Kad sam popila prvu kafu u izbjeglištvu imala sam oko 9 godina. Sjećam se svega. Ko dijete sam navaljivala na stol kad bi me mama odvela u goste sa sobom, promatrala sam njihove i njene pokrete ruka u kojima drže cigare, kako ispijaju fildžane, šoljice, čaše kafe i nalijevaju novu kafu ili pristavljaju vodu na šporet za još jednu. Sve te žene i muškarci su mi tako bili zanimljivi sa svojim kafama, cigarama i pričama na kafi. Sve sam htjela da znam, da čujem i da vidim. Mirisala sam kafu od najranijih dana svog postojanja na Zemlji. Kad sam se rodila i kad su nazvali iz bolnice da je moja majka Mira rodila kćerku imena Dijana moj otac je sve častio pićem, a moja baka sve komšinice pozvala na kafu. Miris kafe me čekao na ulazu u kuću gdje sam odgojena, prvi miris nakon svih onih bolničkih mirisa, hodnika, podova i sredstava za sterilizaciju. Miris kafe je neobičan, topal, zemljan i kao da nešto obećava, ne možeš ocijeniti radi li se o napitku ili hrani ali nekako znaš da je drugačije od svega ostalog u kući.To sam čak i ja znala kao beba, osjetila sam miris kafe na ulazu u svoj dom. Prva kafa na kojoj su me gledali, slikali, tapušali i tepali mi. Moja mama je pila kafu držeći mene u krilu kraj svoje sise. Smijale su se, pričale, tračale a meni je djelovala kafa kao ozbiljan i veliki običaj samo za velike. Htjela sam što prije da odrastem a pijenje kafe je znak da sam dovoljno velika za svijet.
Kad je započeo rat vijesti su slušali uz kafu na radiju ili televiziji. Moj otac je išao da vidi zadnje barikade i može li se proći a žene u kući su pile kafu, jedna za drugom, cigare su gorile i oblaci dima su izlazili iz usta pametnih žena, muškaraca, u rukama su držali žar upaljača, palili jednu za drugom, dimili, gasili u pepeljari a onda sve zalijevali sa crnom kafom, mnogo kafe se popilo taj dan kad smo otišli iz Sarajeva. Ja sam kružila oko stola, nervozna jer ne smijem vani a ne smijem ni za stol. Mama mi je milion puta rekla kako ću piti kafu kad narastem, kako će mi narasti rogovi, kako će mi narasti rep, uvijek su me držali dalje od šoljica sa kafom, a ja sam promatrala kako mirno moja komšinica Mihreta sipa kafu svima za stolom i to jednako. Upravo joj je ubijen brat a ona se tresla cijelo jutro, povraćala je, bila je slabo ali nekako je bila savršeno mirna dok je promatrala je li svima jednako nasula, jednaka mjera je bitna kod sipanja kafe, možeš nasuti vode ili soka nejednako svima ali kafa se gleda u milimetar, Mihreta je na trenutak bila neka druga žena, vidjela sam to na njenom licu, bila je negdje u svom svijetu, kašikom je lijepo i lagano miješala kajmak i stavljala svima u šoljicu po kocku ili dvije ili nikako. Ona je vodila ritual sa kafom i sve je bilo na njoj. Sve redom je pitala kakvu kafu piju, sa koliko šećera, manju ili veću, bez kajmaka ili sa kajmakom, onu na kraju džezve ili odmah prvu, jel jedu rahat lokum, sipaju li mlijeko hladno ili vruće… Znala sam da je Mihreta u nekom drugom svijetu, jutros je plakala, proklinjala a sad svima koji su došli na žalost sipa mirno kafu, kad je završila sa kafom rasplakala se, žene su skočile da je tješe, Mihreta je kriknula i klela neke ljude, moja mama se rasplakala isto, ja sam samo posmatrala iz svog ćoška sa lutkom šta se dešava. Sve je djelovalo tako veliko, svijet velikih u kojima se sve ozbiljno dešava uz kafu. Morala sam je što prije probati.
Dvije godine smo bili u izbjeglištvu, igrala sam se sa prijateljicama na moru, bila je zima. Osjećala sam se sretno, ali moja mama je djelovala daleko, kao da nije tu. To sam najviše vidjela na njoj kad bi ona pila kafu, sjela bi pored prozora, bijela šoljica je bila puna kafe koja je mirisala u našoj izbjegličkoj sobi u hotelu, mirisalo je na dom. Moja majka je pila sad drugačiju kafu, nije to ona kafa iz moje kuće namjenjena meni ili ona luda kafa od komšinice Mihrete. Kafa moje majke u izbjeglištvu je govorila o nečemu užasnom. Nisam znala tada zašto je mama toliko tiha, daleka, zašto sama pije kafu i sjedi pored prozora jer kafa se pije sa ostalim ljudima a sad je pila sama. Kao dijete sam već znala da je to loše. Da je mama loše. I da ta kafa znači nešto loše za sve nas. Ona je uvijek mirno, gutljaj po gutljaj ispijala i ne bi ustajala po dva sata sa stolice dok ne završi. Ja sam lutala sa prijateljicama po plaži i igrala se pijenja kafe u vrtu hotela sa praznim plastičnim čašama, čajnikom i tanjirićima.
