Premalo dobrih i pozitivnih vijesti, a previše negativnosti, loših prognoza i pesimističnih izjava. Tako počinje svaki dan dok uz jutarnju kafu čitam vijesti i jedino što mi prolazi kroz glavu je da svijet postaje jedno mračno mjesto na kojem je sve manje svjetlosti. Ova moja razmišljana jesu možda negativna , ali samo takva i mogu proizaći iz ove svakodnevnice gdje mi se svaki dan čini da sam samo još jedna od pripadnica tzv. Izgubljene generacije. Kao što bi rekli stari u izreci : “ne zna ni odakle je pošo` ni odakle je došo`”. Izgubljena generacija u svakom smislu jer nam je prošlost prilično siva, a budućnost nažalost djeluje za još koju nijansu mračnija. I mogu mi reći da će biti bolje , ali realno gledano ne vidim puno pozitivnih pomaka posebno u našoj državi koja je po mnogočemu nenormalna. Dovoljno smo sami od sebe pogubljeni još nema ko da nas vodi, da nam pokaže bolji put i d a nam ulije nadu jer ovdje više niko ne vjeruje u bolje sutra nakon dvadeset godina lažnih obećanja. S druge strane tamo negdje u nekim zemljama nam obećavaju poslove i sigurnost, ali nema svako ni priliku da ode tamo negdje. Ovih dana slušajući i čitajući vijesti vidim da ni tamo negdje nije puno bolje, ali najveća razlika je što ne morate svaki dan da gledate iste arogantne face naših ružnih političara (hajmo reći da su barem ljepši i tako bi nam dosadili ). Tamo negdje ne morate svakodnevno da brinete za državu jer se ona nimalo ne brine za vas. Pitam se samo do kad ćemo biti izgubljeni u ovom svom sivilu svakodnevnice obogaćene samo ružnim vijestima? Godinama ne vidim izlaz iz izgubljenosti jer evo prije nekoliko godina sam napisala ovu pjesmu i danas kad je čitam nažalost ne vidim da se išta promjenilo.
Izgubljena generacija
Mi koji čekamo čuda da nas pomaknu iz sivila svakodnevnice,
a optimistični smo samo dok objavljujemo fejsbuk fraze.
Jadimo se jedni drugima kako su loše nam dnevnice
a ne radimo ništa osim što pitamo : pa zar nas traže?
Oštećena generacija, kojoj fali čak i muzičkog sluha
Pričamo o djeci kao o vanzemaljcima
Jer smo odavno zaboravili da smo i mi bili nekad ta nevina generacija
U nama odavno nema nevinosti duha.
Smijeh nam je uvježbana, izvještačena gluma
A veseli smo samo ako u sebi imamo piva ili ruma.
Kad prestanemo glumit, pa shvatimo gdje smo
Jedino što nam ostaje je pjesma s idiotskim tekstom.
Družimo se sa ekranom, pa tako samo bolesti skupljamo.
Umjesto tračeva na kafama prepričavmo recepte za nervozu,
slijepi smo samo za dnevnu kofeinsku dozu.
Izgubljeni u virtuelnom prostoru,
Nesposobni za stvarni svijet.
Kuće samo gradimo na igricama s neta.
Sve više ličimo na robote iz neke davne serije.
E da smo barem roboti, a ne ljudi od krvi i mesa,
Onda bi negdje nenapisana i izgubljena ostala i ova pjesma.