Čovjek koji nije hrabar ne može biti ni pošten, jer za poštenje su potrebne žrtve kakve kukavica ne umije da podnese, a potrebna je i velikodušnost koju on ne može razumjeti.
Riječi su ovo čuvenog srpskog pjesnika Jovana Dučića koje najbolje simbolizuju životni put 33-ogodišnjeg Nebojše Vučenovića iz Poveliča kod Srpca. On je heroj modernog doba, jer je po riječima Hermana Hesea, heroj onaj ko ima hrabrosti za svoju sudbinu, a Nebojša ju je upravo sreo na putu kojim je izbjegavao poći.
Rođen je kao normalno i zdravo dijete, okružen pažnjom i ljubavlju svoje porodice. Volio je sve što i njegovi vršnjaci. Da prave smicalice po komšiluku, voze bicikl, pentraju se po drveću i igraju fudbal. A jedna takva igra obilježila ga je za čitav život.
U namjeri da podigne loptu koja se otkotrljala do plasta sijena, Nebojša je udario glavom u metalni šiljak građevinske mašine i ostao paralizovan. Nije mogao pomjerati lijevu ruku i nogu, a desna strana je bila potpuno oduzeta.
Nastupio je pakao za njegovu porodicu koja ga je mjesecima vodila na terapije u Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u Banjaluci. Tada je imao osam godina i u ovoj ustanovi je morao završiti drugi razred osnovne škole.
„Imao sam velikih problema sa govorom ali uz mnogobrojne vježbe uspio sam progovoriti. Međutim, desna ruka mi je i dalje paralisana a uz to otežano hodam. To mi nije oduzelo duhovnu snagu već me je motivisalo da se se snažnije borim kroz život“, priča Nebojša.
Iako je od tada prošlo 25 godina, Nebojša se nije predao. Požrtvovanošću kakva se rijetko viđa, završio je u regularnom roku osnovnu i srednju školu, nakon čega se posvetio literarnom radu. Prikupio je oko 400 starih narodnih pjesama, izreka i poslovica koje je sabrao u književnu zbirku „Pjevajte sa mnom“.
Angažovao se i kao volonter u Lokalnom volonterskom servisu Udruženja građana „C.E.Z.A.R.“ iz Srpca i Udruženju roditelja i djece sa posebnim potrebama „Izvor“ gdje je za proteklih 12 godina odradio preko 4.000 volonterskih sati.
„Već godinama učestvujem i u globalnoj akciji prikupljanja smeća „Let's do it – očistimo zemlju za jedan dan“, a sa stotinu drugih volontera sadio sam i drveće u centru Srpca“, kaže Nebojša.
Trenutno je angažovan u opštinskoj upravi u Srpcu kao kurir na određeno vrijeme, a nakon radnog vremena posvećuje se volonterizmu. Kada mu istekne ugovor, okrenuće se, kako kaže, uzgoju koza koje mu uz živinu jedine prave društvo u domaćinstvu. Nedavno su mu umrli roditelji i prinuđen je da sam brine o imanju. Planirao je da ove godine preko Omladinske banke u Srpcu pokrene proizvodnju sapuna od kozjeg mlijeka za široku upotrebu, ali nije mogao sakupiti grupu ljudi koja bi stala iza njegovog projekta.
„Sapun bi imao blagotvorno dejstvo za sve tipove kože i ne bi bio skup. Sam ne mogu sve finansirati jer mi trebaju značajna sredstva za nabavku repromaterijala, vage, toplomjera i slično. A od toga bi se moglo lijepo živjeti, jer ako ostanem bez posla, preživljavaću sa svega 250 КM po raznim vidovima socijalne pomoći“, kaže Nebojša.
Prije tri godine, ostvario je svoj veliki san. Popeo se na vrh planine Dimitor, na nadmorskoj visini od 1483 metra, zajedno sa dvadesetak srbačkih planinara i tako ispunio želju za svoj 30. rođendan.
Od tada redovno učestvuje na planinarskim pohodima, pa je tako prepješačio Кozaru, Vitorog, Manjaču, Vlašić, Motajicu i slovenačke vrhove Peca i Uršlja Gora, a ove godine je osvojio Ozren, Dimitor i učestvovao u Fruškogorskom planinarskom maratonu dugom 42 kilometra.
Za tri godine, i pored vidljivog hendikepa, prepješačio je 300 kilometara, a svakodnevno kao opštinski kurir pređe u prosjeku oko pet kilometara i to ga veoma ispunjava.
„Volim prirodu i čist vazduh. Iako se teško krećem, nije mi problem da koračam planinskim stazama. Često sam padao, ali sam se podizao i nastavljao dalje. Samo stisnem zube i nekako izdržim do kraja“, kaže Nebojša.
Svojom mentalnom snagom i upornošću izaziva divljenje svojih sugrađana koji su ga prije tri godine predložili za najviše opštinsko priznanje mladima, povodom Dana i krsne slave opštine, kao simbol hrabrosti i požrtvovanosti. Dobio je plaketu i novčanu nagradu od 500 КM koju je usmjerio za podizanje spomenika pokojnom ocu.
„Drago mi je što ima ljudi koji vide koliko se borim iz dana u dan. Svojim primjerom želim pokazati da fizički nedostatak nije izgovor za neuspjeh. Najveći hendikep je negativan stav. Potrebno je samo vjerovati u sebe i biti uporan i istrajan u svojim željama, jer se samo tako mogu osvojiti planinske i druge životne visine“, smatra Nebojša.
Za konkurs