Kafa je sastavni dio života. Kao i cigarete, piće, kocka, seks, kupovanje, trošenje, brza vožnja. Svi odrasli znaju da jednog dana njihovo dijete treba jednom da počne sa kafom, cigarom i alkoholom. I prirodno je da to žele odgoditi što kasnije, što dalje, što više da dijete ostane dijete. Ali odrasli su također svjesni da netko i nekada mora dijete krstiti sa kafom. Ono mora popiti tu svoju prvu kafu, prvu ozbiljnu crnu kafu a ne samo bijelo mlijeko sa kapljicom kafe i mnogo šećera. Prvu ozbiljnu kafu sam popila u hodniku sa nekim nebitnim ženama, djevojkama koje su bile mnogo starije od mene i također stigle u hotel u izbjeglištvo. Na podu su imale veliku džezvu i mnogo različitih šoljica, smijale su se, jedna je lakirala nokte, druga nešto šaptala a onda sam prolazila sa svojom lutkom i jedna me pozvala na kafu, da sjednem. Okrenula sam se i gledala u te djevojke, lijepo su me pozvale, ponudile kafom, rekle da odaberem šoljicu i da sjednem na jastuk s njima u hodniku. Pristala sam. Moja mama sama pije kafu po cijeli dan, velika sam dovoljno da idem po cigare u trafiku i prelazim cestu onda sam velika dovoljno i da konačno popijem kafu. Osjećala sam se neugodno na početku, šutila sam, promatrala duge lakirane nokte od djevojke koja je sipala svima redom kafom kao i svi što rade, jednako, pažljivo, polako i odabrala sam rozu šoljicu i gledala kako u nju sipa crnu tekućinu, otrov, magiju i dokaz kako sam dovoljno velika, ozbiljna da budem primljena u društvo u kojem se pije kafa. Taj trenutak je bio poseban za mene, samo moj, kao konačni ulazak u svijet velikih, samo treba da je popijem i sve će ostalo ići samo od sebe. Kad sam probala gutljaj tople tekućine za kojom sam čeznula toliko vremena imala je ukus zemlje. Kao da je netko kašiku zemlje uzeo ispržio na jakoj vatri pa onda posuo sa vodom, onda sam osjetila i neku notu drveta, drveća, kore, nečega nalik na orah, badem, nisam sigurna, bila je to snažna kafa ali nisam uživala u njoj nimalo. Htjela sam da odem a tada je počeo razgovor, slušala sam šta se na kafi priča po prvi put u prvom redu, kao ravnopravna. Jedna djevojka je pričala o svom tati, druga o nekom momku, treća o laku za nokte a ja sam slušala, pratila, gledala i slušala o čemu to veliki pričaju. Mene su počele pitati kako sam došla, s kim sam, gdje sam živjela i slično, a onda su me pitale o ljudima u hotelu, jako im se svidio gazdin sin, jesam li šta čula o njemu, ima li curu, kakav je onaj portir, čule su da je gazdarica bila u ludnici nakon rata, sve su htjele znati a ja sam znala nekoliko stvari utom sam ispričala šale koje sam čula od portira, pa šta sam vidjela kod sina od gazde na leđima, pa o gazdarici da je prolupala svo suđe prije nekoliko mjeseci a one su se smijale, obožavale me i ja sam počela da uživam, da shvaćam o čemu se radi na kafi. Jedna od njih mi je odlučila nasuti novu šoljicu iako mi se ukus kafe nije sviđao, svidjelo mi se sve ono što ide uz kafu, ta priča, atmosfera, lakoće, trač, smijanje i osjećaj a vrijeme staje u mjestu. I kad mi nasula drugu punu šoljicu kafe dok sam pila čula sam dječiji glas iza sebe, pored uha, to dijete se smijalo, hihotalo i nešto mi šaptalo na uhu ali nisam razumjela od priče svih tih djevojaka, smijeha, priče i svega ostalog a tada sam razumjela šta taj dječji šapat govori, to je bila čarolija, magija, zamka i bajalica koju mi je šapnuo na uho jedan mali demon i išla je ovako-
”Od danas pa do smrti crni napitak svaki dan ćeš piti sama ili sa drugima sve što si rekla samo ćeš ponoviti”…I to sam zaboravila.
Zaista sam svaki dan pila kafu. Svaki dan bi počela sa crnim napitkom. Ne sa vodom, ne sa čajem, ne sa sokom. Samo crna kafa. Kafa da me razbudi, kafa na poslu, kafa za pauzu, kafa za upoznavanje, kafa za posao, kafa za ponijeti, kafa dočekuša, sačekuša, proćeruša, razgovoruša, sikteruša. Kafa je postala moj stalni pratilac, čarobni napitak uz kojeg sam se budila, pričala priče, zvala druge da piju moju kafu, onda išla na kafu kod drugih, pila kafe sa mamom, tatom, bratom ili sestrom a za one koje ne volim uvijek bi rekla kako nikad sa njima ne bi kafe popila. Kafa je osnova komunikacije, ritual, običaj i tradicija. Nisam nikad razmišljala o sadržaju svojih kafa ni koliko vremena su mi uzele u svakom danu mog života dok sam mogla raditi nešto drugo ja sam pila kafu. A ako sam nešto radila ili bi trebala uraditi prvo bi pristavila kafu. Brzo sam kao i mnogo ljudi prešla na džezvu kafe dnevno. Znate one ljude koji ništa ne pričaju dok kafu ne popiju, pa onda one koje ne smiješ dirati dok kafu ne popiju, pa onda one ljude koji ne piju kafu ali kad ih zoveš uvijek izgovoriš ”Hajde na kafu” i oni silom prilika ipak dođu u doticaj sa kafom, pijem kafu ispred njih, sipam u šoljice a onda ona miriše, čitav zrak oko nas je u kafi, priča se ponavlja. Samo ukrug.
