Plakala sam , nekoliko puta ovih dana pa šta? Tako to rade sve devojke , valjda tako mora. Otplakala sam pošteno dvojicu frajera u životu jednog koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći i zbog kojeg često plačem i ovog sad. Inače ne plačem, bar ne zbog frajera. Zbog frajera se smejem ili pobesnim, nekad, retko . Plačem zbog filmova, nekih ljudi, plačem zbog dobrote, i more me rasplače ali frajeri teško. Plakala bih sigurno još , međutim baš kada sam se ozbiljno spremila da se odvalim od plakanja u kontinuitetu jedno dva i po sata , dođem ovde na sajt, ulogujem se i počenem da čitam komentare koje su napisali moji prijatelji a imam šta i da vidim, krenuli su da se nižu u komentarima narodnjaci , stihovi Šekija Turkovića, Tozovca, Dzeja, Saše Matića, Zorice Brunclik, Harisa Dzinovića …Neke od komentara sam i objavila a mnoge sam obrisala, sada mi je žao što sam to uradila…Ali niz komentara je otprilike izgledao ovako :
“ja ne krijem sto tugujem,
sto bez tebe zauvek ostajem,
oprosti mi zbog ljubavi ja sam ti je davno ukrao…
Nedelja, i sve ste tu
a mene s’ vama nema
daleko negde sam
na put bez povratka
vas sin se sada sprema…
Umesto tebe
mogu suzu pustiti
al tudja suza ranu
nikad ne leci
a da mi je srca dva
za tebe bi i volela…”
Ja sam čitajući stihove krenula da se smejem tako glasno i tako puno da je vilica počela da me boli zajedno sa stomakom. Probajte da čitate tekstove pesama koje izvode narodnjaci naravno u slučaju da ne možete da ih slušate ali i u slučaju da možete da ih slušate probajte svakako i videćete kakav je učinak . Valjda velike ljubavi i treba preboleti uz recitovanje teških narodnjaka . Nema tu neke psihologije, metode disanja, kognitivna terapija, pisanje dnevnika, kupovina bromazepama, kupovina biljnih kapi od valerijane i slične stvari za smanjivanje bola, narodnjaci su zakon, imaju najbrže dejstvo . Kao pet litara gustog koncentrata smeha da sam popila tako se osećam i evo me razvaljena od besmislenih stihova u nekom novom tripu koji liči na osećaj “prebolela” i to za čas . Kakava droga pičke materine narodnjaci betoniraju svaki vid bola . Možda je ovaj osećaj samo prividno stanje, možda ću nastaviti da plačem kasnije, možda ću sedeti kod kuće praviti ogromne porcije salate i jesti do besvesti zamišljajući da jedem čokolade sa svih strana sveta… A možda je stvarno prošlo .
Uglavnom evo mene za stolom, našminkana, odmorna, spremna za novi kontigent izrade izveštaja na poslu. Otvorila sam prozor, nema kiše, vetar je blag, gledam u fotografije na ćošku stola koje trebam da skeniram većeras . Na nekim fotografijama su moji roditelji , divne fotografije crno bele iz vremenskog perioda kada su bili momak i devojka. Bili su u vezi pet godina. O njihovoj ljubavi se pričalo i preprčavalo . Moja velika snaga dolazila je baš od njih , iz saznanja da sam rođena iz ljubavi , da su želeli dete , da se nisam desila slučajno kao moja mlađa sestra. Malo je trulo kada se rodiš slučajno ili zato što je tvoja majka po svaku cenu htela da bude majka i pri tom ne birajući ni partnera nego samo pljus ne bi li nešto sklemapala i postala društveno prihvatljiva . Znam takve žene , znam i one koje opsedaju oženjene proverene “plodne” muškarce samo zbog pravljenja deteta ne razmišljajući da će sutra napraviti problem. Znam i ribu koja je jednog tipa navukla na ležanje u zatvoru samo da bi