Neki dan kad sam završio sa svojim radnim obavezama, tik u tri sata iza podneva zvrči telefon. Pogledah na dispej, kad piše „privatni broj“. Dodatno se uzobiljih, reko’ molim, kad drekn’u On: Mir s tobom na vijeke!Selam ajejć! Po „fonogeničnosti“ i drekavosti sam skužio da je Mulac. Veli, evo u blizini sam, hajd da čemerušu srknemo, da te ne budim kasno ovaj put, a nismo se odavno ni vidjeli. Hajd de, što bi Krajišnici dobri kazali, al’ nećemo dugo, žena me čeka s ručkom, čini mi se da je burek danas, pa ne bih da oklagiju fasujem umjesto zvrka Kralja svih kraljeva – njegovog Visočanstva – Bureka!
Sjeli smo mi, kad on pođe priču: Znaš li onog Šukriju što te je tražio prije par mjeseci? Klimnu mu glavom dok sam lagano ‘cidio’ svoj kapućino. „Eno ga u bolnici, mačor ga izgreb’o do bola“. Veli, kad smo kod tih plemenitih, al’ vidiš i opasnih životinja, da ti ispričam jedan događaj.
Helem, čovjek je imao mačka kog je mnogo volio, a i dobro pazio. Sprva mačor je bio dobar, poslušan. Redovno je izvršavao svoju radnu obavezu, tako da gazdina kuća je bila sigurna od miševa, tih podlih štetočina, Bog im utrobu vatrom napunio. Zbog predanosti u svome radu, kao nagradu, ali i stimulans, počesto ga je znao počastiti sa whiskas proizvodima, ali i „natural“ piletinom, junetinom bez kosti, a ponekad i teletinom. I to je sprva ferceralo, dok se mačor nije pohasio. Međutim, s vremenom, u kuću su počeli pristizati ti pogani „gosti“, koji su malo po malo osvajali mačorovu teritoriju. Hudi gazda svog mačka je tjerao da lovi tu malu pogan, čak jednog je sam ulovio i bacio ga pred tog svog higijenskog aristokratu, a on ga samo ibliski – oholo- pronjuši, i napusti. Ode mačak na onaj komad teletine. I da skratim ti priču, veli Mulac, na kraju je gazda svog dugogodišnjeg ljubimca, koji je hem se pohasio, hem u godine ušao, odlučio zamjeniti. Stigao je mali oštodlaki, crno-bijeli mačak, koji se odmah na startu pokazao kao neko ko zna i želi svoj posao raditi. Posmatrao je starkonja, i jednog dana, kad je gazda bio van kuće, da izvrši invaziju na kuću, te gazdi novu sofu, tek raspakovanu, svojim oštrim kandžama, ali i zubima uništi. Na koncu – zbog svoje nepromišljenosti, mačor završi na nekoj deponiji – u azilu za mace gdje je u procesu prilagođavanja prvobitnoj, „prirodnoj“ hrani – pacovima, naprosto -izdah’o.
Vjera nas uči da sve na ovoj Zemlji je prolaznog karaktera, sem „vječnog lica Gospodnjeg“. No, čovjek kao osvjedočeni konformista i materjalista, po/često zaboravi na jednu od svojih temeljnih odrednica – prolaznost. No, zar taj „najnezahvalniji dvonožac na Zemlji“, što bi Dostojevski kazao, opisivajući čovjeka bez vjere u dragog Boga, ne bi trebao se lupiti po bašuni, i priupitati se da li se konformizam isplati, i koliko košta?!
Vjerski nauk priznaje čovjekovu potrebu za blagodatima ovoga svijeta. K tome, čovjek i jeste biće materije i duha, i tu realnost Objava ističe, ali nam i poručuje da je potrebno uspostaviti ravnotežu između ovoga dvoga. I preferencija bilo koje, od ove dvije komponente, vodi ka narušavanju insanske homeostaze. Kao mladi teravijski hodža, onako zanesen pred svojim ramazanskim džematom, znao sam uzviknut’ da ne valja puno ni klanjati! Sve ima svoju mjeru, količinu i intenzitet…
Često puta kao učenik i student sam slušao savjete o životu, o njegovoj složenosti, fazama. Usponi i padovi su životna nemimovnost. I nije belaj pasti, umni bi rekli, belaj je nakon pada ne ustati. A najteži pad je onaj duhovni. Duhovnost se ne može kupiti. I vrijednost istinske vjere se, između ostalog, manifestuje i u tome što ona predstavlja naš individualni napor i upregnuće koje moramo uložiti na tom putu.
Isto tako, u svome „ovodunjalučom“ poslu i djelovanju trebamo prisupiti odgovorno. Poslanik Islama nam kazuje da Bog voli onog Svog roba koji svoj posao odradi najbolje što umije i zna. I zato je znanje dragi Bog pozicionirao toliko visoko u Vjeri, jer bez istinskog znanja nema ni pravo/valjanog djela.
I nije grijeh nastojati ovaj Svijet konzumirati u njegovoj punini. Samo što treba imati mjeru, a gdje nema Vjere – nema ni mjere. I nema potrebe svoje vlastite interese zaograti plaštom Vjere, jer kako iranska mudrost veli, ne papa mačor miše u ime Gospodnje.
O prolaznosti svijeta i života govori i činjenica da je moj jaran Mulac, nedavno se vratio svom Izvoru, kao što ćemo i mi. Jednog dana. Ili noći.
H. Islamčević
https://harisovblog.wordpress.com/2016/09/29/ne-papa-macor-mise-u-ime-gospodnje/