Izet je bio po zanimanju mašinbravar. Inače rodom iz Maglaja. Rođen kao trinaesto dijete u porodici, oca kolara i majke domaćice. Jedino sjećanje koje je imao veže se za očevo pijanstvo. Pričao je kako se otac znao napiti i takav prgav biti. Kad bi dolazio kući majka bi sa njim i ostalom djecom bježala u štalu među sijeno i tako su jutro dočekivali. Sutradan sjeća se kad bi se otrijeznio dovukao bi na kolima nove stvari koje je predhodnu noć polupao. Sa šesnaest godina otišao je od kuće u Zenicu na zanat. Ali već slijedeće godine započeo je rat. Sa zanata uz pušku prijavio se u partizane. Dva puta je bio ranjavan i tri puta odlikovan ordenom za hrabrost. Na povratku u Maglaj zatekla ga je napola srušena kuća prepuna izbjeglica. Majka mu je umrla od tifusa, oca su našli smrznutog u nekom kanalu, a ostala braća i sestre završili su po drugim gradovima. Bez previše očekivanja otišao je za Sarajevo. Kao vrijedan i poseban radnik dobija posao u Bralimu a kasnije u PTT Montaži gdje ostaje do penzionisanja. Šezdeset i osme dok je bio na terenu u Brčkom upoznao je Ajšu i godinu dana kasnije oženio se. Tim povodom od firme je dobio mali stan na prvom spratu jedne trošne kuće u mahali Komatin, visoko gotov pod samim Trebevićem. Naredne godine dobili su kćerku i po njegovoj želji nazvali je Hava. Hava u prevodu znači život. Sretni život za kojim je on toliko čeznuo. Pričala je mahala da dolazeći sa posla nije ni ručao, već jedva čekao da je uzme za ruku pa sa njom u obližnji park. Nosio ju je krkače i za nju izmišljao priče one lovačke. Negdje u petom razredu izvadila je pokvareni zub i nedugo nakon toga pala na postelju. Iz bolnice su rekli da za nju nema lijeka. Dijagnosticirali su joj leukemiju. No Izet to nikako nije mogao prihvatiti. Obilazio je skoro cijeli dunjaluk tražeći lijeka. Ko je god šta govorio da može pomoći kupovao je i molio se u sebi da je spasi. Ali Havi spasa nije bilo. Tog septembarskog jutra u zoru ispred kuće se zaustavilo vozilo iz kojeg je izašao čovjek držeći u ruci neko pismo. Pisalo je „ S neizmjernom tugom obavještavamo Vas da je sinoć iza ponoći u 1sat i 15 minuta, prestalo da kuca srce Vaše kćerke Have. Primite naše najiskrenije saučeće. Sve informacije kao i njene lične stvari možete dobiti u sobi 207 na prvom spratu bolnice.“ Držao je pismo i gnječio ga rukama. Niz lice su slijevale se suze. Nije progovarao niti jednu riječ. Samo je odmahivao glavom i udarao se šakama. Nije je mogao spasiti ali si to nikako nije mogao ni oprostiti. Ajša je nakon kćerkine smrti dobila dijabetes. Sjedila je danima u jednom ćošku sobe. Nikada više nije izlazila iz kuće niti razgovarala sa nekim. Našli su je mrtvu ispred kupatila šest mjeseci nakon Havine smrti. Nakon svega Izeta si mogao vidjeti samo ranom zorom kad je odlazio na posao i nekada pred kraj dana kad se vraćao kući. Poslije posla svaki dan je išao do Alifakovca gdje je ukopana njegova Hava. Satima bi sjedio, ponekad koju progovorio onako sam sa sobom, a najviše šutio. Valjda se je pitao šta je on na ovom svijetu zgriješio da ga ovakva sudbina snađe.
U dvorištu porodične kuće napravio je sebi malu radionicu. Koliko god se trudio da je sredi uvijek je ličila na stovarište željeza. Na sve strane su virile šipke, neki poklopci, stare istrošene elektrode od varenja i trista čuda od željeza. Pokušavao je naći si zanimaciju da pregura dan. Svraćali su ljudi iz mahale onako kao usput da zamole da im šta napravi, ne bi li makar malo razvedrili njegovu osamljenost. Ali teško ko je i mogao doprijeti do njega.
