Moj grad Tuzla je grad lokalfašista. Da se razumijemo, nije to samo Tuzla. Lokalfašistički je gotovo svaki iole veći grad, gotovo svako mjesto u kojem postoji ikakav razlog zbog koga bi neko došao u isti. Terijerski teritorijalno, lokalfašisti reže i pjene na drugo i drugačije, nemoćni da se izbore sa vlastitim nezadovoljstvom, neuspjehom, ljenošću i mržnjom.
Lokalfašizam je odlika fine gradske raje po kojoj se raspoznaje domicilno i došljačko stanovništvo. Domicili su ubijeđeni kako njima, geografskom slučajnošću, pripada sav napredak ili sve budžetske marke koje postoje na određenom prostoru. Lokalfašisti optužuju uvijek nekog drugog za svoje nedaće. Krivi su drugi gradovi, božanstva, bezbožnici, oni, ovi, nikada lokalfašisti. Najčešće su krivci Oni Koji Dolaze Od Nekud. Iz drugog grada, sa sela, iz drugog kvarta, ulice, zgrade, stana, države. Oni su ti koji priljaju ulice koje Domicili ne čiste, oni su ti koji zagađuju vazduh u koji Domicili puštaju izduvne gasove. Oni su ti koji zauzimaju rada mjesta za koje Domicili prvi put čuju. Oni su ti koji pokradoše socijalnu pomoć, dobitke u kladionicama, ocjene na fakultetu. Oni Koji Dolaze Od Nekud su krivi za smjenu dana i noći, za propast javnih preduzeća, za snijeg, kišu, za sve.
Ova karakteristika ne bira stranu političkog spektra na kojoj će se pojaviti, ona nema spola niti roda, godišta ili stručne spreme. Lijevo, desno, gore, dole, uvijek je, nekako tiho, uvriježena i kreće se kao magla kroz ulice. Magla čiji vonj osjetiš, ali je nekako ne možeš prokazati, jer znaš da je dio tebe i da dolazi i od tebe.
Javni diskurs, postoji li uopće takvo što, barem sudeći po društvenim mrežama, prepun je načina ispoljavanja mržnje prema Onima Koji Dolaze. Naravno, taj je diskurs opterećen odbranom vlastitog po starom principu „tuđe nećemo, svoje ne damo“ koji ne samo da ne osigurava nikakav napredak i razmjenu ideja, znanja, ljudi i kapitala, nego i od inače finih domaćinski nastrojenih Balkanaca, kreira divlje zvijeri koje grade kapije na ulazima u grad, žele da naplaćuju hodanje po parkovima i promptno izbace sve koji nisu kao i oni van granica svog mikroprostora, pa kakav god on da je. Prostor prljav od neočišćenog snijega, opterećen raznim arhitektonskim ublehama građenim javnim novcem, pun praznih poslovnih objekata napuštenih zbog visokih taksi, poreza i naknada, pun lijenih, neispunjenih i neostvarenih ljudi.
U isto vrijeme, sa ljepše strane, kada se mikroprostor otvori i zagrebe ispod površine, pronađe se jedan čovjek koji predvodi tim avanturista i naučnika koji će, vrlo vjerovatno, ove godine poslati robota na Mjesec. Ja ne znam odakle je Nebojša Stanković, da li je rođen u mom gradu ili nije, da li je tu živio ili nije, da li je došao od nekud ili nije. Znam da će mnogi Nebojšu teško prepoznati ukaže li se kad na ulicama ovog grada. Znam da i malo ko zna za njegove ekspedicije i ideje. Znam da će i u njemu naći neku manu i krivicu, zato što ne čami u mikrokosmosu zatvorenih umova. Ali, zar nije ljepše pričati o odlasku na mjesec a ne o strašnim došljacima koji su jedino krivi za vlastiti uspjeh, ambiciju, vrijednost i znanje?
Na Mjesecu, nema mjesta za granice i mržnju. Na Mjesecu se može slobodno kretati. Tamo se, sanjat ću, može i emigrirati iz magle. Mjesec se i teško vidi bez podizanja pogleda prema gore, otvaranja uma i prihvatanja vlastite nebitnosti i slobode. Ne treba kriviti nikoga za vlastiti neuspjeh. Sami smo sebi zaslužni i krivi.
Nevažni smo, mi mali građani ukotvljeni u svoja četiri zida, sakriveni od Onih Izvan, ljubomorno čuvajući komadić prašine za koji i ne marimo. Slobodni smo da ga pustimo, da prihvatimo sve drugo i drugačije i da ga pustimo da bude onakvo kakvo jeste, bez potrebe da ga prilagodimo sebi. Svijet je sasvim dovoljno prostran i lako se putuje s jednog kraja na drugi. I to je dobro i važno. Jedino slobodnim kretanjem i razmjenom napredujemo.
Jedino slobodni dosegnu Mjesec.