Kako je naučila stati? Gledati u široke krošnje breze i diviti se načinu na koji putuje njen list prema suncu. Pokušavala se sjetiti kako i kada. Nije uspjela. Samo je stala i gledala, iznova se divila spektakularnom poklonu što postojanje u slučajnoj galaksiji jeste. Pomislila je kako nije kasno da uči o brezama i čempresima što nas okružuju i prave društvo u mirnim majskim šetnjama. Nije kasno da ih zavolimo i pokušamo gledati kao darove koji će otkloniti bol koju čovjek sebi nanosi, vrlo ćutljive prijatelje koji savršeno razumiju svaki naš otpadak i štetu koju mu načinimo. Nije kasno da ih pomilujemo i divimo se njihovom postojanju baš kao što štetimo vlastitom. Zar to nije nešto zbog čega je vrijedno živjeti u pauzama za kafu i cigaretu, vikendom dok odmaramo tijela?
U pokušaju da se približimo koristeći tehnologiju postali smo udaljeniji nego ikad. Gledamo kroz ekrane grimase i grčeve koje prepoznajemo kao kvalitetan selfie potvrđen od mase followera dok bjesomučno izbjegavamo dodire i zagrljaje. Lajkamo statuse o ispravnosti i legalnosti, a niti zaljevamo cvijeće niti branimo slabe od nasrtaja jakih i nesavjesnih. Potpuno posvećeni vlastitoj samopromociji vrtimo se u ciklusu zauvijek posežući za srećom što stanuje u lažnim bilbordima i svijetlećim reklamama tržnih centara i pop-upa na internet pretraživačima.
Stojimo tako sami, na visoravni, obavljajući nemogući zadatak na pogrešan način. Nemogućnost jeste izvjesna i smrt će doći po nas sve, ali ispravnost je neizvjesna i zavisi samo od naših izbora. Izabrala je da stane, posluša i promijeni. Bez obzira ko si. Bilo da voliš mačke, pse, muškarce, žene, ptice, dildo, vutru, religiju, zemlju ili politiku. Treba da staneš i razmisliš na drugi način. Sjetila se kako je prijatelj ponudio vinom prošlu večer, a ona je na osnovu marke proizvoda svečano zaključila da je to super vino. Ugrizla je donju usnu. Shvatila je da se uhvatila u laži i da ne zna ništa o markama vina. Idući put je odlučila da stane i razmisli o tome što upravo osjeća. Aktualizirati svoja osjećanja, pomislila je.
Pomislila je na proizvodnju mrzitelja i manjak kreativaca otvorenog uma, punih znanja o okolini i želje za prisnosti, prepušteni vjetru što dolazi sa juga. Makar ne oskudijevamo sa južnim vjetrom, a takmičimo se da kažemo kako nam svega fali. Vjeruje da nam ne fali mnogo za sreću. Nas su uvjerili da su brendovi potrebni, etikete neminovne, a da su domaći krompir, luk ili grožđe simbol teškog rada i seljaštva. Tamna perspektiva i bolan grč naših parcijalnih stajališta. Ogroman je prostor gdje možemo biti bolji, a koji nema veze sa MMF-om i poslaničkim platama, a taj isti prostor natrpavamo istim tim frustracijama što nemilosrdno proždiru naša tijela i uzrokuju naše bolesti.
Zar je toliko teško pobrinuti se za okolinu koju smo izolovali vlastitim gravitacionim poljem, aurom koja je neprobojna za sve, a vlastiti ego je nastanjuje, šikljajući iz potreba koje smo natovarili na svoja pleća, prodavši sve ljepote ovog svijeta za zadvoljenje tih potreba. Pa je li nam potrebno toliko za taj gram sreće? Ljubav je postala digitalizirana uslijed mehaničkih upoznavanja preko društvenih mreža gdje šaljemo generisane poruke koje su viralne i široko upotrijebljene. Informacije obično ne znače kvalitet, a ove koje putuju brzo također ne znače kvalitet, samo čine da nekvalitet još brže dođe do naših glava, pa još brže možemo da pogrešno reagujemo i loše ih interpretiramo čineći stres intenzivnijim. A i ne pamtim kad sam osjetila iskren zagrljaj ili dodir.
Naši uređaji su nas odveli na magična mjesta. Aplikacije su nam prodate, a pomažu nam da ubijamo vrijeme. Da UBIJAMO vrijeme. Nešto sveto i nepovratno ne zaslužuje da bude ubijeno. Ubijamo vrijeme, a ne znamo koju to travu gazimo, momente ne doživljavamo već dokumentujemo, a da li je iko stao i pogledao let vrana i izuzetnu inteligenciju koju posjeduju?! Horizonti su savršeni, kiša je melanholična, zalasci sunca romantični, a jazz je uvijek nov. Zašto odbijamo ove darove i nikom ih ne poklanjamo? Neetiketirani, netaknuti, univerzalni i neprocjenjivi. Ne može sreća biti ovako jednostavna? Može dok je ne zakomplikujemo.