I lagano, nogu za nogom, bez žurbe. Krivuda stepenik, zrak sve rijeđi, sve gore do vrha. Znam, svako malo cu zastati, pa se okrenuti. Dole pukla dolina, a iznad nebo, golemo nebo. S Bosnom sam ti volio porediti, sve, pa i taj stepenik. Dug put do gore, zna i sklisko biti, zna naporno biti, kako kad. No, naprijed vuče, samo naprijed, srce, želja, volja, nada. Svaki put, kad zastanem, zagrljaj topli, zagrljaj tvoj, oko tijela, a šapat, što ga vjetar nanese, riječi tvoje, čujem. Baš kao i s Bosnom, Hercegovinom mojom, ljepših, plemenitijih osjecaja, nema. Nema. Kad se ispenjem, kad stignem, gore na vrh, potražicu klupu. Dal je još tu, drvena klupa, izrezbarena imenima, porukama, srca mnogih trag ostao. Da, uvijek je tu. Pa cu sjesti, pa cu i zapaliti jednu. Dolina se, s klupe ne vidi, debeli, stari, hrast, krošnjom svojom je krije. Al, osjetim je, miriše behar, čujem i rijeke huk, haman da je i vidim, dolinu cijelu, kako je pukla, sve dole do Igmana. I nebo, golemo, mi bliže, sada. Tako malo fali da oblake taknem, da glavu na njih spustim, kao na jastuk. Jednom…jednom kad se ispenjem, kada pogledom klupu potražim, hrast stari..Jednom, a srce zna, srce želi, srce se nada..Jednom kad se ispenjem, dugim stepenikom, sve gore do vrha, kad mi dolina iza leđa ostane, a nebo, golemo, mi jastuke svoje ponudi..Jednom, ugledacu tebe, tu na klupi, ispod guste krošnje, hrast ti hlad darovao. Jednom..kako i jesmo, kako cemo uvijek..i zagrljaj, tvoj, mi nece misli donositi, niti ce šapat, tvoj, vjetar nanositi. Zagrljaj ce mi ruke, tvoje, dati. Šapat ce mi usne, tvoje, dati. Srce zna, srce želi, srce se nada. Srce sve može.