Jeste li čuli nekada za Bombaški proces? Ili da, radi onih malo starijih, preformuliram pitanje: sjećate li se još, a vjerujem da ste to učili u školi, šta je Bombaški proces?
Bombaški proces je sudski proces protiv Josipa Broza Tita i nekolicine komunista vođen 1928. godine. U stanu koji je služio za njihov smještaj, policija (tadašnja milicija) je u toku racije pronašla određenu količinu bombi i oružja. Na suđenju Josip Broz Tito izriče rečenicu: “Ne priznajem buržoaski sud, jer se smatram odgovornim samo svojoj Komunističkoj partiji!”
Te riječi će poslije biti ponavljane kao mantra lojalnosti i odanosti vlastitim političkim idealima, ako se oni, naravno, podudaraju s idealima vladajuće Komunističke partije.
Drug Asim Kuč je bio i ostao dosljedan poklonik Titovog nauka. Već kao student je pristupio SKOJ-u, zadjenuo partijsku knjižicu u džep košulje, lokalnom hodži opsovao džamiju i sve sveto i to što truje narodne mase opijumom za neuke, te otišao do obližnje kafane, usput svrativši do kuće da Mushaf što ostade iza nene mu Safije zamota u peškir i skloni negdje u kakvu izbu gdje će biti daleko od pogleda i njega samog. U kafani je naručio litru šljivovice i krstio se u ime Tita i partije, bratstva i jedinstva i komunističkog manifesta.
Drug Asim Kuč je postao crven.
Prošlo je od tada mnogo ljeta, promijenile su se ideologije i granice, neke države su nestale, druge su postale. Desili su se i neki ratovi, niko ne zna kako ni zbog čega, a kako vrijeme prolazi, bit će da ih nije ni bilo. (Čega ono nije bilo?) Kuće su obnovljene, stare veze i prijateljstva ponovo uspostavljeni, čak se i Nele vratio kući. Kao onomad Lesi. Sve je bilo isto, ništa isto bilo nije…
Ništa osim Asima Kuča.
Preživio je drug Asim te turbulentne godine onako kako je morao. Nije se imalo mnogo, nego ‛nako. Potaman. Od ono malo crkavice što mu je od prije rata ostalo, a nešto se malo zaradilo i u ratu – uvijek je Asim bio snalažljiv čovjek – jedva je kupio sedam-osam stanova od izbjeglih Srba, i nešto malo fabrikice s nekoliko hektara zemlje u “svepozakonu” privatizacijama u ovom hudom tranzicijskom periodu. Partijsku knjižicu je zamotao u onaj peškir u kojem je nekada u onoj izbi boravio Mushaf, i ostavio je tamo za ne daj Bože. A onaj Mushaf od rahmetli mu nene Safije je postavio tamo gdje mu je u Asimovoj kući i mjesto. U regalu, i to onom staklenom dijelu, neka vascijeli dunjaluk i insan na njemu vidi kakav je i koliki je Asim čovjek. Odmah tamo pored onih malih staklenih rakijskih čašica što su tu ostale samo iz puke nostalgije i kao suvenir na neka prošla vremena. U očima malih ljudi i još mu manjih prijatelja, Asim Kuč je postao veličina.
Gromada.
Danas je drug Asim Kuč uspješan biznismen, vlasnik nekoliko također uspješnih preduzeća, omanjeg voznog parka, član je nadzornog odbora za izgradnju autoceste koridora 5c, mali dioničar u nekolicini državnih i entitetskih, treba li reći, uspješnih firmi, veliki vizionar i ponosni otac troje po evropskim manirima odgojene djece, a odskora, otkako je na Univerzitetu u Čapljini doktorirao s temom “Prednosti i prednosti nepostojanja stabilne države”, i vanredni profesor na nekoliko ne samo privatnih nego i državnih fakulteta. I sve je to drug Asim Kuč postigao snagom volje, zalaganjem i odricanjem i “sa svojih deset prstiju”.
I odsustvom bilo kakvih (o, Bože, tako sputavajućih) skrupula.
Ostat će u analima bosanskohercegovačke i svjetske mudrosti zabilježene riječi druga Asima: “Moral? Moral, to je samo izgovor za nerad. A ako ne radiš, onda ne možeš ni imati. A ako nemaš, onda bolje da ni tebe nema…”, izgovorene u nekom od hotela na Jahorini u malom ali probranom društvu lahkih žena i hohštaplera.
Drug Asim Kuč je i politička figura. On po svoje mišljenje ide isključivo i samo u centralu stranke.
Drug Asim u svojoj besprijekornoj i bez mrlje karijeri ima nekoliko mandata kao poslanik u općinskom vijeću, kantonalnoj skupštini, te federalnom i državnom parlamentu. U oba doma. A kao neupitan ekspert i politički autoritet, bio je i član nekoliko komisija od kojih su najznačajnije komisija za reviziju privatizacije i komisija za uspostavljanje i imenovanje članova komisije za reviziju privatizacije. Imao bi drug Asim u svojoj biografiji i nekoliko funkcija u izvršnoj vlasti, ali se ne voli medijski eksponirati.
S razlogom ili ne.
Drug je Asim i uzor mladima kao neprikosnoven zaštitnik i borac za interese, ne samo njih nego i cjelokupne nacije, a o državi da i ne govorimo. Drug Asim je svojevremeno izjavio da su mu od interesa države važniji samo interesi stranke… I možda vlastiti interesi, ali oni se ne ne računaju u stvari od općeg značaja. Drug Asim je jednom u svrhu zaštite nacionalnog interesa njegovog naroda išamarao vlastitu ženu, zato što je rekla da na sljedećim izborima želi glasati po vlastitom izboru. Toliki je dušebrižnik naš drug Asim Kuč.
I zato, mirno spavaj, nacijo! Drug Kuč Asim pazi na nas. Jer narod zna da je najbolja država, država za čovjeka.
Istina, za jednog čovjeka. Ali, ko još mari za sitnice.
(Ova priča je fikcija i takvom je treba percipirati. Svaka sličnost sa stvarnim osobama je nenamjerna i sasvim slučajna. Svako prepoznavanje u tekstu je na vlastitu odgovornost.)