dobila ćerku ali nisu te rospije tema ovog bloga . Da završim , u takvim situacijama deca mu dođu kao etikete na kojima piše ” ja nisam propast” . No, istina majke su društveno prihvatljivije od žena koje nisu majke i tako je i danas. A mnogo je nesrećnih majki i nesrećne dece , nesrećnih očeva i nesrećnih baka i deka. A sreća o kojoj se toliko piše, diskutuje i misli nije ništa drugo nego predanost sopstvenoj prirodi . Kada prihvatiš prirodu koju nosiš u sebi, ona se sama bez tvog truda uskladi sa prirodom koja tebe okružuje i stvara sklad . Sa tim skladom ti si nepobediv. Ni jedna tuga ne može da te sruši u onoj meri da ne možeš da ustaneš i kreneš iz početka . Sa tim skladom ti prepoznaješ lepotu gde god da pogledaš. Budu ti lepe sveske na polici , bez obzira što su poređane prvo narandzasta, pa zelena , pa roze, budu ti lepi negovani nokti bez laka na njima, bude ti lepo kada preskaćeš konopac na keju i nebitno koliko imaš godina. Uzmeš skejt pa kreneš da učiš da voziš i smeješ se od Kapetanije do Jugoslavije a pri tom te boli uvo šta će misliti ljudi koje srećeš. Sve ti bude lepo. Uživaš u ukusima rendane šargarepe i jabuke sa kikirikijem iz ljuspica, uživaš dok mirišeš prve prolećne pupoljke , dok rukom dodiruješ stablo kestena oslanjajući se na njega i pogledom gledaš nebo kroz njegove guste grane. Oduševiš se dok deca plešu pored uličnog svirača . Prija ti dok grliš ljude koje nisi video neko vreme, dok učiš da sviraš usnu harmoniku, dok razgovaraš sa prijateljima o tome kako ćete provesti vikend… Sve ti bude lepo , način na koji ti tetka kuva čorbu od povrća , kako ređaš grilovane tikvice u tanjir…Raduješ se dok tvoj prijatelj dobija kintu da nastavi projekat na prevenciji HIV-a, osetiš divljenje dok Krsta Petrović koji ima tek 12 godina objašnjava matorcima zbog čega treba izaći na ulice i šetnjom pokazati koliko voliš život i koliko si dovoljno veliki da želiš da ga živiš !
Osećaš jačinu i neke nove dane koje trebaš da obojiš pastelnim bojama koje ti stoje na polici kod kreveta neotpakovane . Pomeraš kamenčiće na zemlji u saksiji značajno kao da izlaziš na binu da primiš neku nagradu, zalivaš biljke svesna toga da im na taj način omogućavaš da žive, i dišu,i postaju lepe. Stvaraš lepotu sa običnom čašom vode. Opereš sudove , prebrišeš pod, uneseš mirise svežine u prostor. Oblačiš se , probaš neke letnje kombinacije, odvojiš sakoe za hemisko čišćenje i odvojiš stvari koje ćeš nekome pokloniti… Staviš šešir za more, pa skineš šešir za more… Koliko god da izgledaš ludo izgledaš mnogo više slatko. Pa se pogledaš u ogledalo , široko otvoriš oči, i nasmeješ se sebi . Iskreno, onako prijateljski prihvatajući baš taj trenutak koji je napravljen za tebe i po tvojoj meri. Da ga živiš, da ga otplačeš, da ga boliš, da se smeješ, da ga držiš u svojim rukama sve dok ne prođe. Da ostavi trag. Da te načini još lepšom ženom nego što jesi. Otvoriš tetrapak makazicama za nokte i ispiješ gutljaj bademovog mleka na koje se polako navlačiš , približiš sebi zeleni tanjirić sa orasima , na sekund izađeš, protrčiš pored žutog zida koji služi za rasađivanje tuge , vratiš se, gurneš na policu fotografije za posle da stoje tamo pored albuma za slike i nađeš dobru radio stanicu za odmah . Počeneš da plešeš, sama u širokoj beloj lanenoj haljini, bosa… A ove suze koje se slivaju niz lice se mnogo manje vide … Majke mi !