Znate kad sam bila mlađa vjerovala sam kako na kafi čovjek stvarno može dosta toga da čuje, vidi i sazna. Kako je kafa stvar za velike, odrasle i kako na kafi ne smije biti bilo tko. Moje kafe su uvijek bile prepune prijateljica, komšinica a i sa svojim suprugom sam pila kafu na početku naše veze i u toku našeg braka a na kraju za vrijeme razvoda u kancelariji sekretarica nam je donijela kafu. Mislila sam kako sam strašno pametna kad bi dala nekome savjet na kafi, kad bi pričala svoje tajne, priče, probleme i brige na kafi za mene je svijet postajao nebitan, manji i dalek. Gutala sam velike gutljaje kafe, palila sam cigare jednu za drugom a onda bi pozvala na zrak neku kolegicu ili kolegu da zapalimo na svježem vazduhu jer cigareta ide uz kafu, ona jednostavno vuče i cigaretu sa sobom. Međutim dok promatram sve te ljude na kafama znam da rade isto što i ja danas. Piju crni napitak i pričaju iste priče iznova, iznova i u krug. Uvijek mislimo da nešto novo kažemo, saznamo, otkrijemo ili sami se otvorimo na kafi ali to je laž. Sve smo to već uradili, nema toga što nismo već jednom odradili na nekoj kafi. Sve kafe su iste. Crni napitak, nekoliko ljudi, dvoje ili ti sam sa svojom kafom i ponavljanje sadržaja od jučer. Na kafama najčešće pričamo o drugim ljudima. Nikad uistinu ne upoznamo osobu s kojom pijemo kafu do kraja ali upoznamo sve osobe koje žive oko te osobe. I sve kafe imaju u sebi taj neki čar i žar kako će se nešto novo otkriti, pasti će neki novi trač, ludnica će biti, ispričat će netko nešto nečuveno na jednoj kafi pa onda će se sve to ponoviti na nekoj drugoj kafi i na trećoj sve do kraja vremena.
Uz to ljudi ne samo da ponavljaju sadržaj svake kafe oni piju kafu ne razmišljajući mnogo o tome šta zaista piju. Bitno je da to crno, jako, snažno, sprženo, izgoreno i spaljeno. Pijemo litre tog crnila misleći kako pijemo baš zrno kafe samljeveno u kutiju a tamo blata, riže, drveća, kukaca i svega se samelje da se dobije na količini i onda sve to zalijemo vrelom vodom, vatrom i napravimo mnogo tog napitka i sjednemo, zalijemo šoljice, ispijamo do kraja a onda na kraju tog ponavljanja kafe moramo da isperemo sav onaj toz, jao niz sudoper kad krene ono crno blato, ono ulazi u žutu spužvu i ostaje tamo zauvijek, u truleks, krpe, vrtlog svega onoga što smo popili ide niz odvod poput vremena koje smo izgubili na toj kafi sad idemo poput tog toza niz cijevi. Nekad sam sjedila po pet sati na kafi, ne bi bila gladna, žedna, željna samo sam pila kafu, pričala, pričala, pričala i nisam stajala sa tim. Kafa mi je hrana. Putovala sam svijetom i otkrivala nove ljude, vjerovala sam kako su kafe sa ljudima iz Evrope drugačije nego naše u Bosni. Upoznala sam krasne neke ljude, žene i muškarce i s njima popila kafu kad tamo iste teme kao i uvijek-Prevare, muškarci, laži, novac, seks, razmišljanja, premišljanja i savjeti. Sve na isti kalup. Jedna žena u Parizu pije kafu i pretresa iste stvari koje je jučer pretresala sa mnom koja sam došla iz Bosne da obiđem Pariz, ona se navila o svom mužu, o poslu, seksu i svemu ostalom što sam čula milion puta. Kafa. Svaka je ista. Kad sam upoznala svog muža i otišla s njime na kafu vjerovala sam kako će on biti moja ljubav do kraja života, sve dok nismo prestali piti kafe zajedno, jutra su nam zahladila i strast je nestala. O njemu sam pričala na kafama sa prijateljicama, one su meni pričale o svojim muževima na kafama pa sam ja pričala na drugim kafama o njihovim muževima a one o mom mužu. Kafe su se sipale sa svih strana, jedan dan je preliven sa toliko mnogo kafe da nije normalno kako sam uopšte više normalna, kako nisam prolupala, poludjela od toliko ponavljanja istih dosadnih i predvidljivih priča. A onda bi uzela pauzu i pozvala kolegu, prijateljicu, komšinicu da izađemo na zrak i zapalimo. Ironično izađem iz zadimljene, vrele prostorije da uzmem zraka i odmah na zraku zapalim cigaru i udahnem što je moguće više dima, pričam punih usta dima, palim upaljačem vatru između sebe i sugovornika, on pali moju cigaretu ili ja njegovu i punih usta dima pričamo, pušemo dim oko sebe, udišemo dim, komentiramo, sve preko dima, svaka rečenica je nadimljena duhanom, mirisom kafe, spaljena preko usana i jezika i onda izbačena u dim. Sve što sam ikad rekla verujući da je važno rekla sam u dim. Doslovno.
