Probudiš se , gledaš, tražiš, a njih više nema … Nema ti ortaka, nema suseda, nema poznanika ni kolega … Rasturili se ljudi što bi Marija Jurković napisala kao šaka klikera po podu , razilaze se … Raspoređuje nas kosmisička sila i na ovom i na onom svetu da nas bude dovoljno. Boli u pičku materinu to što ih više neću nikada zagrliti, boli u pičku materinu što nećemo više nikada otići na pivo do Neoplante niti ćemo naručiti hamburger sa jajetom kod Tri šešira. Rasturili se ljudi, nestao grad.
Sakupljali smo se na Platou iza Grand hotela svakodnevno, posle škole bi izlazili tu da se prebrojimo i vidimo, zapalimo po koju cigaretu i razmenimo utiske o onome što se dešavalo tog dana. Nekada smo sedeli na platou kod Hitne pomoći , Dragićević bi izneo gitaru i počeo svirati a mi bi zahvalni Štuliću i Čorbi pevali gledajući jedni u druge sa zahvalnošću što se imamo, što smo tu. Znali smo iako smo bili klinci da poštujemo jedni druge, da pružamo ruke jedni drugima i tapšemo po ramenu kada je potrebno. Bili smo bliski. Odrastali smo uz Usne zrele višnje , Šerbedziju i Hesea. Sve je od muzike prolazilo sem Balaševića koji nikada nije došao da napravi koncert za nas, jebo Balaševića . Pušenje i EKV su sa Brejkersima dolazili bez obezbeđenja , skakali po bini, upoznavali se sa nama, družili i pevali… Odrastali smo svi skupa deleći šta smo imali međusobno. Svako je od nas imao neku svoju priču , a bilo nas je … Ajla Haduti,Toni, Spasić i Nevena , Sandra i Stija, Gaja i Milica, Bosanac i Snežana, Milica i Nikola, Sanja i Dejan, Tijana i Ivica, Bugi i Maja iz Pirota, pa Maja iz Niša i Boris, Nedzad i Milica, posle Guberinić i Milica, Ceca i Dejan, Laki i Verica, Danijela i Žule, Marjan i Šutka, Ivana i onaj mali sa plavim očima, Trklja i Nikola… Sve su to bile posebne ljubavi, tople kao mont jakne i toplije.
Znalo se za red, burek smo kupovali samo kod Đuke i u Bosni, na piće smo odlazili u Donatelo , kafić iz kojeg smo mogli da gledamo zvezde, prvi otvorenog tipa na većoj površini… Marko Šćepanović je imao neki bend , koliko se sećam snimili su i jedan album… Kome je sve ovo bitno šta govorim ? Posle rata se sve razjebalo, nije ostalo ništa … Ja nemam ni jednu fotografiju … Ništa mi nije ostalo, baš pre neki dan pričam sa starom kako je išla da završi previjanje tamo nekom glumcu dok su snimali Stršljena zbog ujeda pasa , a posle snimanja Stršljena je i sve počelo da se rastura mada smo to osećali nekako unutar , tutnjalo je unutar kože … Snežana Stupar je izdala Beton i čelik, i sve objasnila. Ona je danas mislim u Sidneju sa Draganom. Poslednji put smo se srele u Nišu. I Lakija i Pecu sam poslednji put srela u Nišu. Niš je bio pogodan za susrete sa ljudima. Pecu su zaklali,Laki se ubio sam, predozirao se … Popili smo pivo u nekoj kafani kod pijace , malo pričali o vremenima u pauzama između dva predavanja na filozofskom… Kada sam upisala i filozofski sve je izgledalo nekako mirno, lični doživljaj prevaziđenog bola, ali samo trenutno dok igramo bilijar i sedimo u Lipi preko puta fakulteta.
Onda su počeli masovno da rasprodaju stanove, da se iseljavaju… U zgradi više niko nije ostao sem Mirjane. U našem stanu žive neki ljudi o kojima pojma nemam, stan nismo prodali, nismo ga još uvek ni otkupili. Uzeće ga za dzabe kao da ga nismo ni imali. Sa Ivanom sam se čula neko vreme ,on mi je bio veza sa tim periodima ” tada” , mimoišli smo se poslednji put ja sam išla za Minhen a on za Bosnu… Nismo se videli i bolje što nismo. Bolelo bi sve to jer od nas samih nije ostalo ništa, promenili smo oblike, promenili smo jezik… Kad odem za Pariz tamo bude bolje, mada ne volim Pariz, prljav je i bučan. Ali kada odem bude podnošljivije, ili London. Sad čekam vizu… Preskačem vremena kao da igram školice, onako šizofreno da se manje oseća ta neka nostalgija a jebeno su nas dojili komunizmom do besvesti trovali ratovima i pričama o narodnim herojima . Verovala sam u heroje kad sam bila klinka. Sada znam da heroji ne postoje, niti vrede . U ovoj zemlji više ne vredi ništa.
Nisam razgovarala sa starom zbog rata neko vreme, rastajale smo se i sastajale sa najvećim bolom koji sam u životu osetila, kidale smo srca svom snagom dok ih ne raskomadamo skroz , pa kad malo zarastu rane a mi opet iz početka i sve tako od devedesete do dve hiljadite i treće … Vukovar,Pakrac,Pale… Priština. Ćale je kulirao te godine i njemu je dobro , pravio se lud dok nije postao totalno lud. I sada mu je dobro.
Posle sam ja otišla za Beograd, bila tu na Novom neko vreme u najlepšem delu grada kod Instituta i opet otišla… Dok ne odem skroz … I ovako mi više ništa nije ostalo… Ništa šta bih volela da sačuvam , da bude uz mene …
Jebo rat .