– Dobar dan, jeste li vi Izet? začuo se dječiji glas.
– Jesam. Šta trebaš? Ko te je poslao?
– Nije niko, ja sam sam došao.
– Pa šta hoćeš? Čiji si ti?
– Ničiji. Zato sam i svratio do tebe.
– Kako ničiji, moraš nečiji biti. De govori. Nemam ja vremena dangubiti. Ako ti šta treba reci ako ne sjedi, ja moram dalje raditi.
– Došao sam te pitati bi li ja mogao biti tvoj?
– Aman dijete, nisam ti ja za te šale. Nego govori ko te je poslao do mene.
– Ne šalim se čika Izete. Najozbiljniji sam. I niko me nije poslao. Kažem vam da sam sam došao. Nego jel bi vi mene uzeli da budem vaš?
– Ti baš mene našao i još se sa takvim stvarima šališ. Kako ću te ja uzeti. Gdje ti je otac i mati
– Nemam ih.
– Kako nemaš? Svi imaju roditelje. Gdje stanuješ?
– Eh eto svi imaju a ja nemam. Nemam nikoga. A nemam ni kuće. Stanujem gdje stignem.
Izet spusti naočale i pogleda sićušnog dječaka bljedunjavog lica sa nebo plavim očima.
– Hajde sad da ti i ja odemo nešto pojesti pa mi fino ispričaj sve što imaš.
Pokri Izet samo alat, skinu plavi mantil sa sebe, uze dječaka za ruku i krenuše do čaršije.
– O merhaba Izete, lijep dan i baš lijepo što te vidim. A vidim imaš i društvo. Jesi li za sitni čevap sad ga skinuo sa vatre?
– Merhaba i tebi Smajo. Ah evo i ja izašao. Ovaj vragolan me natjerao. Pa rukom prođe kroz Harunovu kosu.
Hajde daj nam dvije porcije i meni sok od smreke. Šta ćeš ti Harune piti?
– Ja bi vala limunadu al sa puno šećera i to u velikoj čaši.
– E hajd ti meni sad polako sve ispričaj. Odakle si, čiji si i otkud do mene da dođeš. Al nema laganja. Inače neće valjati.
– Važi, sve ću ti reći kako jeste, onako kako ja znam. Uze jedan gutljaj limunade, rukom obrisa usta i nastavi. Ja sam ti iz Zenice. Otac mi je umro prije dvije godine. Meni je valjda sada 7 i još nisam pošao u školu. Kaže tetka Minka da bi trebao na jesen krenuti. Atif, tako se zvao moj otac, bio je željezničar i kaže Minka dok je razdvajao dva vagona nešto se poremetilo i vagon se vratio i njega pritislo. Polomilo mu rebra i odveli ga u bolnicu. I eto više se nije ni vratio. Preselio na ahiret. Isto ko i tvoja Hava.
Izet preblijedi kako spomenu njeno ime, ali nije ga htio prekidati da ne bi skrenuo sa teme.
– Nakon tri mjeseca otkada se otac preselio, preselila se i majka. Ona je sad negdje kod Žepča. Kažu nije mogla više podnijeti. Falilo joj zraka i otišla. Upoznala je tamo nekog novog čovjeka koji nije želio mene. I eto ja sam ostao kod tetke. Minka me najviše voli ali se boji za mene. Otekle joj ruke neki dan, kaže ima vodu. Ja je nisam vidio al jesu bile ovolike joj ruke, pa pokaza svojim ručicama.
Skoro je dolazio Salem, valjda njegov brat radi sa tobom u preduzeću. I govorio Minki o tebi i šta te sve snašlo. Pa su mislili da bi bilo dobro i za tebe a i mene da se upoznamo. Da ti uzmeš mene za sina i da i ja imam oca.
Šuti Izet ne progovara. Samo gleda u te plave oči i sebi ne dolazi. Čuo je za razne sudbine al otkuda opet da njega čuda snađu.
– Čekaj, a kako si danas došao do mene?
– Fino. Vozom jutros sa Slemom. On me doveo do tvoje kuće i rekao sad ti hajde sam.
– Kako bolan sam. A gdje je sad Salem?
– Rek'o je da ima nekog posla u čaršiji i da će onim u pet nazad za Zenicu.