Kafa se uvijek pije. Na sahranama, na veseljima,na običnom autoputu negdje u kafani usputno. Kafa je crni napitak koji je uvijek dobrodošao, kao i cigareta. Ljudi u prepunim diskotekama, momci i djevojke, budući prijatelji, neprijatelji, ljubavnici ili supružnici izađu iz zadimljene diskoteke na zrak i tamo ”zapale”. Odmah je između njih ta vatra, iskra, žar i dim. Oni puše, dime, udišu duhan i pričaju dok im zubi postaju sve žući, pluća prljavija a pepeo i smrad oko njih sve veći. Pa onda piju kafu sutradan da se bolje upoznaju, zalijevaju sa crnim napitkom svoje poznanstvo, ulijevaju u sebe kafu, onda pričaju u šoljice sa crnim napitkom, ona mu govori na kafi nešto što dosad nikome nije rekla, on je saslušao, popili su tu kafu i baš se lijepo složili. Bila je to nevjerovatna kafa.
Uvijek sam sve vodila oko kafe. Ne znam jesam li sposobna živjeti bez kafe. Kad bi imaa problem zvala bi na kafu, kad se nešto trebalo učiti dokasno pravila sam kafu, kad bi bila nasekirana i živčana skuhala bi kafu, išla na kafu, pila kafu, jela sam kafu kao malena sad kad se sjetim. Moja baka je strpljivo pržila siva zrna kafe u rerni u peći na drva a ja bi čekala da ona izvadi veliku tepsiju i ugrabila bi šaku crnih vrelih zrna i utrpala u usta i žvakala, bila su tako topla, vrela, jaka i gorkog okusa ali ja sam uživala u tome, onda mi je davala mlin i gurala mi kafu da je meljem, okretala sam neumorno onaj mlin, stalno i iznova kao luđakinja sam okretala onaj mlin i slušala kako se zrna melju, drobe i puštaju svoj prah koji će kasnije biti napitak. Čarobni napitak. Moja baka je branila meni da pijem kafu ali nije nikad rekla da sam pojela previše kafe što je još gore, kafa je bila moja opsesija od malih nogu kako sam već opisala i jedva sam čekala da porastem da pijem svoju kafu, da pravim kafu i sipam kafu. Sjećam se i kako su mi pažljivo žene objašnjavale kako se kafa pravi, svi su oko toga imali neku svečanu notu. Nikad mi mama nije rekla na takav način neku istinski bitnu stvar ili uputu. Moja majka je rekla sa velikim stidom meni sve o ulošcima i tamponima koji su prirodni, normalni i potrebni jednoj djevojci ali nije se stidjela da mi uz kafu ispriča sve detalje o našoj komšinici i njenim prljavim ulošcima u kanti za smeće. Oko kafe se sve vrti. Samo što većina ljudi nije svjesna toga. Ja sam postala svjesna toga neki dan kad sam zapalila joint. Napušila sam se i vratila nekako film na svoje kafe koje sam pila u životu. Svaka od tih kafa je bila ista samo su se maske, likovi i okolnosti mijenjale toliko uvjerljivo da sam bila uvjerena da pijem kafu koja je svježa, nova, čarobna a zapravo je svaka kafa jedno dobro ponavljanje gradiva, informacija i priča koje nemaju kraja jer se ne zna kad su počele niti gdje završavaju. Sve te priče dotaknu dno u blatu, u tozu od kafe a onda se ta šoljica okreće i topi se po tanjiru, stolu i tacni da se iz njih gata. Pa sam kao mala počela da učim i gatati iz kafe, vidjela sam u kafi znakove, glasove, ljude, prevare i tajne. Ubadala sam želje sa prstima u ono mokro blato od crnine, prorokovala, pričala o znakovima u kafi, ljudi su me slušali i vjerovali više u prljavu šoljicu blata nego u Boga. Kafa je divna. Mogla sam ja umjesto svih tih kafa svašta nešto uraditi-Posaditi drvo, trčati, čitati knjigu, slušati muziku, nazvati svoje roditelje, posjetiti groblja i zapaliti svijeće za mrtve, pomoliti se, otići na izložbu, koncert ili kazalište ali ja sam pila kafe, pričala na kafama svoje priče, slušala tuđe i samo ponavljala svaku od tih kafa… I opet sve to ponavljam. Samo više nemam iluzije kako je kafa nešto što nije. Kafa je jedan od najmoćnijih sredstava manipulacije ljudima i nema tu ništa loše. Baš sam popila kafu dok sam pisala ovaj tekst, ohladila se jedna idem staviti drugu i ne znam kad će mi biti zadnja ali kletva i čarolija traje i dalje…A sve zbog jedne kafe.
