Posuđeni rozi kišobran prolazi pored prljave rijeke koja ide kroz Alipašinu ulicu. Ja ili zamišljeno prolazim ili svjesno izbjegavam taksiste koji nemarno jure po dubokim lokvama i potocima prljave kiše.
Ulica Kranjčevića, semafor je izazovan za pješake kada je nevrijeme. Nemaš gdje da se sakriješ, a auta ne mogu izbjeći lokvice i ne poprskati pješake.
Ljudi ovdje više i nema. Samo jedna djevojka ide prema meni bez kišobrana prkosi nevremenu ponosno podignute glave. Sada se ne sjećam njenog lika.
Roze cvijeće na balkonu na prvom spratu. Pitam se čije li je? Da li su tu neke dosadne kancelarije ili neki bogati ljudi koji u današnje vrijeme nemanja i krađe sebi mogu (ne)pošteno priuštiti stan u Titovoj, u srcu grada.
Magribija. Kao da sam čitala članaka Miljenka Jergovića o Magribiji. Baš bih voljela sjetiti se o čemu je Jergović pisao… Austrougarske zgrade iz 1906 i 1913. Halid Dvor! Halid Dvor preko puta Marijinog Dvora.
Svijetla.
Ružna fluorescentna svjetla koja zasljepljuju i nemaju šta pokazati. Uski, dugi prozori u kojima se kroz polumrak kriju samo nabacane kutije pune neosnovano skupih stvari. Koji sam ja cinik!
Kišobrani i ljudi koji se kriju od kiše i sa njima ja. Ulazim i kupujem cigare u maloj trafici na prizemlju. Debeli Arapi sjede i gledaju u svoje tablete dok jedu skupe bosanske kolače i piju čajeve, a kiša i gromovi se nemilosno obrušavaju na naš grad.
Gubim tok misli i samo pazim da me ne okupa voda dok sugrađani i stranci jure u skupim autima.
Dolazim na Vilsonovo šetalište i gle čuda, tamo kiša jače pada nego u drugim dijelovima grada. Ili, možda ja uvijek dođem u pravim momentu za savršeni pljusak na Vilsonovom. Pusta ulica, Miljacka, velika kiša i ja.
Kada bi me neko samo vidio kako hodam po tom nevremenu, šta li bi pomislio? Da sam luda? Zašto ne ide taksijem? Ili tramvajem? Zašto uopće ide tamo gdje nikoga nema? Smijem se samoj sebi i razmišljam kad bi znali ti ljudi koji gledaju sa svojih prozora i balkona da sam tu došla sa namjerom, ali bez tačno određenog odredišta. Šta bi tek onda mislili naši ljudi? Dobro je poznato da šta drugi misle i govore je velika patnja i misterija našeg naroda.
Nije mi nikad ni bilo bitno šta će neki nepoznati ljudi reći, ali moje promrzlo tijelo se slaže sa sugrađanima sa Grbavice. Prolazim most Ars Aevi i vraćam se smjerom kojim sam došla sa druge strane Miljacke. Ili mi je možda još uvijek bitno šta drugi imaju reći o meni? Sigurno da jeste, samo se hrabro borim da mi ne bude bitno.
Gubim tok misli. Mi nismo generacija koja ima svoje revolucionare.
Ne mogu da vjerujem da sam ga jednu nedjelju prije par mjeseci čekala tu, na Vilsonovom. Mislim da sam ga čekala baš tamo gdje mi se pogled zaustavlja, treća klupa kraj Miljacke, tamo gdje onaj zidić počinje, tamo sa one strane. Da, tu sam ga čekala. Nije ni bitno gdje sam ga čekala, bitno je da sam još jednom uzaludno čekala. Nije došao, i neće nikada ni doći. Tu, u blizini sam ga vidjela s njom. I opet je bila nedjelja, mjesec dana nakon uzaludnog čekanja. Prije nego što ću ih sresti razmišljala sam ponovo sjesti na tu klupu, treću tamo gdje zidić uz Miljacku počinjem. Ironija je u tome, da sam sjela i odmorila taj dan, dočekala bih ga, ali s njom.
Gubim tok misli. I dalje čekam, samo ovaj put ne znam koga, ali postajem sigurna da nikada neće doći.
Mislila sam da su kožne starke najbolje rješenje za kišu, pored onih šarenih gumenih čizama.
Gubim tok misli.
A što bih pisala o sebi? Razmišljam dok čekam zeleno na Mostu Suade i Olge. Zar sam ja toliko bitna? Zar je to jedino što bih imala za reći? Tužno bi bilo da jedino što znam reći je riječ o sebi.
Gubim tok misli.
Mogla bih sad i kući. Kuća je nekad bila utočište, a sada je samo prebivalište.
Gubim tok misli i idem krajičkom ulice uz samo žbunje podaleko od auta, a potok rijeke ide uz sami trotoar. Auta prolaze i prestrojavaju se u lijevu traku da izbjegnu baru, a možda i mene.
Ja jesam dijete, dijete koje čeka i vidi samo dobro tamo gdje ga možda i nema. Jedno auto prelazi u lijevu traku, pa drugo, pa treće…
Gubim tok misli.
Maštam, odlazim, nesvjesno koračam i prolazim sama kroz grad.
Naručujem pivo i čekam.