Gradsko vijeće Grada Zenica usvojilo je Odluku o izmjenama i dopunama odluke o komunalnim taksama. Lutrija BiH zatvorila poslovnice u ovom gradu. Navedena odluka je veće duže vremena predmet sporenja. Naime, njome se propisuje uvođenje komunalne takse, čitaj poreza, od 50.000,00 KM po prodajnom mjestu. Ne samo da je ovakav iznos drakonski i da više podsjeća na kaznu nego na porez za obavljanje kakve djelatnosti, nego je i sama odluka utemeljena na nebuloznim argumentima, kao i na nemjerljivim ciljevima bez ikakvih realnih pokazaelja.
Citiram ovdje obrazloženje odluke:
„II- Razlozi za donošenje ove Odluke proizilaze iz potrebe da se obezbjede dodatna sredstva u Budžet Grada Zenica, a koja bi bila namjenjena finansiranju rada sportskih klubova i razvoj sporta kao jednog od bitnih segmenata strategije razvoja aktivnosti mladih. Takođe, principi raspodjele prihoda odnosno nužnosti da se dio ostvarenih prihoda i dobiti od visokoakumulativnih djelatnosti kao što su sportske kladionice i djelatnost operatera mobilne telefonije, vrati građanima Zenice koji su konzumenti tih usluga.
Naplatom sredstava po osnovu komunalne takse od sportskih kladionica i operatera mobilne telefonije bit će stvorene pretpostavke za bolje finansiranje sportskih kolektiva, razvoj omladinskog i školskog sporta, što je jedno od strateških opredjeljenja Grada Zenica ali i finansiranje i drugih potreba koje se finansiraju iz Budžeta Grada. To će u bliskoj budućnosti rezultirati boljim sportskim rezultatima Zeničkog sporta, jačanjem sportskih klubova i obezbjeđivanjem uslova za kvalitetnije korištenje slobodnog vremena djece školskog uzrasta što će umanjiti rizike od maloljetničke delikvencije.“
Ne ulazeći u SMART analizu ciljeva, koja bi valjda trebala biti osnova za donošenje bilo kakve odluke, zadržat ću se samo na moralnim argumentima koji su podebljani u prethodnom citatu.
U osnovi je socijalističkih politika da kažnjavaju uspjeh na tržištu. Najčešći argument za ovakve politike kažnjavanja uspjeha je da se uspjeh mora zaslužiti i vratiti zajednici. Na stranu što ta zajednica nije zajednica građana nego zajednica opštinskih službenika koji izokretanjem propisa moralističkim argumentima kreiraju društveno okruženje.
Krenimo od argumenta potrebe za dodatnim sredstvima. Odakle potreba, na osnovu čega je utemeljena, koliko sredstava, postoje li alternativni načini namicanja sredstava? Posebno značajan moralistički argument je finansiranje sporta. Jedna od najjačih alatki za indoktrinaciju i dogmatizaciju socijalizma i komunizma su sport, kultura i obrazovanje. Najpogodniji su to instrumenti jer se na osnovu imaginarnih kriterija utvrđuje da smo svi obaezni ili bismo se trebali školovati, baviti sportom ići u teatar. Ne ulazim ovdje u diskusije o mogućim nagradama za najuspješnije talente i podršku vrhunskim uspjesima, kao i u opasan teren obrazovne reofrme, nego postavljam pitanje. Od kada je budžet jedinice lokalne samouprave namijenjen finansiranju privatnih potreba i hobija pojedinaca i do kada će to biti tako?
Idemo dalje. Stvorene pretpostavke, razvoj, bliska budućnost, obezbjeđivanje uslova… Sve su ovo šuplje fraze bezidejne politike čiji je osnovni cilj da moralno prevaspitava društvo. Moralni odgoj je u srži kolketivističkih politika koje guše individualizam i uspjeh, a grade kolektivističku mizeriju. Sport i djeca. Ima li bolje kombinacije za topljenje ionako merhametlijskog bosanskoga srca? Za budućnost naše djece i njihovog bavljenja sportom na zatrovanom zraku u društvu u kojem je ideal uspjeha uhljebljenje u neku od vječnih državnoslužbeničkih fotelja. Naravno, sve u svrhu borbe protiv maloljetničke delinkvencije za koju su, eto, samo kladionice krive.
No, da ne bi Fuad Kasumović bio usamljen, pobrinut će se veliki broj internet komentatora – fanova zeničkog moraliste koji bi da tjera mrske kladionice iz svog grada, bez da raskrinkava korupciju i malverzacije pred vlastitim očima. Čak ne ulazim ovdje ni u sulude ekonomske posljedice povećanja poreza i taksi koje će, kada sve kladionice odu iz Zenice, neko morati plaćati. Ofanziva na kladionice je svojevrsni pokazatelj jasnoće socijalističkih politika da sve što ima profit mora biti kažnjeno. Ovaj put su to kladionice koje, zbog svog ekstrarofita, moraju vratiti dio novca koji su im građani dali za njihove usluge, vratiti tim istim građanima, pardon njihovim službenicima koji će sami graditi sportske terene i učiti djecu loptanju.
Slobodni ugovor, razmjena između ponuđača i tražioca na tržištu je jedini argument i jedini način prosudbe na što treba trošiti vlastiti novac. Ovakav ugovor između pojedinaca na tržištu mora biti zaštićen i poštovan, a ne korišten za grebanje države koja ionako previše ulazi u džepove građana koji će, na koncu, biti ti koji će platiti cijenu povećanja poreza.
Način borbe protiv kladionica, ako se uopće treba boriti protiv njih, je oslobađanje tržišta. Smanjiti takse, pojednostaviti procedure, olakšati zapošljavanje i otvaranje novih kompanija. Moralisanjem se bave osobe koje imaju vremena za to. Kada se radi i zarađuje, nema se vremena za šuplju priču, ali ni za kladionicu, koja se svakako, kao i većina života u 21. vijeku, seli u virtualni prostor koji će teško biti kontrolisati srednjovijekovnim metodama.