Gdje smo nestali? Kakva nas je to crna rupa progutala? Šta nam se događa? Postali smo svi isti, izvana. Isti, uniformisani, pratimo trendove, pratimo modu, pratimo tračeve, idole tražimo u onima za koje smo jučer govorili da su negativci, oni koje smo ogovarali, degradirali, a oni su zapravo bili samo svoji. Uzimamo sebi za pravo da diskutujemo o tuđim životima, o načinu na koji oni trebaju da žive, dajemo savjete koje ne primjenjujemo na sebi. Bavimo se tuđim, a propuštamo svoj život.
Često sebi postavljam pitanje radim li određene stvari ispravno, ne pronađem odgovor, nego drugo pitanje. Šta je ispravno? Za koga je to ispravno? Za mene ili za one oko mene? Vrtlog pitanja i nijednog odgovora. Deprimirajuća je činjenica da se uopće trebamo pitati ovakva pitanja. Nije li ljepše postavljati sebi pitanja tipa: “Gdje ću danas provesti slobodno vrijeme?”, “Da li će sutra biti nižih temperatura?”, “Hoću li piti sok ili stock?”… Jednostavnost komplikujemo. Ne uživamo u onom što imamo ili ako prestanemo uživati u tom što imamo nemamo pravo reći na sav glas da više ne uživamo. Osude nas prije nego tačku stavimo na kraju rečenice. Dodaju još dvije tačke na svaku našu i čekaju ishod. Pozitivan ishod, po njih, naravno.
Odlučila sam prestati. Odlučila sam se zadržati na jednoj tački. Ne postavljam više ista pitanja sebi, ne preispitujem svoje postupke, pravim greške i uživam u njima. Greške su samo moje, uspjehe svi svojataju, greške su jedino naše u ovom iskrivljenom svijetu. Njih nam u startu pripisuju, vide im i budućnost, pridodaju, uveličaju, ali ih odbacuju i ostavljaju nam ih. Volim svoje greške, dopunjavaju moj život i čine tuđi zanimljivijim, imaju o čemu pričati. U današnjici je nemoguće sam postići uspjeh, niko ti neće priznati da si ga sam postigao. Kad ga i postigneš i trebaš da uživaš u njemu, komšije su već predvidjele tvoj uspjeh, znaju svaki tvoj korak do uspjeha, znaju čak i one korake koje ti ne znaš, “valj'o ti je neko”, a ako si žensko “valjala si ti nekom”, pa ti dođe na isto, nesposoban si i gotovo. Ubijede te u to, a ti sjedi i bori se sa svojim mozgom. Kad pogriješiš, ne analiziraju te, ne pokušavaju tumačiti greške, ostave ti ih i sam se nosi s njima. Onda i kad razumiju tvoju grešku, neće je opravdat, neće joj iskreirat tok događaja koji je prethodio.
Uspjeh i kad je tvoj, nije tvoj. Greške su tvoje. Što prije prihvatiš život je lakši. Uživam u svojim greškama, mirna sam, pričaju o njima, ali su moje i nekako ih drugi ne mogu dovoljno unakaziti koliko mogu unakaziti uspjeh koji postigneš. Greške koje napravimo, ne opstaju dugo u tuđim životima, dosade im, a još ako ih sami prihvatimo odustaju od njih odmah.
Počnite živjeti sa svojim greškama, prihvatite ih, čuvajte ih za sebe, uživajte u njima, njih vam niko neće ukrasti.
Ne zato što ne žele da ih uzmu, opravdaju i shvate, nego zato što su oni bezgrešni i ne žele da se “petljaju” oko naših grešaka kako ne bi narušili svoj ugled kod svojih komšija.
Elma Čajić