dijelovima stanovništva. Takođe, povećava obaveze korporativnog sektora čiji je dug denominiran u američkim dolarima. Posljednjih godina Turska se morala zaduživati te je spoljni dug prešao iznos od 200 milijardi dolara.
Ortodoksna teorija preporučuje čvrstu monetarnu politiku koja će ublažiti inflaciju ublažavanjem domaće tražnje. Centralna banka Turske, nasuprot tome, vodi labavu monetarnu i kreditnu politiku sa ciljem podsticanja ekonomskog rasta, što je očajnički potrebno Erdoganu zbog izbora 2023 godine. Njegovo viđenje je da bi više kamatne stope usporile privredu i podstakle nezadovoljstvo birača. Zbog toga je pozvao Centralnu banku da snizi stope, u nadi da će jeftiniji krediti stimulisati privredu i povećati njegovu političku podršku.
Ipak, realnost ekonomije, posebno divljanje inflacije, zahtijeva restriktivnu monetarnu politiku barem dok se ne postigne privid makroekonomske ravnoteže. Ovo je takođe potrebno za uspostavljanje kredibiliteta kod investitora, preokretanje preferencija javnosti prema stranim valutama u odnosu na liru i obnavljanje deviznih rezervi
Centralne banke. Trenutna monetarna politika dovodi do nestabilnosti deviznog kursa, visoke inflacije i visoke premije rizika. Međutim, Vlada je uvjerena da će slabija lira ograničiti uvoz, podstaći izvoz, povećati investicije i proizvodnju, te vremenom smanjiti deficit tekućeg računa i nezaposlenost.
Ovakvim ponašanjem, Erdogan nepromišljeno preuzima veliki rizik koji bi mogao skupo koštati privredu. Vrijeme će pokazati efekte ovakvih odluka. Potrebno je napomenuti da je istorija puna „ekonomskih mađioničara“ koji su ubijeđeni da je neki novi recept revolucionaran i da će pobijediti dosadašnju ekonomsku teoriju, međutim, na kraju se ipak ispostavljalo da to nije bio slučaj.
Kratkoročne politike mogu pomoći da se osiguraju glasovi na predstojećim izborima, ali neće riješiti strukturne probleme. Umjesto toga, potrebna je dugoročna strategija koja će vratiti ekonomiju na pravi put. Sa relativno niskim omjerom javnog duga od 40 posto, postoji fiskalni prostor za državu da podrži različite sektore privrede i nezaposlene, posebno ugrožena domaćinstva i kompanije u ovom teškom periodu.
Turska je u teškoj ekonomskoj situaciji sa nekoliko izazova: visoka nezaposlenost (posebno među mladima), integracija miliona migranata, ekonomski gubici zbog pandemije (posebno u turizmu), visoki troškovi vojnih intervencija u Siriji i Iraku. Turska ima za cilj rast vođen izvozom, međutim, kako pandemija još uvijek traje svjetska ekonomija nije doživjela oporavak pa je ova strategija još teža i izazovnija.
Ipak, predsjednik Turske, Recep Tayyip Erdogan, ostaje optimističan kada je oporavak zemlje u pitanju i na posljednjem obraćanju na sastanku šefova pokrajina Partije pravde i razvoja (AKP) u Istanbulu izjavljuje: "S našim novim ekonomskim programom, brzo se krećemo ka zacrtanom cilju stavljanja Turske među 10 najboljih ekonomija. Kamatne stope čine bogate bogatijima, a siromašne siromašnijima. Prekinut ćemo ovaj ciklus i pustiti naše ljude da ostvare glavni cilj".
Vrijeme će pokazati da li je bio u pravu.
Izvor: The German Marshall Fund of the United States
Priredio Advantisbroker.com