Dio smo društva čiji izuzetno veliki i ujedno dugoročno jako opasni procenat populacije vješto izbjegava „intelektualno zamaranje“ značajnim dešavanjima i okolnostima koje nas okružuju. Vrhunac njihovog umnog naprezanja jeste kladioničarski strpljivo izigravanje sportskih proroka ukazanih kroz „1x, 2x, x, broj slobodnih udaraca, kornera, kartona i ko zna čega sve ne (predlažem i uvrštavanje praćenja broja upućenih psovki i zvižduka sa tribina!)“, te predano upijanje “sadržajno bogatih i edukativno ispunjenih” tekstova neprikosnovenih turbo-folk „piromana niskih strasti“, koji za posljedicu imaju sindrom masovnog odliva mozgova u vidu kolektivnog zatupljivanja.
Bavljenje perifernim stvarima odlikuje njihove svakodnevnice, baš kao i isprazno upiranje prstom na odgovorne pojedince i kolektive, bez ikakve konkretne aktivnosti i društveno-osviještenog angažmana koji bi pratili i upotpunili izrečene stavove.
Usljed toga, ne postoji dubokoumni pogled u pravcu kreiranja drugačije sadašnjosti i bliske budućnosti, baš kao ni želja da se neprestano i odlučno radi na procesu korigovanja sopstvenih mana i negativnih osobina. Jednostavno se bespogovorno i kapitulirajuće odlučuju na kukavičko stapanje sa okolinom i prihvatanje uloge igrača u meču po tuđim loše kreiranim pravilima, u kojima je pobjednik unaprijed poznat, a da to zasigurno nisu oni.
Vjerno i hipnotizirano buljenje u TV ekrane za vrijeme emitovanja medijskog otpada od sapunica i reality show-ova neće učiniti podnošljivijim probleme i teškoće koje imaju, a još manje neutralizirati ih. Svako od nas igra svoju vlastitu životnu ulogu i nijedan jeftini glumac ili dvorska luda u pokušaju ne može nadomjestiti i zamijeniti tu činjenicu. Što prije to shvatimo, tim ćemo prije smanjiti vrtoglavi zaostatak i uhvatiti priključak za civilizovanim vrijednostima, standardima i dostignućima.
Izgaranje u želji za dokazivanjem i zadovoljavanjem ličnih hirova putem nekontrolisanog korištenja očevim novcem plaćenih četverotočkaških ljubimaca nije i ne smije biti krajnji domet i limit, jer svjedočimo sve većim gubicima mladih života na našim cestama. Nisu to svijeće koje nakon gašenja možemo ponovo upaliti i povratiti, niti biljke koje sa svakim godišnjim dobom mijenjaju vanjštinu, neprekidno se vraćajući.
Današnji uzori i idoli svoje slave stiču bestidnim prodavanjem obraza i radnjama sa one strane zakona i morala. Nije život tek puki odabir putovanja linijom manjeg otpora. Barem ne bi trebao biti. Nažalost, vrijeme sazrijevanja još uvijek ne nalazi plodno tlo na ovim našim prostorima, opterećenim prošlošću i nedostatkom znanja, sposobnosti i htijenja da se uhvati u koštac sa gorućim problemima i bespovratno odbaci težina beznađa i sivila koja nas pritiska. Sve više postajemo getoizirana zajednica budala i nakaza koji su najglasniji i naprodoriniji, premda, siguran sam, ne čine većinu, ali, kao što rekoh, bučni su i animiranu. Do kada ćemo biti taocima sujete i samouvjerenosti onih čiji IQ-ovi ne mogu parirati niti živi na jednom termometru, a kamoli izazovima savremenog čovječanstva?! Kada će na ovom Balkanu doći vrijeme otrežnjenja i renesanse? U stvari, da li je ono uopšte moguće ili predstavlja tek utopiju nas izumiruće endemske vrste nekontaminiranih koji koliko-toliko dižemo glas protiv, usprkos tome što imamo znatno više istomišljenika, ali koji zatvaraju oči i pokrivaju uši?
Mnogo je društvenih pitanja na koja se niko ne usuđuje glasno i jasno odgovoriti. Doduše, to očekivati od gore pobrojanih bila bi uvreda zdravom razumu. Kada govorim o odgovorima, tu, prije svega, mislim na mlađe naraštaje koji nikako da smognu motiva i volje za kidanje lanaca i okova u koje su ih sistemski smjestili plašljivci mozganja i promjena. Ti licemjeri u svojim redovima toleriraju falsifikatore i plagijatore, istovremeno se ponoseći uspješnim mladim inovatorima, studentima i đacima, zakljinuć’ u znanje i pozivajuć’ na obrazovanje. Besprijekorno ispunjene knjižice i indeksi, osvojene nagrade i pobrane pohvale – zar nije to ono na što smo obavezani, što nam niko ne može svojatati i što nas čuva od priučenih lukavih gmazova i seoskih varalica? Svaka borba počinje od pojedinca. Bez pospremanja vlastitog dvorišta uzalud je razglabati o nekakvim reformama. Stoga, da bismo bili spremni oduprijeti se najezdi malograđanštine, kliše trikova i loših manira, moramo raditi na sebi, biti vrijedni radnici i učiti, sticati znanje. Sve ostalo je zabluda i obmana – jednosmjerna ulica ka sunovratu. Izbor je na nama! Modre dubine Titanika ili plavo nebo feniksa – šta Vi birate?