Kad sam popila prvu kafu u izbjeglištvu imala sam oko 9 godina. Sjećam se svega. Ko dijete sam navaljivala na stol kad bi me mama odvela u goste sa sobom, promatrala sam njihove i njene pokrete ruka u kojima drže cigare, kako ispijaju fildžane, šoljice, čaše kafe i nalijevaju novu kafu ili pristavljaju vodu na šporet za još jednu. Sve te žene i muškarci su mi tako bili zanimljivi sa svojim kafama, cigarama i pričama na kafi. Sve sam htjela da znam, da čujem i da vidim. Mirisala sam kafu od najranijih dana svog postojanja na Zemlji. Kad sam se rodila i kad su nazvali iz bolnice da je moja majka Mira rodila kćerku imena Dijana moj otac je sve častio pićem, a moja baka sve komšinice pozvala na kafu. Miris kafe me čekao na ulazu u kuću gdje sam odgojena, prvi miris nakon svih onih bolničkih mirisa, hodnika, podova i sredstava za sterilizaciju. Miris kafe je neobičan, topal, zemljan i kao da nešto obećava, ne možeš ocijeniti radi li se o napitku ili hrani ali nekako znaš da je drugačije od svega ostalog u kući.To sam čak i ja znala kao beba, osjetila sam miris kafe na ulazu u svoj dom. Prva kafa na kojoj su me gledali, slikali, tapušali i tepali mi. Moja mama je pila kafu držeći mene u krilu kraj svoje sise. Smijale su se, pričale, tračale a meni je djelovala kafa kao ozbiljan i veliki običaj samo za velike. Htjela sam što prije da odrastem a pijenje kafe je znak da sam dovoljno velika za svijet.
Kad je započeo rat vijesti su slušali uz kafu na radiju ili televiziji. Moj otac je išao da vidi zadnje barikade i može li se proći a žene u kući su pile kafu, jedna za drugom, cigare su gorile i oblaci dima su izlazili iz usta pametnih žena, muškaraca, u rukama su držali žar upaljača, palili jednu za drugom, dimili, gasili u pepeljari a onda sve zalijevali sa crnom kafom, mnogo kafe se popilo taj dan kad smo otišli iz Sarajeva. Ja sam kružila oko stola, nervozna jer ne smijem vani a ne smijem ni za stol. Mama mi je milion puta rekla kako ću piti kafu kad narastem, kako će mi narasti rogovi, kako će mi narasti rep, uvijek su me držali dalje od šoljica sa kafom, a ja sam promatrala kako mirno moja komšinica Mihreta sipa kafu svima za stolom i to jednako. Upravo joj je ubijen brat a ona se tresla cijelo jutro, povraćala je, bila je slabo ali nekako je bila savršeno mirna dok je promatrala je li svima jednako nasula, jednaka mjera je bitna kod sipanja kafe, možeš nasuti vode ili soka nejednako svima ali kafa se gleda u milimetar, Mihreta je na trenutak bila neka druga žena, vidjela sam to na njenom licu, bila je negdje u svom svijetu, kašikom je lijepo i lagano miješala kajmak i stavljala svima u šoljicu po kocku ili dvije ili nikako. Ona je vodila ritual sa kafom i sve je bilo na njoj. Sve redom je pitala kakvu kafu piju, sa koliko šećera, manju ili veću, bez kajmaka ili sa kajmakom, onu na kraju džezve ili odmah prvu, jel jedu rahat lokum, sipaju li mlijeko hladno ili vruće… Znala sam da je Mihreta u nekom drugom svijetu, jutros je plakala, proklinjala a sad svima koji su došli na žalost sipa mirno kafu, kad je završila sa kafom rasplakala se, žene su skočile da je tješe, Mihreta je kriknula i klela neke ljude, moja mama se rasplakala isto, ja sam samo posmatrala iz svog ćoška sa lutkom šta se dešava. Sve je djelovalo tako veliko, svijet velikih u kojima se sve ozbiljno dešava uz kafu. Morala sam je što prije probati.
Dvije godine smo bili u izbjeglištvu, igrala sam se sa prijateljicama na moru, bila je zima. Osjećala sam se sretno, ali moja mama je djelovala daleko, kao da nije tu. To sam najviše vidjela na njoj kad bi ona pila kafu, sjela bi pored prozora, bijela šoljica je bila puna kafe koja je mirisala u našoj izbjegličkoj sobi u hotelu, mirisalo je na dom. Moja majka je pila sad drugačiju kafu, nije to ona kafa iz moje kuće namjenjena meni ili ona luda kafa od komšinice Mihrete. Kafa moje majke u izbjeglištvu je govorila o nečemu užasnom. Nisam znala tada zašto je mama toliko tiha, daleka, zašto sama pije kafu i sjedi pored prozora jer kafa se pije sa ostalim ljudima a sad je pila sama. Kao dijete sam već znala da je to loše. Da je mama loše. I da ta kafa znači nešto loše za sve nas. Ona je uvijek mirno, gutljaj po gutljaj ispijala i ne bi ustajala po dva sata sa stolice dok ne završi. Ja sam lutala sa prijateljicama po plaži i igrala se pijenja kafe u vrtu hotela sa praznim plastičnim čašama, čajnikom i tanjirićima.
