Onaj što je tu, što ga vuku za rukav i šalju ga u razne krajeve svijeta. U silne Njemačke, Danske i Švedske. Dok njegovom ocu uvezuju staž već nekoliko godina, vrijeme radi ono što najbolje zna – prolazi. Borbe za ljudska prava nikad dosta, a ugroženosti podjednako ne manjka. Odlazi, govore. Ti si lud, pa imaš tetku – imaš kod koga da ostaneš dok se ne snađeš. Zašto propuštaš takvu šansu? Pa ova zemlja nema šta da ti da! Odlazi, ovdje nemaš šta da ostaviš. Kreni i ne osvrći se. Pogledaj kako je rodica Mirna otišla i napravila karijeru, sad ima platu 1700 eura neto i dok plati stanovanje ostane joj osamsto eura za kino i restoran. Pogledaj kako je Edin otišao preko okeana i sad je u LA-u, sretno oženjen. Mnogi su odlasci. A kada je riječ o težini na plućima, ostanci podjednako bole.
Kako su odlasci prijatelja razbili mikrozajednice druženja i ljubavi? Njihovi roditelji i roditelji njihovih roditelja – ne viđam ih više. Jer je vezivno tkivo negdje drugo u mikrozajednicama sjevernih hemisfera gdje se smiju i flertuju na drugim jezicima. Dok su ovdje ostale praznine da ih punimo novim ljudima koje ne poznajem, a koje će možda da donesu novu i drugačiju ljubav koja sasvim sigurno neće značiti onu istu dječačku radost. Tu je sada rupa koja tek treba da se napuni sentimentima sa kojim iznova nećemo znati da se izborimo. Nisu to više isti osmijesi. Daleke su terevenke na koje smo išli bez da kalkulišemo hoće li nam biti dobro ili ne. Išli smo da ne propustimo i da statistički upišemo još jedno suludo druženje.
Na vlastiti rođendan i to dvadesetšesti završavam ove redove koje posvećujem raštrkanim prijateljima iz djetinstva koji možda, ali samo možda pronađu istu onu sreću što su je ovdje uzaludno tražili. A i za nas važi slično. Da možda, ali samo možda uspijemo da izguramo zajedno ovaj polusvijet u nešto bolje, u ideju nečega što se zove društvo za kojim svi čeznemo. Za kojim čeznemo ali ne znamo da li ćemo ga imati tu – odmah ispred kućnog praga. Već sanjamo o prekograničnim, boljim parlamentarnim demokratijama koje je neki Gustaf izgradio samo da bi mi pokupili stvari sa svog ognjišta i pokleknuli pred savršenim uređenjem što svijetli na kraju ovog mračnog tunela. A kada gledam na to iz bučnog i drndavog tramvaja što je posebno naget na dijelu između Stupa i stanice Energoinvest, pomislim na tragičnu selekciju mladih ljudi koji odlaze u uređena društva i čine sve kako bi ona ostala takva.
Mada, i bez idealnog životnog scenarija u kojem svako od nas ima posao i dvoje djece, ovdje ima milion razloga za život. Milion otpadaka koje treba podići sa zemlje, milijarde opasnih čestica u zraku koje treba sistemski otkloniti, desetine hiljada ljudi koje treba zaposliti, tri nacionalizma koja MORAMO klinički odstraniti. Čak i bez života za koji su nam rekli da je neminovan da bi bili sretni, za koji su nas uvjerili da znači sigurnost i uhranjenost. A kada shvatimo da taj život ne možemo dobiti, trčat ćemo kroz život i sve što ćemo imati je nada da je ono što su nas roditelji uvjerili zaista tačno i da će to ipak biti dovoljno da nadoknadi ostavljene fragmente prošlosti u zavičaju koji više ne postoji. Ali neće biti dovoljno, jer ono što su nam rekli je lažno. Istinito je i primjenjivo za doba u kojem su oni odrasli i u kojem su stekli refleks vremena sa blijedih fotografija iz porodičnog foto albuma.