Migracija stanovništva je prisutna od kad je svijeta i vijeka. Ljudi su, od pamtivijeka, mijenjali svoju životnu sredinu: zbog posla, boljih uvijeta za život, bijega od nemogućnosti normalnog bitisanja.. Tako su i naši su/narodnjaci već sredinom prošlog stoljeća krenuti Arbeit nach Deutchland, ali ne i samo u tu rajsku obećanu zemlju. Tako legenda kazuje kako je jednog dana Bosanac krenuo Putevima (egzistencijalnog) spasa i selameta, i negdje na uključenju na autobahn upao u pogrešan smijer. Odmah su se nadležene službe alarmirale, obavijest na radiju je krenula: “Oprez, na petnaestom kilometru autoputa se kreće vozilo u pogrešnom smjeru. Molimo Vas za opreznu vožnju…“. Sluša to naš lik, i zavika: „Ma šta bolan jedan, ima ih najmanje pedeset!!“.
U svom životu čovjek u većini slučajeva djeli mišljenje kako je on, apriori, uvijek upravu, dok drugi su u suprotnosti. Nesporna je činjenica da optimizam treba krasiti svakog od nas, ali on mora biti protkan realnošću i objektivnošću. Imajući u vidu svu teškoću koja je „najahala“ na suvremenog čovjeka, nije ni čudo kako se današnji prosječan bosanskohercegovački čovjek ponaša. Kod same zamisli situacije čovjeku se zaledi krv u venama, odsjedi promtnije nego Tale: višečlana porodica, radnosposobna, troje-četvero djece, ćaća i mater godinama su puka statistika za birou za zapošljavanje. Kako da takav čovjek bude objektivan, upitno je koliko je i pri zdravoj pameti. Daj onom u srednjoj školi za kartu, sendvič, daj osnovcu sokić i kiflu, pribavi hanumi namjernice za ručak…
Koliko god mi bili, prividno produhovljeni silnim religijskim porukama i instrukcijama da čovjek nije pravovjeran ako mu komšija zanoći gladan, a on sit; da je dragi Bog kroz instituciju zekata odredio instrument uspostavljanja socijalne pravde; da kur’anska koncepcija bogastva podrazumjeva da ono „ne smije kružiti unutar uskog kruga ljudi“ kako bi se spriječila ekonomska polarizacija društva..; u praksi, nažalost, slabo tragova svega toga primjećujemo. A čovjek nije ono što jeste, nego ono što čini, filozofski se znamo izražavati.
Stavovi bosanskohercegovačkog čovjeka često su čvršći od čelika. Prije će „crknut“ nego što će priznati svoju po/grešku. Znam se zapitati zašto predstavlja aporije kazati izvini, oprosti, jest ja sam pogriješio?! Da li to sebi umišljamo da smo nepogrešivi?! Da smo toliko dobri, dobro činimo, i uvijek, ali baš uvijek pravo imamo?! Dobro je jedan kazao, da sa preseljenjem Poslanika Islama više nema dobrih, nego samo loših i manje loših. Zašto nismo u stanju prihvatiti mišljenje s kojim se ne slažemo?! Htjeli bi da se naši stavovi i mišljenja bespogovorno prihvataju, a mi nismo u stanju drugačiji stav do kraja ni saslušati.
Klišeizirana odavno je postala ona Voltairovska: “Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.” A da ne kažem da se suprotna strana, u stavovoma, kada je u pravu uzime u obzir. Naprotiv, kada smo i svjestani da ono što nam „druga strana“ govori je ispravno, pa čak i bolje od onog kako mi posmatramo na datu situaciju, iz oholosti i ne znam ti čega sve, nećemo to uvažiti, niti tako postupiti. Iz rukava brzo ćemo izvući „as“ agrument zašto to nije dobro. Sami sebe lažemo, i svjesno obmanjujemo. No, to je „kratkog daha“, jer „lažne predstave i pričini uvijek nestaju“, kako Bog veli.
Nije Pravi Put „pravi“ samo zato što ga mi vidimo kao takvog. Zbog svojevrsne auto-obmane, ono što smatramo dobrim i pravim, u stvarnosti bude sasvim drugačije: štetno i pogrešno za nas. Kur’an taj paradoks čovjekovog življenja apostrofira: „Nekad nešto ne volite, a može biti dobro za vas; a nešto volite, a ono ispadne zlo po vas – Bog zna, a vi ne znate“.
S toga, ispravna životna filozofija jeste da krećemo od sebe prema drugima, da kako želimo biti razumijevani – da mi tako druge razumijevamo. U odnosu sa svijetom i životom treba progutati tu knedlu oholosti i egoizma koja se nalazi u svakom sopstvu, i ovisno o razini svjesnosti sebe i Boga dragog je kontrolišemo.
Pravi Put je jasan i nedvosmislen. Nema sumnje u njega. Samo trebamo voditi da na životnom autoputu ne uđemo u pogrešan smjer, uslijed čega će nam sve/svako izgledati da ide u krivom (suprotnom) smjeru, a samo mi u pravom. Dok ne naletimo na životnog FAP-a sandučara ili tegljača.
Haris Islamčević
harisovblog.wordpress.com