Kafa je sastavni dio života. Kao i cigarete, piće, kocka, seks, kupovanje, trošenje, brza vožnja. Svi odrasli znaju da jednog dana njihovo dijete treba jednom da počne sa kafom, cigarom i alkoholom. I prirodno je da to žele odgoditi što kasnije, što dalje, što više da dijete ostane dijete. Ali odrasli su također svjesni da netko i nekada mora dijete krstiti sa kafom. Ono mora popiti tu svoju prvu kafu, prvu ozbiljnu crnu kafu a ne samo bijelo mlijeko sa kapljicom kafe i mnogo šećera. Prvu ozbiljnu kafu sam popila u hodniku sa nekim nebitnim ženama, djevojkama koje su bile mnogo starije od mene i također stigle u hotel u izbjeglištvo. Na podu su imale veliku džezvu i mnogo različitih šoljica, smijale su se, jedna je lakirala nokte, druga nešto šaptala a onda sam prolazila sa svojom lutkom i jedna me pozvala na kafu, da sjednem. Okrenula sam se i gledala u te djevojke, lijepo su me pozvale, ponudile kafom, rekle da odaberem šoljicu i da sjednem na jastuk s njima u hodniku. Pristala sam. Moja mama sama pije kafu po cijeli dan, velika sam dovoljno da idem po cigare u trafiku i prelazim cestu onda sam velika dovoljno i da konačno popijem kafu. Osjećala sam se neugodno na početku, šutila sam, promatrala duge lakirane nokte od djevojke koja je sipala svima redom kafom kao i svi što rade, jednako, pažljivo, polako i odabrala sam rozu šoljicu i gledala kako u nju sipa crnu tekućinu, otrov, magiju i dokaz kako sam dovoljno velika, ozbiljna da budem primljena u društvo u kojem se pije kafa. Taj trenutak je bio poseban za mene, samo moj, kao konačni ulazak u svijet velikih, samo treba da je popijem i sve će ostalo ići samo od sebe. Kad sam probala gutljaj tople tekućine za kojom sam čeznula toliko vremena imala je ukus zemlje. Kao da je netko kašiku zemlje uzeo ispržio na jakoj vatri pa onda posuo sa vodom, onda sam osjetila i neku notu drveta, drveća, kore, nečega nalik na orah, badem, nisam sigurna, bila je to snažna kafa ali nisam uživala u njoj nimalo. Htjela sam da odem a tada je počeo razgovor, slušala sam šta se na kafi priča po prvi put u prvom redu, kao ravnopravna. Jedna djevojka je pričala o svom tati, druga o nekom momku, treća o laku za nokte a ja sam slušala, pratila, gledala i slušala o čemu to veliki pričaju. Mene su počele pitati kako sam došla, s kim sam, gdje sam živjela i slično, a onda su me pitale o ljudima u hotelu, jako im se svidio gazdin sin, jesam li šta čula o njemu, ima li curu, kakav je onaj portir, čule su da je gazdarica bila u ludnici nakon rata, sve su htjele znati a ja sam znala nekoliko stvari utom sam ispričala šale koje sam čula od portira, pa šta sam vidjela kod sina od gazde na leđima, pa o gazdarici da je prolupala svo suđe prije nekoliko mjeseci a one su se smijale, obožavale me i ja sam počela da uživam, da shvaćam o čemu se radi na kafi. Jedna od njih mi je odlučila nasuti novu šoljicu iako mi se ukus kafe nije sviđao, svidjelo mi se sve ono što ide uz kafu, ta priča, atmosfera, lakoće, trač, smijanje i osjećaj a vrijeme staje u mjestu. I kad mi nasula drugu punu šoljicu kafe dok sam pila čula sam dječiji glas iza sebe, pored uha, to dijete se smijalo, hihotalo i nešto mi šaptalo na uhu ali nisam razumjela od priče svih tih djevojaka, smijeha, priče i svega ostalog a tada sam razumjela šta taj dječji šapat govori, to je bila čarolija, magija, zamka i bajalica koju mi je šapnuo na uho jedan mali demon i išla je ovako-
”Od danas pa do smrti crni napitak svaki dan ćeš piti sama ili sa drugima sve što si rekla samo ćeš ponoviti”…I to sam zaboravila.
Zaista sam svaki dan pila kafu. Svaki dan bi počela sa crnim napitkom. Ne sa vodom, ne sa čajem, ne sa sokom. Samo crna kafa. Kafa da me razbudi, kafa na poslu, kafa za pauzu, kafa za upoznavanje, kafa za posao, kafa za ponijeti, kafa dočekuša, sačekuša, proćeruša, razgovoruša, sikteruša. Kafa je postala moj stalni pratilac, čarobni napitak uz kojeg sam se budila, pričala priče, zvala druge da piju moju kafu, onda išla na kafu kod drugih, pila kafe sa mamom, tatom, bratom ili sestrom a za one koje ne volim uvijek bi rekla kako nikad sa njima ne bi kafe popila. Kafa je osnova komunikacije, ritual, običaj i tradicija. Nisam nikad razmišljala o sadržaju svojih kafa ni koliko vremena su mi uzele u svakom danu mog života dok sam mogla raditi nešto drugo ja sam pila kafu. A ako sam nešto radila ili bi trebala uraditi prvo bi pristavila kafu. Brzo sam kao i mnogo ljudi prešla na džezvu kafe dnevno. Znate one ljude koji ništa ne pričaju dok kafu ne popiju, pa onda one koje ne smiješ dirati dok kafu ne popiju, pa onda one ljude koji ne piju kafu ali kad ih zoveš uvijek izgovoriš ”Hajde na kafu” i oni silom prilika ipak dođu u doticaj sa kafom, pijem kafu ispred njih, sipam u šoljice a onda ona miriše, čitav zrak oko nas je u kafi, priča se ponavlja. Samo ukrug.