– Pa kako će tebe tako samog ostavti? Tom Salemu nije dobro. Kako ćeš se sad vratiti? Tražit će te tetka.
– Ma neće, zna da sam sa tobom. Rekli su oni meni ” Ništa se ti ne brini. Izet je duša od čovjeka. Neće on tebe ostaviti. I njemu će biti lakše kad ima nekoga.”
– A bil’ ti znao naći gdje živiš u Zenici?
– Bi jašta radi.
– E hajd ti fino to pojedi, pa ćemo na kolače i onda put Zenice.
– Nemoj me bolan Izete vraćati. Nemam ja kud.
– Hajde poslušaj šta ti kažem, pa ćemo vidjeti. Moram ja upoznati tetku, razgovarati o svemu. Ne može se tako raditi. Imaju zakoni i pravila. Samo ti jedi i pusti da mi veliki razgovaramo.
– Slušat ću te obećavam, samo me nemoj vraćati. Otići ćemo tetki, ti razgovaraj pa nas dvojica nazad za Sarajevo. Hajd reci da važi. Dobar sam ja dječak a dobar si i ti čovjek i biće nama super.
Krenu Izet preko čaršije držeći Haruna za ruku. Da li zbog sreće ili sunčanog dana, ili zbog osjećaja držanja za ruku Harun je sve vrijeme poskakivao sa noge na nogu. Svratiše u slastičarnu Carigrad na šampitu i uputiše se tramvajem do željezničke stanice. Stigoše na vrijeme da kupi kartu i krenu vozom za Zenicu. Zadnji put Izet je putovao prije neke dvije godine. Tada je još bio sretan. Nakon Havine smrti sav njegov izlazak iz kuće je bio do posla i nazad kući. Previše se povukao u svoju samoću pa mu je sve odjednom bilo strano, i ljudi i vrijeme. Primijetio se strah na njegovom licu. Krenuo je iznenada na put kojem se nije nadao. A nije znao ni šta ga sve čeka kada stigne do dječakove tetke. Svaki put kada bi se zagledao u Harunove oči primijetio se jedan titraj na kraju usne te bi usput rukom prešao preko očiju. Život ponekad promijeni sve u čovjeku da više nema ni riječi. Stigli su još za vidnog dana i krenuli ka barakama sa lijeve strane zeničke željezare. Izet razmaknu zavjesu okačenu ispred vrata i pokuca.
– Dobro večer ili merhaba.
– Ooo Harune našao si Izeta. Merhaba i tebi dobri čovječe – ozarenog lica reče Minka.
– Hajde bujrum ulazite. Evo tikvenica vrela sad iz šporeta, ko da ste virili. Je ste se umorili vas dvojica.
No prije nego što je Izet uspio da izusti Harun ga preduhitri:
– Ma kakvi umorili. Nikada mi kao danas nije bilo lijepo. Vodio me Izet u čaršiju na šiš ćevap, i popio sam veliku limunadu. A onda spucao cijelu šampitu i jedva čekali da dođemo do tebe da se ti dogovoriš sa njime oko mene.
– Sunce moje, hajd sad uzmi tikvenice dok je vruća a ja ću za to vrijeme pristaviti kafu Izetu i sebi. A ti odnesi ovo mlijeko da se ne uzvrišti Nizami, dok nas dvoje popričamo.
– Hoću tetka. A ti Izete obećaj da ću biti tvoj. Sad je gotovo ne mogu ja bez tebe a vala ni ti bez mene. Hajde daj to mlijeko da idem za dana i što prije da se vratim.
– E moj Izete vidje li ti mog Haruna. Ovakvog divnog maksuma a takva sudbina da ga snađe. Ne da je pametan već prepametan ko kakav veliki. Sve razumije i o svemu ti sa njim možeš razgovarati.
– Rekao mi je za oca šta mu se desilo al ne razumijem to oko njegove majke. A iskreno malo sam i zbunjen i ljut kako ste dijete pustili samo da me traži. Neodgovorno je to sa vaše strane, ma šta da ste dobro čuli za mene. Moga sam tada ne biti kod kuće. Jeste li se o toj situaciji zapitali. I šta bi Harun onda? Nije to uredu, ali hajde prvo mi ispričaj za majku da sad ne dangubimo dok mali ne dođe.
