Otadžbina je uvrnuta stvar. Dijelom je kriva za ono što ja danas jesam. Temelj moje ličnosti oblikovao se tamo gdje su me odgajali, podučavali i vaspitali. Ovo je (bila) priča o ljubavi.
Ona se odselila iz Bosne i Hercegovine. Napustila je svoj rodni grad. Njena porodica, prve ljubavi, potisnuti doživljaji i spomenici precima ostali su daleko od njenih pogleda. Čitajte, shvatićete zašto.
Nešto dalje, u drugome gradu, ostajem ja. Daljina je, takodje, uvrnuta stvar. Nije lako voljeti stotinama kilometara. Baterije daljinskog upravljača ljubavi veoma brzo se isprazne. Ruka u ruci, spontani zagrljaji, budjenja uz njene poljupce i zvuk usporenog disanja dok gledamo film ne mogu se zamijeniti Skajpom, Vajberom ili Mesendzerom.
Viđamo se vikendima. Nedavno je bila ovdje, u mom rodnom gradu. Sa radošću pođosmo u večernju šetnju da pogledamo predstavu, pojedemo sladoled i popijemo piće. Prebacila je moju ruku preko svog ramena da bi uživala u mom zagrljaju. Svojom rukom i ona je zagrlila mene. Pozorište nam je bivalo sve bliže. Šetaliste je pjevalo ljubavne pjesme dok je njen miris prodirao kroz šavove moje garderobe; prvo kroz kaput, zatim kroz košulju i, konačno, kroz membrane mojih srčanih mišića. Tamo je pronašla svoj novi dom. Volimo se.
Onda je počelo. Priča o ljubavi pretvorila se u priču o mržnji. Epicentar zemljotresa u našoj neposrednoj blizini odjeknuo je dubokim, glasnim tonom. “Mrš!”, čulo se. Nesigurno i preplašeno ubrzala je svoj korak u nadi da oluja nema nikakve veze sa nama. Grmilo je. Drugi šetači su primijetili. Okrenuvši se ka poprištu, svi su vidjeli njih četvoricu. “Jebem vam majku, lezbače! Marš!” Zemlja se otvorila.
Vrijeme je da se i ja selim. Pakuj kofere, diži sidra, natoči gorivo i otpedalaj na neko ljepše i sigurnije mjesto. Idem da pronađem svoju novu otadžbinu; neku gdje ću slobodno moći da grlim, ljubim i volim one do kojih mi je stalo; neku u kojoj ću opet pisati priče o ljubavi. Odlazim od onih koji se igraju Boga. Ovaj logor odveć sam prerasla. Homofobe ostavljam u njemu.
Zbogom, Banjaluko.
Autorica ovog teksta zapisuje istine o kojima se ne govori. Apeluje na sugrađane i sugrađanke da se reaguju na verbalno, psihičko ili fizičko nasilje. Pita vas: “Do kad ćemo gajiti mržnju, igrati se Boga i željeti da ubijamo?” Ostaje anonimna i Banjaluku posjećuje sa suzavcem u džepu.