Znate kad sam bila mlađa vjerovala sam kako na kafi čovjek stvarno može dosta toga da čuje, vidi i sazna. Kako je kafa stvar za velike, odrasle i kako na kafi ne smije biti bilo tko. Moje kafe su uvijek bile prepune prijateljica, komšinica a i sa svojim suprugom sam pila kafu na početku naše veze i u toku našeg braka a na kraju za vrijeme razvoda u kancelariji sekretarica nam je donijela kafu. Mislila sam kako sam strašno pametna kad bi dala nekome savjet na kafi, kad bi pričala svoje tajne, priče, probleme i brige na kafi za mene je svijet postajao nebitan, manji i dalek. Gutala sam velike gutljaje kafe, palila sam cigare jednu za drugom a onda bi pozvala na zrak neku kolegicu ili kolegu da zapalimo na svježem vazduhu jer cigareta ide uz kafu, ona jednostavno vuče i cigaretu sa sobom. Međutim dok promatram sve te ljude na kafama znam da rade isto što i ja danas. Piju crni napitak i pričaju iste priče iznova, iznova i u krug. Uvijek mislimo da nešto novo kažemo, saznamo, otkrijemo ili sami se otvorimo na kafi ali to je laž. Sve smo to već uradili, nema toga što nismo već jednom odradili na nekoj kafi. Sve kafe su iste. Crni napitak, nekoliko ljudi, dvoje ili ti sam sa svojom kafom i ponavljanje sadržaja od jučer. Na kafama najčešće pričamo o drugim ljudima. Nikad uistinu ne upoznamo osobu s kojom pijemo kafu do kraja ali upoznamo sve osobe koje žive oko te osobe. I sve kafe imaju u sebi taj neki čar i žar kako će se nešto novo otkriti, pasti će neki novi trač, ludnica će biti, ispričat će netko nešto nečuveno na jednoj kafi pa onda će se sve to ponoviti na nekoj drugoj kafi i na trećoj sve do kraja vremena.
Uz to ljudi ne samo da ponavljaju sadržaj svake kafe oni piju kafu ne razmišljajući mnogo o tome šta zaista piju. Bitno je da to crno, jako, snažno, sprženo, izgoreno i spaljeno. Pijemo litre tog crnila misleći kako pijemo baš zrno kafe samljeveno u kutiju a tamo blata, riže, drveća, kukaca i svega se samelje da se dobije na količini i onda sve to zalijemo vrelom vodom, vatrom i napravimo mnogo tog napitka i sjednemo, zalijemo šoljice, ispijamo do kraja a onda na kraju tog ponavljanja kafe moramo da isperemo sav onaj toz, jao niz sudoper kad krene ono crno blato, ono ulazi u žutu spužvu i ostaje tamo zauvijek, u truleks, krpe, vrtlog svega onoga što smo popili ide niz odvod poput vremena koje smo izgubili na toj kafi sad idemo poput tog toza niz cijevi. Nekad sam sjedila po pet sati na kafi, ne bi bila gladna, žedna, željna samo sam pila kafu, pričala, pričala, pričala i nisam stajala sa tim. Kafa mi je hrana. Putovala sam svijetom i otkrivala nove ljude, vjerovala sam kako su kafe sa ljudima iz Evrope drugačije nego naše u Bosni. Upoznala sam krasne neke ljude, žene i muškarce i s njima popila kafu kad tamo iste teme kao i uvijek-Prevare, muškarci, laži, novac, seks, razmišljanja, premišljanja i savjeti. Sve na isti kalup. Jedna žena u Parizu pije kafu i pretresa iste stvari koje je jučer pretresala sa mnom koja sam došla iz Bosne da obiđem Pariz, ona se navila o svom mužu, o poslu, seksu i svemu ostalom što sam čula milion puta. Kafa. Svaka je ista. Kad sam upoznala svog muža i otišla s njime na kafu vjerovala sam kako će on biti moja ljubav do kraja života, sve dok nismo prestali piti kafe zajedno, jutra su nam zahladila i strast je nestala. O njemu sam pričala na kafama sa prijateljicama, one su meni pričale o svojim muževima na kafama pa sam ja pričala na drugim kafama o njihovim muževima a one o mom mužu. Kafe su se sipale sa svih strana, jedan dan je preliven sa toliko mnogo kafe da nije normalno kako sam uopšte više normalna, kako nisam prolupala, poludjela od toliko ponavljanja istih dosadnih i predvidljivih priča. A onda bi uzela pauzu i pozvala kolegu, prijateljicu, komšinicu da izađemo na zrak i zapalimo. Ironično izađem iz zadimljene, vrele prostorije da uzmem zraka i odmah na zraku zapalim cigaru i udahnem što je moguće više dima, pričam punih usta dima, palim upaljačem vatru između sebe i sugovornika, on pali moju cigaretu ili ja njegovu i punih usta dima pričamo, pušemo dim oko sebe, udišemo dim, komentiramo, sve preko dima, svaka rečenica je nadimljena duhanom, mirisom kafe, spaljena preko usana i jezika i onda izbačena u dim. Sve što sam ikad rekla verujući da je važno rekla sam u dim. Doslovno.