– Nema se tu šta puno ispričati. Jasna njegova mati je Atifa upoznala u nekoj kafani dok je još radila kao konobarica. I eto valjda imali slobdnog vremena, našli se koji put i ostala trudna. I to nije odmah Atifu ni rekla. Neg kad više nije mogla skrivati stomak, jednu noć dođe na vrata i samo tako reče. Atif ti je bio pravi dobričak od čovjeka. Da ne pravi puno buke odveo je u opštinu i vjenčao i za tri mjeseca se rodio Harun. Nije ga vala kako treba ni podojila. Samo je gledala kako će se vratiti na posao. Da nije mene ko zna šta bi sa Harunom bilo. Nikad Atifu nije ni ručak napravila. Otišla je raditi kod jednog Cicana u nekakav restoran. Niti je kuhala, niti prala veš a o Harunu da ti ne pričam. Nju dijete nikada nije ni interesovalo. Nije prošlo ni četrdeset dana iza Atifa ona je odlučila da ode od nas. Rekla je da život ide dalje i mora misliti na sebe. Njeni roditelji nisu je htjeli primiti nazad u kuću sa djetetom, a taj Cican joj valjda rekao da bi je ostavio na poslu i oženio al neće da čuje za Haruna. Otišla je u centar za socijalni rad i odrekla se djeteta. Da ne bi završio po kojekakvim domovima ja sam ga uzela na sebe kao jedini član porodice. Eto to ti je nekako ukratko. Ako te još šta zanima samo pitaj.
Izet je samo odmahivao glavom. Nije mogao vjerovati u ovu tužnu priču. Pitao se kakva je to majka koja ovakvo prekrasno dijete za poželjeti može ostaviti. On je toliko patio za svojom Havom a i mnogi drugi roditelji koju nikada nisu mogli imati dijete. A nekom ga bog da i on ga odbaci kao da je to stvar. Šake je prislonio na glavu i samo cuckao ustima. Čovjek zaista ponekad zanijemi. Ostane bez ijedne rijeeči.
– Znam ibretiš se kao što sam se i ja čudom čudila. Al na kraju nisam imala izlaza. Bilo je samo važno da dijete ne ode u taj dom. Ko zna šta bi sa njim tamo bilo. A ne bi mogla to ni dozvoliti, Atif mi je jedini brat i rod kojeg sam imala. Gledam da mu pružim što god više mogu al težak vakat je. Ja nemam svoje djece. Kao cura sam morala operisati matericu i sve mi povadili. Udala se sa devetnaest i došla ovdje živjeti. Muž mi je radio u željezari k'o i većina svijeta. Bolovao od srčane astme. Jednu noć samo reče – dodaj mi taj čaj sa šporeta, i dok sam se vratila on se prevrnuo na stranu i umro. Lijepa je to smrt. Bar se nije patio. Sad živim od te porodične penzije. Nizašta mi ne može biti. Al šta ćeš. Nisam jedina, a bolje išta nego ništa. Malo eto zasadim u bašti i imam jednu kravu. Pa nekad prodam višak mlijeka, nekad usirim. Uglavnom devera se nekako. Važno meni da Harun nije gladan. Jedino mu ne mogu priuštiti k'o ostali svojoj djeci. I sad se ti pitaš šta je ovo sve. De razvedri se malo nije sve tako crno kako izgleda. Nek se živo. Živ insan svašta preko svoje glave izdevera. Jah to ti pođoh ispričati. Neki dan izbi na vrata Salem, brat od Nurije što sa tobom radi. Donijeli neku pomoć što željezara jednom u godini daje za svoje radnike. I tako se nešto zapričali kad Nurija spomenu tebe. E jesam se isplakala, sve suza suzu gonila. I ‘nako mi riječ po riječ i dođosmo do ideje da ne bi bilo loše upoznati tebe i Haruna. Nije meni mrsko oko djeteta, bože sačuvaj. Neg’ onako mi razmišljali, Harun bi ove godine trebao u školu. Valja ga opremiti. Kupiti i knjige i torbak, kakve cipele i ostalih stvari. Ne može ovakav u trenerci u školu. A škola nije baš ni blizu. Valja mu se nahodati. Ja nemam da mu sve to priuštim, ali snašla bi se nekako. Nego zadesilo i mene. Prošli mjesec bila na kontroli. Metastaza uhvatila sve dolje. Ne boli mene vala ništa, samo se umaram. Nekada sam mogla raditi po cijeli dan, a sada malo malo sjednem da odmorim. Trebala bi ići u bolnicu da legnem. I onda sam se sva zadeverala. Kako ću ići i kome Haruna ostaviti? Ko će se oko njega brinuti? Jel otišao u školu, kada će doći, šta će jesti? Eh eto ti moj Izete. To ti je nekako to, u kratkim crtama. Harun bi tebi vratio osmijeh a ti bi njemu bio sve što je želio.
