– Šta ima ljudino? Gdje ste vi da naletite malo na sijelo.
– Hoš da ti pričam šta ima il tek onako pitaš. A to gdje smo nema gdje nas nema.
– Ha ja znači svugdje vas ima a kod nas nikada.
– E to svugdje ti se odnosi na 39 kvadrata i nas 5 insana. A za malo više od tri mjeseca biće mašala 7.
– De ba Omere, ti baš nakav ters kad se ne naspavaš. Ja fino, a ti po kvadratima nekakvim udario.
– A ti spav'o il ne spav'o vazda malo kasniš sa kontanjem. Amila, ja Omer i troje djece i još dvoje u stomaku.
– Ah mašala što si ti napredovao, a ko bi se od tebe nadao. Pa to je baš za slatku a kako vidim valja onda nama doći.
– E valjalo ne valjalo sad mi ne dolazi. Ni mi nemamo gdje stati još da dođeš ti sa hanumom i dvoje djece. Pa da se svi poredamo od zida do zida ne možemo stati.
– Jah, i onda će biti eto nismo došli, nismo našli vremena, djeca već u školu pošla a ni na babine nismo došli.
– Eto fala ti na nijetu al ko da si mi i bio. Spasit ću te i kesa da se ne trošiš.
– Haj nek ti bude Omere, al ne reče ti meni jel to sve novine il ima još štagod.
– Vidim ja ti naumio da šprdnju sa mnom praviš a ja ne znam gdje udaram. Hajd’ da se mi razilazimo dok nismo jedno drugom šta ružno rekli.
Ne progovori ja više ni jednu. Vidim stislo se Omeru jedva zrak uzima. I sve kontam kome prvo otići da čovjeku bar malo olakšamo. Pa se sjetih Salke što je sa nama u školu išao. Zaposlio ga babo preko štele u opštini pa haman do glavnog dogurao. Odletim ja po Fajku i Mireta pa pravac u opštinu.
– Merhaba Salko, mašala lijepe kancelarije. Viđaj ti tog odijela i kravate. Ma nema eto te ko sa filmova da si, pravi gospodin.
– O merhaba i vama. Kojim dobrom dođoste? Hajde sjedajte. Sad će Minka kafu pristaviti pa da ko ljudi popijemo.
– A u jednu ruku jest dobro al bome više belaj. Hajd da se puno ne kreveljimo već odmah na konkretno da pređemo. Imaš i ti posla da te puno ne bihuzurimo.
-Hajde govorite, ako mogu pomoći vrlo rado. Ko će kome ako neće svoj svome, pa jel tako.
Ispričasmo mi na brzinu Salki za Omerovu situaciju. On sav važan da se pokaže ko glavni odmah nazva ove iz službe. Pronađe jednu malu parcelu gore iznad naše mahale i obeća da će se pobrinuti za sve dozvole vezane za gradnju. Kako nas je samo tad sunce ogrijalo. Istrčasmo iz kancelarije pa ko strijelci se zadali po mahali. Dav'o svijet ko je koliko imao da pogura da se može materijal kupiti. Za majstore se nismo ni brinuli plako ko kad je svaki od nas neki zanat i završio. A vala svi rado kese odriješiše ko kad su znali Omera i njegov obraz. Izliše se temelji, pa polako ciglu po ciglu. Podigosmo krov pa turismo vrata i prozore. Jedni vodu razvedoše, drugi oko struje i osta samo još da se namjesti. Cijelo vrijeme žene kuhale pa po djeci slale ručak. Utom Salko jedan dan izbi ko da vidi kako napredujemo i obradova nas, da ne pamtim dan kad sam bio sretniji. Odlučili na odboru da doniraju namještaj. Kroz koji dan dođe kamion i u njemu dva kauča i fotelje, bračni krevet sa natkaslama i veliko špiglo. Iskupiše žene iz mahale nekih struka da se pod pokrije i kojekakvih sitnica da im se nađe.
– Uranio Omere, imal’ bujruma u tebe. Sretna ti nova godina.
– A dragi bože ludih ljudi, vama baš plaho dosadno, pa došli mene malo trenirati. Nisam vas danima viđao. Neki ste belaj garan napravili. Hajd sjedaj tu pred kuću, nema se đe unutra ni okrenuti.
– Nemamo mi vremena plaho sjediti, neg hajd ti i Amila sa nama došli gore neki ljudi traže tebe.
– De ne cirkusajte, ko će mene tražiti znaju svi gdje sam. Neg govorite šta ste sad smislili u tim tintarama.
– A čo'jeka nepovjerljiva, hajde nazuj te kaloše i daj djecu ponijet ćemo ih u naramku da ljudi ne čekaju.
– A nalet vas ne bila. Ako bude kakva glupost vala ću vas se odreći za sva vremena. Dobro vodite računa šta vam sad rekoh.
Krenu Omer i Amila, mi djecu uzesmo jedno u naramak drugo dvoje krkače pa polako uz mahalu. E moj živote, sad bi mog'o zaplakati. Skupio se svijet ko da svatove dočekuju. Svi nasmijani i sretni a srce buba jedva u njedrima ostaje. Organizov'o Salko i onu traku da se presječe, ko da sve bude po protokolu. Kako nas ugledaše suze same svima krenuše. Omer čas u njih čas u nas gleda , odmahuje glavom ništa mu nije jasno šta se dešava. Salko izađe ispred svijeta pa pruži Omeru ruku i čestita mu. Za dvije hefte Amila je rodila dva sina. Jednom dade ime Salko a drugome Sead po meni.
Eee kako je to bilo. Ne može se to vako riječima opisati. To si mor'o biti gore da osjetiš. Evo vidiš i sad kad tebi pričam ti ko u čudo blehno, garant kontaš ja bajka ja kakav onaj naučni film. A nije moj sine, sve je vako kako ti govorim bilo. Znao se je neki red u toj mahali i ljudi se voljeli. Jedni druge pomagali ko je kako mogao. Svi su jedno drugom dobro mislili, a ne ko sad. Sad se pretrčava ulica haman da se ne sretnemo i upitamo. Ne valja brate to nikako.
Prošle godine u zimu je Omer preselio, al ostala je još uvijek stara kuća. U njoj i sad stanuje njegov sin. Ako te put nanese, slobodno ga obiđi. A ti sad ovo zapiši neka se pamti kako su ljudi u mahali živjeli složno. Možda nekad neko naumi i film snimiti. Nikada se ne zna, ali ne smije se ni zaboraviti.