Kafa se uvijek pije. Na sahranama, na veseljima,na običnom autoputu negdje u kafani usputno. Kafa je crni napitak koji je uvijek dobrodošao, kao i cigareta. Ljudi u prepunim diskotekama, momci i djevojke, budući prijatelji, neprijatelji, ljubavnici ili supružnici izađu iz zadimljene diskoteke na zrak i tamo ”zapale”. Odmah je između njih ta vatra, iskra, žar i dim. Oni puše, dime, udišu duhan i pričaju dok im zubi postaju sve žući, pluća prljavija a pepeo i smrad oko njih sve veći. Pa onda piju kafu sutradan da se bolje upoznaju, zalijevaju sa crnim napitkom svoje poznanstvo, ulijevaju u sebe kafu, onda pričaju u šoljice sa crnim napitkom, ona mu govori na kafi nešto što dosad nikome nije rekla, on je saslušao, popili su tu kafu i baš se lijepo složili. Bila je to nevjerovatna kafa.
Uvijek sam sve vodila oko kafe. Ne znam jesam li sposobna živjeti bez kafe. Kad bi imaa problem zvala bi na kafu, kad se nešto trebalo učiti dokasno pravila sam kafu, kad bi bila nasekirana i živčana skuhala bi kafu, išla na kafu, pila kafu, jela sam kafu kao malena sad kad se sjetim. Moja baka je strpljivo pržila siva zrna kafe u rerni u peći na drva a ja bi čekala da ona izvadi veliku tepsiju i ugrabila bi šaku crnih vrelih zrna i utrpala u usta i žvakala, bila su tako topla, vrela, jaka i gorkog okusa ali ja sam uživala u tome, onda mi je davala mlin i gurala mi kafu da je meljem, okretala sam neumorno onaj mlin, stalno i iznova kao luđakinja sam okretala onaj mlin i slušala kako se zrna melju, drobe i puštaju svoj prah koji će kasnije biti napitak. Čarobni napitak. Moja baka je branila meni da pijem kafu ali nije nikad rekla da sam pojela previše kafe što je još gore, kafa je bila moja opsesija od malih nogu kako sam već opisala i jedva sam čekala da porastem da pijem svoju kafu, da pravim kafu i sipam kafu. Sjećam se i kako su mi pažljivo žene objašnjavale kako se kafa pravi, svi su oko toga imali neku svečanu notu. Nikad mi mama nije rekla na takav način neku istinski bitnu stvar ili uputu. Moja majka je rekla sa velikim stidom meni sve o ulošcima i tamponima koji su prirodni, normalni i potrebni jednoj djevojci ali nije se stidjela da mi uz kafu ispriča sve detalje o našoj komšinici i njenim prljavim ulošcima u kanti za smeće. Oko kafe se sve vrti. Samo što većina ljudi nije svjesna toga. Ja sam postala svjesna toga neki dan kad sam zapalila joint. Napušila sam se i vratila nekako film na svoje kafe koje sam pila u životu. Svaka od tih kafa je bila ista samo su se maske, likovi i okolnosti mijenjale toliko uvjerljivo da sam bila uvjerena da pijem kafu koja je svježa, nova, čarobna a zapravo je svaka kafa jedno dobro ponavljanje gradiva, informacija i priča koje nemaju kraja jer se ne zna kad su počele niti gdje završavaju. Sve te priče dotaknu dno u blatu, u tozu od kafe a onda se ta šoljica okreće i topi se po tanjiru, stolu i tacni da se iz njih gata. Pa sam kao mala počela da učim i gatati iz kafe, vidjela sam u kafi znakove, glasove, ljude, prevare i tajne. Ubadala sam želje sa prstima u ono mokro blato od crnine, prorokovala, pričala o znakovima u kafi, ljudi su me slušali i vjerovali više u prljavu šoljicu blata nego u Boga. Kafa je divna. Mogla sam ja umjesto svih tih kafa svašta nešto uraditi-Posaditi drvo, trčati, čitati knjigu, slušati muziku, nazvati svoje roditelje, posjetiti groblja i zapaliti svijeće za mrtve, pomoliti se, otići na izložbu, koncert ili kazalište ali ja sam pila kafe, pričala na kafama svoje priče, slušala tuđe i samo ponavljala svaku od tih kafa… I opet sve to ponavljam. Samo više nemam iluzije kako je kafa nešto što nije. Kafa je jedan od najmoćnijih sredstava manipulacije ljudima i nema tu ništa loše. Baš sam popila kafu dok sam pisala ovaj tekst, ohladila se jedna idem staviti drugu i ne znam kad će mi biti zadnja ali kletva i čarolija traje i dalje…A sve zbog jedne kafe.