Poznajem puno ovakvih domaćica. Da pojasnimo. Diploma je postala teško breme u rukama ili
bolje rečeno smetnja na policama u kućama ovih žena. To su domaćice s diplomom. To su moje
prijateljice, poznanice, kolegice sa fakulteta, a naravno i ja sama. I dok se polako pretvaramo da
nam je svejedno, da nam ne smeta to breme, sve dublje tonemo u dosadnu jednoličnu
svakodnevnicu jedne obične domaćice. Da se razumijemo – nikog ne ponižavam, pa i sama sam
domaćica, majka, žena,ali smatram da se mogu svrstati u ovu kategoriju malo neobičnijih domaćica.
Nekome je možda svejedno, neko će se pomiriti s tim, ali ja ne mogu da se mirim sa činjenicom da
sam utrošila dobar dio svog života u nešto za šta sam mislila da će mi ipak omogućiti jedan malo
drugačiji zivot od dosadnog ustaljenog života jedne domaćice. Znam da nisam jedina koja ovako
razmišlja. Sve mi duboko u sebi krijemo nezadovoljstvo, ljutnju i svakidašnju borbu sa sobom zbog
toga što kao obrazovane i pametne žene sjedimo kod kuće dok se “ćoravi posao”- kućni posao
ionako mora obaviti radile mi van kuće ili ne. Samim tim osjećamo se bezvrijednima i da nam
vrijeme prolazi “onako”. Prolazi vrijeme, a mi niti staža, niti plate, a niti društva i razonode. I kako
da se ne zapitamo zar nisu one bolje od nas ? One domaćice koje su završile neophodnu srednju
školu, udale se mlade i samim tim sačuvale zdravlje i strpljenje za svoju djecu, a nisu provodile
neprospavane noći učeći za ispite, sikirajući se da li će imati za stanarinu ili kako će ih gledati
kolegice dok hodaju u kaputu starom 10 godina i sjede na predavanjima. Zar nisu bolje one od nas
koje ko’ fol imami škole, imamo fakultete, imamo diplome da se kao nešto pohvalimo kako smo
obrazovane mlade žene? Zar nisu bolje jer imaju u suštini isto što i mi ali ih ništa ne jede iznutra.
Ne grize ih savjest sto nemaju živce za svoju djecu,a već su zašle u tridesete jer su njihova djeca već
porasla. Njih ne smetaju vijesti iz kulture koje i ne razumiju ili iz politike jer ih se to ne tiče. Njih
zanimaju samo likovi iz trećerazrednih serija jer tuđi životi na ekranima su jedina briga.
Ne nismo mi ništa bolje jer u nedostatku posla, u nedostatku mogućnosti da iskoristimo svoje
potencijale mi se pretvaramo u te iste domaćice jer počinjemo gledati serije, tračati komšije ili
baviti se nebitnim stvarima. Samo je jedina razlika što smo bijesne, ogorčene i nesretne kad se
zapitamo zašto smo trošile vrijeme na diplomu. I svaki put kad radimo one “ćorave” kućne poslove
i brišemo prašinu sa polica i kada ugledamo svoju diplomu tada postanemo još nesretnije i
bezvoljnije i šta onda uradimo ? Upalimo tv i nađemo neku seriju, pobjegnemo od te ružne
stvarnosti barem na nekih pola sata jer uistinu je bolje biti tup nego obrazovan i svjestan svojih
(ne)mogućnosti.