– A draga Minka. Šta sve čuh i doživi u ovom danu. Vala čovjek ne bi mogao ni u snu pomisliti šta će ga sve zadesiti. Bože dragi ko da sanjaš. Valjda sam zadnje vrijeme navikao na samoću pa me ovo baš zadeveralo. Svašta ti meni ispriča, ne mogu se ni snaći. Hajde sad polako da vidimo šta je najpametnije i najbolje za Haruna. Nije sve lako kako ste vi to zamislili. Nemoj me pogrešno shvatiti, ali moram i ja malo o svemu razmisliti. Nije meni mrsko nego eto ne znam ni odakle početi a ni šta sada reći. Ja sam ti ko pustinjak. Gotovo živ sahranjen. Prazna kuća a prazan i ja. Deveram dan po dan samo da mi prođu. Odem do posla, vratim se i nešto malo dolje u šupi se zanimam. Zaboravio sam kako se živi. I sad sve ovo ko grom iz vedra neba. Što se tiče tih stvari što treba Harunu kupiti za školu ja bi se za to pobrinuo, al kako sad dalje ako ti moraš ići u bolnicu. Ne znam draga Minka. Baš ne znam šta da ti kažem. Mislio sam da me ništa više u životu ne može iznenaditi a vidi ti sad situacije. Valjalo bi prvo otići do tog centra pa vidjeti sa njima šta oni kažu. Jel’ to pametno i dobro za Haruna? Može li on po zakonu biti kod mene? Pa tek onda razmišljati kako ga upisati u školu i srediti mu sobu Havinu. A moja Minka draga.
Ušuta se na trenutak Izet, a onda zajeca iz sveg glasa. Valjda mu se skupilo nakon svega. Nikada ga niko nije vidio da ovako plače.
– De bolan ne bio Izete, evo maramica obriši suze. Nemoj sad plakati može Harun stići pa te takvog ugledati. De smiri se. Malo si se ti odvikao od problema a njih vazda u životu ima. Riješit će se sve nekako. Možda bude bolje nego što se nadamo. Ko zna? Zato ne brini brigu prije neg’ se započelo. Meni je važno da sve znaš, a vidim da si i bolji čovjek nego što su rekli. A ako ćeš pošteno ne sjećam se da sam na Harunovom licu vidjela onakav osmijeh odavno, kao što je danas imao. To meni sve govori. Djeca prepoznaju dobre ljude. Hajde srkni još taj fildžan kafe da možeš pojesti i tikvenice dok se nije ohladila.
– Evo mene. Jesam bio brz? Sve sam trčao preko njiva da što prije dođem. Poslala ti Nizama pekmeza od šljiva i dala mi da si kupim sladoled. Mislila je kasnije da navrati al sam joj rekao da imamo gosta iz Sarajeva pa neka dođe neki drugi put. I šta ste se vi dogovorili oko mene?
– Dedera sine sjedi ovdje još malo prije nego krenem. Uzmi i ti još malo pite.
– Jesi ti čuo Izete šta si sad rekao?
– Šta sam rekao, da sjedneš i uzmeš još malo pite.
– Ama ne to, rekao si sine. Je l’ to znači da i ja tebe mogu zvati oče?
Izet se gotovo skamenio. Pomilova Haruna po kosi i nastavi kao da ništa čuo nije:
– Minka sutra je utorak, a kažu da utorkom ne valja ništa raditi. Ne razumijem se ja u to i meni je svaki dan ko dan isti. Al eto neka bude tako, pa ću u srijedu krenuti da se raspitam. Biće kako mora biti, važno je od nečega krenuti. Ti Harune slušaj tetku kao i uvijek i vidimo se za vikend. Doći ću ja onim jutarnjim vozom.
………nastaviće se.